Sretna vam (trocilindarska) Nova godina!

Za početak, želim svima čestitati ulazak u 2019. godinu i poželjeti puno sreće, zdravlja, ljubavi, hrane, kućnih ljubimaca ili bilo čega drugog što volite. Također se nadam da ste imali miran, ako ne to, onda u najmanju ruku zabavan doček i da se niste morali nervirati oko automobilskih problema, kao moja dva prijatelja i ja kad smo prošle godine dočekivali 2018. godinu.

Prošlogodišnji je doček, iako u određenim trenucima iznimno stresan, u globalu bio vjerojatno moj najbolji doček Nove godine do sad, upravo radi tragikomične situacije u koju smo se doveli baš na dan puta. No, što je život bez malo avantura? Već znam da ću ovu anegdotu prepričavati i svojim unucima, koji će mi se vjerojatno čuditi jer će do tog doba automobili zacijelo letjeti pa će im glavno pitanje biti, kako smo striko Matija, striko Toni i ja putovali od Zagreba do Pule gotovo 5 sati!

Mislim da se svi, čak i oni koji možda nisu najveći ljubitelji zime i adventskog razdoblja (vjerujte, znam i takve), barem malo razvesele kad se bilo preko dana ili noći, cijeli grad zavije u šarenu svjetlost lampica po zgradama, rasvjetnim stupovima i drveću. Ipak, kad ti na sâmo jutro Silvestrova, dok se uz muzičku pratnju Dire Straitsa voziš u smjeru benzinske pumpe s dvojicom najdražih klipana na svijetu, inače uvijek poslušna instrument ploča zasvijetli kao božićno drvce, a auto na semaforu u centru Dubrave krene trokirati i kašljati kao penzioner nakon dnevnog unosa kutije cigareta u organizam, ne gine ti čupanje kose u stilu Davora Gobca na pozornici. U tren oka, opasno nam je prijetio doček Nove na dubravskoj pumpi.

Da se odmah razumijemo, sve što sam ovdje napisala o samim kvarovima na autu, naučila sam od Matije, jer je moja malenkost vozač jedino bicikla, no sad sam i bez toga ostala jer ga je majka, iako ima svoj bicikl, ”civilizirano” od mene posudila (čitajte, maznula) i sad ga ona vozi po Maksimiru i placu, a ja se tugaljivo prisjećam dobrih, starih vremena s mojom ljubičastom ljepoticom s košaricom na vrhu. Neka ga, vratila sam joj milo za drago pa je tako njezin stari, nekorišten sportski bicikl, zajedno sa mnom otputovao na Brač i ondje ostao. Inače, baš kao i meni, više mu paše mediteranska klima, što se i vidi po velikoj volji za vožnjom i aktivnim gumama. Ponekad sam i taksi-služba za Herminina kolica i čak i tad prolazimo kroz brojne avanture, no o tome ću više u jednoj od slijedećih priča koje spremam. Kod mene se u posljednje vrijeme sve nešto vrti oko prometa.

Dok je tako Matija, inače vozač ovdje našeg glavnog lika, kultnog Renaulta Modusa, od milja zvanog Kockica, iznervirano telefonirao malo sa svojim osobnim mehaničarom, a malo s tatom, koji nam se histerično smijao, iako se i sam brinuo, Toni je na suvozačkom sjedalu tobože staloženo izmišljao nove svjetske psovke, a ja sam se gnijezdila u stražnjem dijelu auta pitajući se, koliko mi zapravo nesreće moramo imati da nam se takva stvar dogodi na sami dan putovanja. Naš je cilj bio doći u Pulu do večeri i smjestiti se u Matijinu kuću u kojoj se inače naše društvance, pojačano za njegovu djevojku Herminu, inače moju suradnicu na ovom blogu, u srpnju provodi na kolektivnom ljetovanju. Potom bismo se zaputili do grada, a samu bi ponoć dočekali na Forumu uz najbolji mogući izbor glazbe- koncert Prljavog kazališta. Sve je bilo u dlaku isplanirano već nekoliko dana prije, Kockica je prošla ”liječnički pregled”, moja je baka ispekla količinu keksa dovoljnu da nahrani vojsku, dečki su spakirali svoje 3 i pol majice i koji par ”aromatičnih” čarapa, a naše je (ne)očekivano putovanje gotovo završilo i prije no što je službeno započelo.

Kockica nam se, činilo se, pobunila i prije hranjenja benzinom pa nam je odlučila prirediti nekoliko minijaturnih infarkta. Kad ju je Matija uspio dovoljno dovesti u red da se ponovno pokrene, zaputili smo se prvo prema Ravnicama, gdje nas je čekao njegov tata, a onda smo nekako trebali stići i do Hrvatskog Leskovca gdje bi nam u pomoć priskočio Matijin automehaničar, gospodin majstor Dubravko. Još na pola puta do Ravnica, zlokobne su se lampice ponovno stale osmjehivati pa smo bili primorani parkirati u neku od sporednih dubravskih ulica kako bi šofer, kojem se, uzgred rečeno, do tad od nervoze već podigla inače vječno čupava, pahuljasta kosa, provjerio dimi li se auspuh. Kako je Toni sjedio naprijed, Matija mu je izvana doviknuo da sjedne za volan i doda mu malo gasa, tek toliko da se uvjeri da iza nema nikakvog sumnjivog dima. Kockica je zabrundala jednom, zakašljala dvaput i treći put zamalo kihnula, a onda je Matija iz retrovizora odmahnuo svojim koščatim rukama i vratio se natrag do prednjih vrata.

Onda se dogodilo čudo. Toni je, sav visok i krakat, pri ustajanju s vozačkog mjesta žestoko zapeo svojom gigantskom čizmom za pedalu i svom snagom nagazio na gas do poda. Kockica se opasno zaljuljala, poskočila i vrisnula skupa sa mnom i Matijom koji si je zamalo počupao svu kosu, a onda su se odjednom sve lampice magično ugasile. Svi troje smo sekundu, dvije, sjedili (i stajali) u zbunjenoj tišini, a onda je Matija pobjedonosno uzviknuo:

-Toni, stari, popravio si mi auto!-

Toni je na to samo nabacio ponosan cerek i odvratio:

-Pa nije mi stari za džabe iz Tokića!-

Nakon Tonijevog slučajnog ekspresnog popravka, Kockica se nije bunila cijelim putem do Ravnica, gdje smo se nas troje ponovno, nakon kratkih sat vremena, našli na istom parkiralištu gdje nas je dočekao Matijin tata Davor, stojeći pokraj svog novog novcatog, uglancanog Renault Scenica, koji nije priređivao šokove za razliku od njegovog starijeg rođaka Modusa. Uz popratnu kuknjavu, većinom od strane Matije, nas troje smo se ponovno potrpali u prehlađenu Kockicu, a onda se stali voziti za Davorom preko cijelog grada kako bismo došli do automehaničara Dubravka i spasili što se od puta spasiti da.

Osim što smo na Aveniji Dubrovnik u kolibrijevu dlaku izbjegli prometnu nesreću kad su se na svega koji metar u desno od naša dva auta, tri kamioneta specijalne policije pozabijali redom u pozadinu ZET-ovog autobusa, a ja sam pri Davorovom i Matijinom naglom, no stručnom i blagoslovljenom kočenju, gledala kako mi život u tri, meni ne tako zadovoljavajuća segmenta, leti pred očima (Harry Potter knjige, supetarska najbapskija plaža i litreni karton Vranca), cjelokupna je vožnja do majstora Dubravka prošla sasvim u redu.

Ma tako se ulazi u Novu godinu, sa stilom! I dobrim kočnicama.

Nakon polusatnih Dubravkovih provjera po Kockici i usputnih komentara sviju prisutnih kako sam se ja u svom traper kombinezonu iz Lidla savršeno uklopila u ambijent automehaničarske radione, činilo se da je s autom baš sve u redu. Nahranili smo Kockicu na obližnjoj benzinskoj, Dubravko je u auto prikopčao neki crvenkasti aparat s velikim zaslonom, sličan onim nezgrapnim penzionerskim telefonima s tipkama većim od mog starog mini laptopa, a kako se ”božićne” lampice više nisu oglašavale, dobili smo zeleno svjetlo za put do Pule. Dubravko je rekao da je nastao problem s elektronikom, vjerojatno se negdje nešto u unutrašnjosti auta pobunilo, ali generalno je sad sve bilo u redu i bili smo spremni za nešto kasniji, ali ovog puta siguran, polazak.

Po drugi put pozdravili smo se s Davorom, zahvalili Dubravku i veselo se, s glasnim AC/DC-em u pozadini, zaputili na gotovo praznu autocestu jer, koje još budale putuju na more baš na Silvestrovo, osim nas. Obavila sam sve potrebne pozive u svoje i Matijino ime, obavještavajući svoju vjernu raju koja je ostajala u Zagrebu, da smo ipak s kotačima na cesti, a ne negdje u jarku u Hrvatskom Leskovcu.

Naša apsolutna sreća trajala je nešto više od 30 minuta.

Upravo smo se približavali Karlovcu, Toni je pjevušio uz sad Parni Valjak na razglasu, ja sam iza mirno grickala posljednje komade svog doručka, kad sam u jednom trenutku uhvatila Matijin paničan pogled u retrovizoru. Slijedila sam putanju njegovih naglo raširenih očiju u stilu Joeya iz Prijatelja, tek kako bih uspjela dobiti dobar pogled na našu svetu ploču s ugašenim lampicama.

A, ne, ne.

Morala sam dvaput trepnuti kako bih shvatila da se dogodila mala promjena. Više nisu bile ugašene. Jedna po jedna, kao ubrzana snimka, upalile su se kao svijeće na adventskom vijencu i ubrzo je naše opušteno pjevušenje prešlo u očajno zavijanje.

Još kojih pola sata kasnije, kad je već debelo prošlo 13 h, nas smo troje očajnika stajali na još jednoj benzinskoj, negdje između Zagreba i Karlovca, hladeći Kockicu koja nam je vrlo očito davala do znanja da joj se ne ide na put. Ta je benzinska ujedno i bila naša postaja odluke; hoćemo li pokušati s autom doći do Pule jer, kako je Matija objasnio, sad nemamo 4, već 3 cilindra jer mu je otišao jedan injektor, ali auto još ima snage i ide nam na ruku što je autocesta prazna, ili ćemo se jednostavno okrenuti, vratiti auto Dubravku, pozvati Davora da nas pokupi i proslaviti Novu negdje na trgu u Zagrebu.

Što mislite, tko je bio ”pametan” i krenuo na put s pokvarenim autom?

Do 14 h, dečki su se naprijed opustili i opet krenuli zbijati šale, no ja sam se na stražnjem sjedištu pored 3 torbe i velikih jakni, nervirala i kipjela kao poklopljeni lonac prekuhanog gulaša. Kockica se uistinu kretala, no s prilično smanjenom brzinom, a kako smo se stali približavati uzbrdici, tako je Matija prvo nizbrdo hvatao zalet sa 160 km/h, pri čemu sam ja poželjela utonuti u sjedalo i nestati negdje kroz auspuh, iako sam par godina u natrag normalno išla na sve najbrže vožnje u Gardalandu, a kad smo se stali penjati uz cestu, Matija mi je naložio da se okupiram čitanjem koliko brzina pada.

Od 160 do regularnih 120 nisam se nervirala. Lijepo sam se nalaktila na Tonijevo rame sa svoje desne prednje strane, uglavivši samu sebe između njihova dva sjedala i mirno sam iznijela informacije našem šoferu.

Od 120 do 100 još sam bila relativno mirna, to je prosječna, normalna brzina za autocestu.

Od 90 do 80 Kockica je počela lagano zujati, a moje je srce počelo dosezati jednak broj otkucaja kao i naša prvotna brzina niz brdo.

Na 70 sam već vidjela sliku nas kako se kotrljamo u natrag sve do Zagreba, a možda i dalje, sudeći po visini brda na koje smo se penjali, a kad je Kockica stigla do rekordnih 63, puzeći kao okorjeli alkoholičar do svoje kuće, mislim da po prvi put u životu, ja kao vječni blebetavac nisam imala riječi.

Brojka se nakon brda stala ponovno dizati do 70, što je i Matiju i mene iznimno oraspoložilo jer solucija da Kockica doživi novogodišnje odbrojavanje do nule prije vremena, nije baš bila uračunata u naše proračune putovanja. Pomalo mirnija, iako nikako u potpunosti, bacila sam se natrag među jakne i nastavila kroz prozore promatrati kako oni rijetki automobili oko nas prolaze svojim regularnim brzinama, sa svim cilindrima na broju.

Kako je to, ukratko, izgledalo do kraja samog puta? Lijepo; 70 kilometara na sat u traci za kamione, jer smo bili sporiji i od šumskih puževa, ali bitno da je Kockica vozila. Odradili smo dva-tri hlađenja po usputnim benzinskim postajama i jednu poveću pauzu u obliku fast food obroka u McDonald’s-u na Vratima Jadrana, ali prije Rijeke smo prošli pravi magleni pakao.

U svom relativno kratkom dosadašnjem životnom vijeku, nisam vjerovala da postoji tolika magla kao što je bila ona pred nama. Inače nemam strah od davljenja, kao primjerice moja draga majka koja je iz nekog razloga nepovjerljiva i prema najobičnijim trajektima, no tog sam dana gotovo osjetila kako mi se grlo steže kao da se utapam u velikom bljedilu. Nismo vidjeli ni prst pred nosom, a kamoli druge automobile ili uopće cestu. Imali smo ludu sreću što je autobus nogometnog kluba Rijeka, odjednom uskrsnuo ispred naše spore Kockice pa je naš smireni vozač sa stršećom kosom, pažljivo odvozio našu mutnu dionicu šlepajući se za autobusnim maglenkama.

Oko 17 h, možda čak i malo kasnije, ipak smo na sva četiri kotača koji nas nisu iznevjerili i ostali u jednakom broju kao i kad smo tek krenuli, što se nije moglo reći za neke druge dijelove Kockice, stigli do našeg odredišta.

O samom dočeku nema smisla da puno pišem, reći ću samo da je pulski Forum bio krcat, glazba je bila odlična cijelu noć, a Prljavci su, unatoč povremenim padovima na pozornici, bili genijalni kao i očekivano. Dva dana kasnije, svi smo troje sjedili u busu za Zagreb, dok je naša hvaljena i ozlijeđena Kockica, čekala svoju operaciju u Matijinoj pulskoj garaži.

Najbolji doček Nove ikad? I ja mislim.

Još jednom, želim svima sretnu Novu 2019. godinu!

I nadam se da su vam svi cilindri na broju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s