Kako se razvila ljubav prema knjigama i pisanju: Kolumna “Život jedne S”

Nisam oduvijek voljela knjige i čitanje, tako da moja priča nije klasična i početak neće glasiti: „Knjige volim od kada znam za sebe“. Prisjećajući se osnovne, pomalo me hvata nostalgija. Kao malu su me pitali čega se najviše bojim i iskreno, lagala bih kada bi vam rekla što sam odgovorila jer nemam pojma. No sada, kao osoba koja ima dvadeset i jednu godinu, sve me više plaši brzina kojom vrijeme prolazi i naša prolaznost.

   Opet bih lagala kad bih rekla da sam mrzila knjige jer nisam pripadala ni toj kategoriji. Ja sam bila nešto između. Nisam gajila preveliku ljubav, ali ni nisam u njima vidjela nešto posebno. Čitala sam isključivo lektire, ništa mimo toga. Sjećam se kada bismo u osnovnoj dobili lektiru, pročitala bih je u roku od tri dana ali samo da si skratim ‘muke’. Kao osmašica ispred koje se nalaze četiri godine srednje škole, počela sam pomalo čitati knjige Sanje Pilić. Bile su kratke i zanimljive. Točno ono što ti treba u tim godinama. Ipak, ni to nije bio trenutak kada sam zavoljela pisano stvaralaštvo.

   Prvi razred srednje škole. Trudila sam se biti odgovorna i savjesna učenica koja ispunjava sve svoje obaveze. Moj se sistem nije promijenio. Čim bi doznali koju lektiru trebamo pročitati, skoknula bi do knjižnice i odmah se bacila na čitanje. Svaka je bila pročitana i analizirana. Razumjela sam ih samo zato jer sam vodila bilješke dok bi profesorica pričala o njihovom značenju i pouci. Nikada se nisam trudila doista ih shvatiti, sve do pred kraj drugog polugodišta prvog srednje.

   Sjećam se svakog detalja. Učili smo o dramama i hrvatskim autorima. Pošto je bio kraj godine, jedva sam čekala ljeto kao i svi ostali učenici. Došavši doma smoždena, napravila sam cedevitu od naranče (jer niti jedan drugi okus ne može konkurirati) i ubacila nekoliko kockica leda. Izvadila sam knjige na stol i na vrhu se nalazila lektira. Rekla sam si da ako sada krenem s čitanjem, prije ću se toga riješiti.

   Uzela sam u ruke knjigu „Kad umire glumac“ od Mire Gavrana. Nije imala puno stranica i pritom je drama koja se relativno brzo čita. Jedna strana, druga, treća… nakon sat i pol, knjiga je bila gotova. Znate što se onda dogodilo? Htjela sam ju ponovno pročitati, iznenadivši samu sebe. Držala sam je u ruci, osjećajući tu malu iskricu unutar sebe. Još uvijek imam zapisan omiljeni dio iako je poprilično dugačak, a on glasi:

Kada umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sjećanja na nas, jer sjećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane (…) Najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije negoli je glumac odigrao svoju životnu ulogu- ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odličnim tekstom i neprimjetnom režijom. Ulogu nakon koje on sam osjeća da je iskazao sve svoje mogućnosti, znanja, kvalitete i vještine, nalazeći pravu mjeru za svaku riječ i za svaki pokret. Ulogu u kojoj je prihvatio svoje tijelo onakvo kakvo je, i u kojoj nije varao godine. Ulogu koju nije odglumio , nego odživio. Tužno je umrijeti, a ne odigrati takvu ulogu. A, eto , i ti i ja cijeloga života živjeli smo u kazalištu i za kazalište. Dvadeset godina smo proživjeli u braku jedno s drugim. Odigrali po stotinjak uloga, doživjeli pohvale i hvalospjeve o kojima smo sanjali kao djeca, a da nikad ni ti ni ja nismo ostvarili tu idealnu životnu ulogu. A nismo je ostvarili samo zato jer nikad nismo bili kazališni partneri. Nas dvoje, najpoznatiji glumački par, nikad nismo zaigrali zajedno u istoj predstavi, samo zato nismo ostvarili vrh. Svjesni smo toga oboje. Vrijeme nam curi kroz prste. Dolazi jesen našeg života, i zato te molim: učinimo to dok još možemo, dok nam tijela imaju snage odražavati dušu….“

I sada kada ovaj tekst čitam nakon toliko vremena, još uvijek osjetim trnce i onu početnu, nevinu iskru koja mi svaki put izmami osmijeh na lice.

   No, to je bila samo iskra. Pravu vatru je rasplamsao ni manje, ni više nego Hamlet. Možemo reći kako su te dvije knjige moj početak i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Od tog trenutka, počela sam samostalno razmišljati o pročitanom djelu i što je autor htio reći. Ponekad su pouke bile očite, a ponekad si trebao prodrijeti malo dublje. Činjenica je da lektire stvore neku barikadu u ljudskom mozgu koja ne dopušta da ljubav prema knjigama prodre do nas. To je velika šteta jer knjige mogu pružiti toliko toga. Znam da sada zvučim kao tipični knjigoholičar. Ja čvrsto vjerujem da osoba koja kaže da ne voli knjige, zapravo još nije našla tu svoju knjigu koja bi zapalila iskricu. Na svu sreću, napisano je na tisuće knjiga i svatko može pronaći nešto za sebe ako ima volje potražiti.

   Iako nisam oduvijek voljela čitanje, doista sam voljela pisati. Sastavke, dnevnik, eseje, kratke priče koje su bile isključivo za moj gušt i skrivene daleko od tuđih pogleda. Kako da vam najbolje dočaram taj osjećaj? Zamislite se kako plovite nemirnim morem, kako svaki idući val još više zaljulja vaš brod… a onda zamislite osjećaj kada uplovite u mirnu luku znajući da ste daleko od svih mogućih nevolja i problema. Tada smo samo ja i moje misli. Jedan na jedan. Svijet oko mene čeka negdje u sjeni.

   Počela sam ozbiljnije pisati s četrnaest godina. Odmaknula sam se od šaljivih kratkih priča koje su pretežno sadržavale neke dogodovštine iz mojeg života te započela s pisanjem prvog romana. U to vrijeme, bilo je popularno objavljivati svoja djela preko Facebook stranica. Roman se pisao u što brojnijim poglavljima i svaka takozvana knjiga imala je zaseban album sa svojim imenom. Poglavlja su se objavljivala uz sliku i na kraju bi uvijek pisao uvjet za iduće poglavlje koji bi otprilike glasio: Nakon dvadeset lajkova i tri komentara, izbacujem iduće poglavlje“.

   I sada dok ovo pišem, smijem se. To su bila slatka vremena. Tada sam u jednu ruku htjela ono što su i drugi htjeli. Poslala sam svoj uvod na nekoliko stranica, ali svugdje sam bila odbijena. Upravo je to jedan od razloga zašto se moje samopouzdanje poljuljalo i jednostavno sam na godinu dana prestala s pisanjem. Smatrala sam da nisam dovoljno dobra jer su drugi tako rekli.

   Trebalo mi je čitavih 365 dana da shvatim jednu od najbitnijih stvari, a to je da ne pišem radi drugih. Pišem radi sebe jer to volim. Volim stvarati svoj svijet i svoje likove, bez obzira na tuđa mišljenja. S toga sam napravila profil na Wattpadu. U slučaju da nemate pojma o čemu govorim, objasnim ću vam u kratkim crtama. To je platforma koja vam pruža mogućnost da objavite svoje radove ( romane, kratke priče, poeziju…). Duljina nije bitna. Također se pisalo prema poglavljima, ali bez ikakvih uvjeta jer smatralo se da prvenstveno pišeš radi sebe, a ako netko pročita i ostavi komentar to je samo plus. Svaki drugi dan sam objavila po jedno poglavlje. Nakon godinu i pol imala sam cijelu knjigu od 400 stranica. Uspjeh dolazi na prstima, malim koracima.

   Sada kada čitam svoje radove koje sam pisala kao šesnaestogodišnjakinja, mogu uočiti toliko pogrešaka i nelogičnih trenutaka. Unatoč tome, ta knjiga još uvijek stoji na Wattpadu kako bi me podsjetila da ne odustajem od onoga što me čini sretnom i da uvijek ima mjesta za napredak. Osim toga, znate kako kažu: Profesionalni pisac je pisac amater koji nije odustao! 😊

   Osim toga, kada počneš pisati nešto svoje, automatski više cijeniš tuđe jer hodaš u sličnim cipelama. Znaš koliko je potrebno vremena, volje i truda da nešto nastane. Tako da iako sam upisala psihologiju, još uvijek se nadam da ću jednog dana na policama knjižare ugledati svoj roman. Do tada ću vas gnjaviti sa svojim kratkim pričama i ostalim radovima!

Slobodno u komentar ostavite ime knjige koja je potaknula vašu ljubav prema čitanju. Ne ustručavajte se s nama podijeliti svoje mišljenje i stavove.

That’ s all folks!

3 thoughts on “Kako se razvila ljubav prema knjigama i pisanju: Kolumna “Život jedne S”

  1. Pozdrav za Dva boema – kako se nalazim u vašim razlozima za pisanje…Knjiga koja je mene inspirisala na čitanje je Demijan Hermana Hesea. Bilo je to na studiju Arhitekture, tek došla iz svog rada u drugi, pomalo izgubljena, uplakana, ne snalazivši se predobro u toj materiji. A u sobi gdje sam stanovala police pune knjiga… A među njima ruka pronađe Demijana…Fenomenalan. Dao smisao instant.

    Liked by 1 person

      1. Lijepo je kada neko saopšti i svoja iskustva, lakše je čovjeku, jer svako naiđe na neku vrstu prepreka, vanjsku ili unutrašnju, pa kada se sa nekim posavjetuješ i shvatiš da svi nailaze na slične probleme, onda nastaviš da ideš dalje.
        Pozdrav iz Bl, djevojke!

        Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s