U gradu, gradu sreće

Svojem gradu ne prilaziš na nogama, kao što se prilazi mnogima.

Barem ne odmah.

Napeto iščekuješ dok te valovi nose u smjeru svjetlosti. Rano je jutro, na koži još osjećaš dah protekle noći, a tamni noćni svod povlači se u nijanse plave i ljubičaste koje se prelijevaju po tihom, još usnulom gradu. Sa svakom novom minutom jutra, budi se slijedeća zgrada dok konačno u zoru ne zasja cijeli grad, dišući zajedno s tobom zrak dobrodošlice, mira i pripadanja.

Njegovim ulicama ne šećeš samo ti, već i tvoja duša. Skakućeš iz jedne ulice u drugu, čas si u palminoj krošnji, promatraš vrevu na obali i diviš se bijelim kućicama koje se biserno zrcale na dnevnoj svjetlosti, čas osluškuješ zrikavce skrivene u pukotinama i topot nogu niz kameno stubište. Crkvena zvona u daljini pjevaju ti odu sreće jer si konačno stigla u svoj dom.

Pomičeš se par koraka dalje i oni te nestrpljivo nose u staru ulicu na samom vrhu grada, ondje gdje već desetljećima stoji ona ista zastarjela, nakošena i razrušena kuća. Nastavljaš hodati dalje, a paleta sivkastih i bijelih kamenih kuća šapuće ti legende o svim prošlim životima koji su ovuda lebdjeli godinama prije.

Poput tebe, pomisliš, baš poput tebe.

Pored starog bunara nalazi se osamljena klupa. Klupa koja, za bilo koga tko svakodnevno i u žurbi prolazi pokrajnjim cestama, znači samo još jedno u nizu praznih i dalekih mjesta na koje nitko ne zalazi.

To znači svima njima, osim tebe.

Kad s osamljene klupe na vrhu grada, pored starog bunara i tek nekoliko minuta udaljenom razrušenom kućom, ti sjediš i promatraš grad pod sobom, grad s druge strane mora, grad koji ne poznaju mnogi, barem ne kao ti, on se odozdo tebi smiješi. Smiješi se, jer je pronašao sebi jednaku.

Kad si u njemu i on je u tebi, osjećaš baš sve što osjeća i on.

Kad nemirno more zapljuskuje njegovu obalu i nemilosrdno se valja kao da želi preoteti natrag samo kopno, kad bura šiba zatvorena vrata i prozore koji u strahu pred njom sklapaju svoje svevideće oči grada, kad šumski krijes plameno prijeti rušenju dugo građenog srca života, onog života kojeg ti nazivaš svojim gradom, ti sve to osjećaš u sebi. Podrhtavaš iznutra, uznemireno bubnjanje ne da ti mira, treseš se, a vruće ti je. Sve te boli kad i on pati.

Jer, on je ti, a ti si on.

Život u sreći, a sreća u životu. Tvoj grad je tvoj život, a njegova je sreća tvoja sreća.

Pronašla si sebe tumarajući pustim ulicama otočkog grada. Svaka zavojita, kamena ulica jedan je od mnogih puteva unutar tvojeg zamršenog labirinta srca. Odiše mudrošću stoljeća i tišinom, tvojom tišinom koja te uljuljkuje u san.

Kad te pitaju za sreću, što je tvoja sreća i kad se osjećaš sretnom, nikad im zapravo ne kažeš. Kako i bi? Jesu li oni jedno s gradom i je li grad jedno s njima? Ti od njega ne odvajaš sreću, oni idu jedno s drugim i uvijek će ići dokle god tebe na ovom svijetu bude, a i još dugo nakon što s njega odeš.

A što kad jednog dana doista odeš?

Tvoje tijelo neće više koračati kroz podnevnu vrevu na rivi, neće više trčati uz rub obale hvatajući kapljice valova, neće više sjediti na osamljenoj klupici na vrhu grada, tiho razgovarajući i povjeravajući se svojem gradu, svojem srcu, pjevušeći mu o vječnosti i ne skidajući sretne oči pune suza sa slike tih istih, ali vječno prekrasnih kamenih kuća i crkvenog tornja. Neće više biti dio grada, dio vas, vaše nekoć nedjeljive cjeline.

Tiho i nesvjesno kao i prvog puta kad si stigla u svoj svijet, jednako ćeš tako i otići. Ali, ne brini. Jer jedan dio tebe uvijek ostaje u njemu.

Tvoj duh opstat će i nastaviti lebdjeti u tvojem gradu, zajedno sa svima koji su ga nekoć jednako voljeli, a potom morali otići. Nitko ti još nije ispričao legendu kako je tvoj grad doista nastao, ali ti sve vrijeme sumnjaš da je duboko u sebi znaš.

To nije samo grad koji daje svoje tijelo brojnim životima koji kroz njega prolaze. Tvoj je grad zapravo grad utočište. Utočište svim dušama koje traže zaklon, svima koje su izgubljene, a ponajviše onima poput tvoje; koje traže mjesto gdje će biti voljene.

Kako se njegove kuće i zgrade pružaju u vis, tako tvoj grad pruža svoje ruke i prihvaća tvoj izgubljeni duh u sebe. Sazdani od nebrojenih glasova i želja, nakupljenih kao mnoštvo molitvi kroz stoljeća koja prolaze, zajedno opstajete i živite dalje. Visokim zidovima čuvate nove naraštaje, odgajate i pazite, pružate i dajete, ali najviše od svega, volite.

U najljepšem gradu, gradu sreće.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s