KOLUMNA ”MEMOARI JEDNE DALMATINKE”: USUSRET ISPITNIM ROKOVIMA

DOKUMENTARAC O VJEŠTINAMA PSIHIČKOG PREŽIVLJAVANJA ČEKANJA USMENOG ISPITA

Odabrao: Filozofski fakultet u Zagrebu

Prilagodila: Očajna komparatistica

Kako se bliže ispitni rokovi, poznatiji kao deveti krug pakla, tako se prisjećam jednog od zabavnijih dana iz zimskog semestra prošle akademske godine, kad sam gotovo 3 i pol sata sjedila u hladnom hodniku čekajući svoj red za usmeni ispit iz omiljenog predmeta, Američka renesansa: Poe, Hawthorne i Melville.

Prva katastrofa u nizu bila je ta da me Studomat pošteno zeznuo pa sam na ispit došla 2 sata prerano i slučajno upala na pismeni ispit drugog kolegija kod iste profesorice. Pri tome sam na trenutak preispitivala cijeli svoj život jer nisam bila sigurna zašto se preda mnom nalazi papir s pitanjima o trubadurskoj lirici, kad sam ja provela cijeli semestar u borbi s Crnim mačkom, Grimiznim slovom i Moby Dickom. Nakon kratke i iznimno smiješne prijateljske rasprave s jednako zbunjenom profesoricom, koja mi je objasnila da je ispit usmeni i da se održava malo kasnije u njenom kabinetu, ogorčeno sam otišla popiti kavu i ponoviti skripte u kafiću.

To je bila glavna greška. Svi komparatisti, filozofi ili općenito studenti Filozofskog koji imaju usmene ispite, poslušajte moj topli savjet: na usmeni dođite barem sat vremena ranije, bez obzira na to u koliko se sati održava ili do kad traje. Nemojte da vam se dogodi ono što je potrefilo mene, nakon mirno popijene kavice i doručka u obližnjoj faksovskoj birtiji.

Stigla sam u hodnik, pronašla kabinet i naivno vjerovala kako će se 20-ak minuta uoči početka ispitivanja, kolegice i kolege tek početi pojavljivati. Zatekla sam priličnu grupu, jer se većina njih odlučila riješiti ispita već na prvom roku, ali još uvijek nisam vjerovala da će čekanje potrajati dulje od 40-ak minuta.

U konačnici, promijenila sam sve yoga položaje na podu, prozorskoj dasci i stepenicama, potrošila svu vodu i hranu iz torbe (čega je ionako bilo premalo), a naposljetku i bateriju mobitela, sve vrijeme pišući svojoj ekipi detaljan izvještaj svog kampiranja na fakultetskoj Himalaji. Sve sam poruke konačno uobličila u tekst neki dan, baš godinu dana kasnije, dok umjesto da radim nešto korisno, u ponoć pišem kolumnu, a sa stola me provokativno promatra moja stručna komparatistička literatura.

Neka ga, uvijek sam učila u zadnji čas pa zašto ove godine izdati tradiciju?

Jednom kampanjac, uvijek kampanjac!

(Djeco, ne pokušavajte ovo kod kuće ili barem ne ako to nije vaša provjerena metoda. Ne želim da ispadne kako propagiram zabušavanje.)

Dan 1. čekanja ispita:

Od potrebnih stvari za život posjedujem još samo žvakaće gume. Kolegica koja je uspješno položila barok na predroku, posjeduje još svoju posljednju kutiju Camel cigareta koje se, nažalost, ne smiju paliti unutar zgrade pa se ne možemo ni ogrijati. Zajedno životarimo u ispraznoj atmosferi fakultetskih hodnika. Moguće je da ćemo kroz nekoliko sati morati pribjeći kanibalizmu zbog nemogućnosti pohoda na studentsku menzu.

Dan 17. čekanja ispita:

Kolega koji je otišao zapaliti i dalje se vodi nestalim. Najlogičnija pretpostavka jest da je stradao u krdu obijesnih studenata koji su nekoliko mjeseci čekali ispit u potpunoj izolaciji mračnog polukata B-2. Žalimo jedino zbog njegove motorističke kacige koja bi spasila brojne pokušaje razbijanja usijanih glava o zid.

Dan 59. čekanja ispita:

U očajničkom pokušaju grijanja bila sam prisiljena spaliti svoje skripte za dobrobit sebe i očajne kolegice. Održana je kratka misa zadušnica za nestalog kolegu koji se sve u svemu sada vodi mrtvim. Kolegičina kutija cigareta spala je na još samo jednu opojnu stvarčicu, baš kao i kutija šibica za ogrjev, a mojih žvaka polako ponestaje. Bojim se da nakon njihovog nestanka, više neću moći garantirati za svoje postupke.

Dan 134. čekanja ispita:

Odjednom, pojavilo se svjetlo na kraju ovog mračnog tunela. Mlada osoba, po svoj prilici muški profesor suprotnog spola, ušao je u kabinet u kojem se i dalje odvija ispit. Znakovi života i dalje postoje, iako relativno slabi. U sjećanje na našeg palog kolegu muzikologa, upaljena je i posljednja kolegičina cigareta koja je ovog puta poslužila kao svijeća. Kolegica mi je tužno priznala da joj je ponekad žao što nije kupila pravu devu.

Dan 208. čekanja ispita:

Nestali, ispraćeni i oplakani kolega vratio se živ i zdrav. Otkrio nam je da se svih ovih mjeseci skrivao s plemenom KSFF u prizemlju fakulteta, preživljavajući na jedinim pićima koje je pleme posjedovalo; kavi i pelinkovcu. Također nas je obavijestio da pleme posjeduje izvjesnu količinu grickalica i da je voljno priskočiti nam u pomoć.

Dan 299. čekanja ispita:

Kolegica koja je mjesecima bila ispitivana, izašla je iz brloga, pomalo blijeda, no zadovoljna. Čini se da se pomalo nazire izlaz iz ovog najnižeg kruga pakla, zaklela bih se da sam u trenucima halucinacija ugledala mladog Dantea kako mi pruža svoje mišićave ruke i ohrabruje me da izdržim još samo malo. Iako se nalazim u središtu nevjerničke zgrade, polagano pribjegavam tihim molitvama za skoro izbavljenje.

Dan 333. čekanja ispita:

Moja kolegica s baroka ušla je u pećinu strave i užasa i ne izlazi već izvjesno vrijeme. Ipak, na ovaj praznik ludila nisam sama u svemu jer je sa mnom još dvoje kolega, oboje povratnici s one strane svijeta. Kolega vraćen iz mrtvih te kolegica vraćena iz brloga s ocjenom vrlo dobar. Ako stvari proteknu kako je planirano i ja uspijem doći posljednja na red, moguće je da ću odavde izaći nakon SAMO 500-tinjak dana iščekivanja.

Dan 400. čekanja ispita:

Kolegica s baroka izašla je iz vrtloga ispita brže od očekivanog. Ostala sam sama u mučnom iščekivanju i teško mi je kontrolirati napetost. Sreću sam dobila i od svojeg voljenog Dantea, koji mi je vratio inače u pepeo pretvorene bilješke potrebne za ispit. Tako mi Bog pomogao.

Bio je to moj prvi ispit položen u 3. semestru, odnosno 2. godini, a ujedno je to bila i prva petica upisana u moj indeks (na 1. sam godini bila malčice nezainteresirana). Kako sam na red došla posljednja, stigla sam ponoviti gotovo sve što sam naumila, a u prilog mi je i išlo glavno pitanje o Hawthorneovom romanu Grimizno slovo, koji me se najviše dojmio od svega što sam pročitala za Američku renesansu.

Dakle, dragi moji studenti i svi koji ćete to postati, za usmene ispite samo se naoružajte svojim omiljenim sredstvima za preživljavanje, znanjem i, naravno, strpljenjem.

Trebat će vam.

Za kraj, želim još samo dodati jedan omiljeni studentski moto – APP.

Ako prođem, pijem. Ako padnem, pijem.

Živjeli ispitni rokovi! Drž’te se, indeksi, kreće slalom potpisa!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s