RECENZIJA PREDSTAVE: Huddersfield, ZKM

Tekst: Uglješa Šajtinac

Adaptacija teksta i dramaturgija: Tomislav Zajec

Redatelj: Rene Medvešek

Uloge: Dado Ćosić (Ratko ‘Rac’), Adrian Pezdirc (Igor), Mateo Videk (Ivan), Robert Budak (Dubravko ‘Duks’), Damir Šaban (Otac), Filip Nola (Marko Ivanović), Tina Orlandini (Milica)

Trajanje: 1 sat i 40 minuta

In memoriam, Robert Budak

Nikad nije bilo teže napisati recenziju.

U subotu, 26. siječnja 2019., sa svoje sam dvije prijateljice u Zagrebačkom kazalištu mladih odgledala predstavu Huddersfield, prvu po redu koju sam uspjela uhvatiti od početka godine.

Ista ta subotnja izvedba, bila je ujedno i posljednja za mladog glumca Roberta Budaka, koji je iznenada preminuo sljedećeg jutra, 27. siječnja, u nepunoj 27. godini života. Šok i nevjerica koji su me zadesili kad sam pogledala u mobitel i pročitala vijest da je umro taj prekrasan, talentirani mladić kojeg sam na kazališnim daskama gledala doslovce noć prije, praktički u posljednjim satima, još me uvijek nisu popustili i vjerujem da neće još dugo.

Glumačka je scena izgubila jedan veliki talent.

Predstava Huddersfield prati nekoliko likova u Hrvatskoj u razdoblju 2000.-ih, gdje se kroz njihove živote provlači još uvijek prisutna trauma od nedavno završenog rata, pred sobom ne vide veliku, svijetlu budućnost, već naprotiv, samo raspad svega onoga što su prije poznavali. Potresno, ali i duhovito, ispričana je priča o četvorici likova, imenima Ratko ‘Rac’, Ivan, Igor te Dubravko ‘Duks’, koji se Igorovim povratkom iz Huddersfielda u Engleskoj, ponovno susreću nakon dugih 10 godina.

Kroz humor, razgovore, rasprave te u konačnici svađe i otvorene sukobe među likovima, otvaraju se teme općenitog smisla svega, nošenja s boli, nostalgijom i odlaskom ljubljenih osoba iz života, kao i kritike novoizgrađenog svijeta nakon ratnih godina.

Dado Ćosić kao Ratko ‘Rac’, ostavljeni mladić koji praktički nezaposlen i u tridesetima živi s ocem koji se bori s alkoholizmom, posljedicom PTSP-a nakon rata, slika je i prilika razočarane generacije koja se u godinama prijelaza iz 20. u 21. stoljeće bori s konstantnim pitanjima ”Što sad?”, ”Zašto sve toliko boli?” i ”Kako nastaviti dalje?”. Nakon još nepreboljenog prekida s djevojkom, Rac praktički životari u očevom stanu, jedva radi na radijskoj emisiji koji put tjedno te konačno, nakon jedne pijane večeri s okupljenim prijateljima, otvoreno pokazuje svoje najdublje boli s kojima se bezuspješno bori već godinama.

Pezdircov lik Igor nakon 10 godina vraća se iz Engleske, čineći se kao zadovoljan poslovan čovjek na pragu ulaska u sretni brak, no sa sobom povlači svoju nostalgiju za rodnim gradom i prijateljima koje je pamtio daleko drukčijima no što ih zatiče kad dolazi. Pamtio je da su svi bili sretniji, a dočekala ga je surova, siva svakodnevica u kojoj se svi utapaju i sve se čini kao da se nikad neće izvući.

Uloga iznimnog Matea Videka, Ivan, Racov susjed koji se neprestano pojavljuje u njegovom stanu, lik je psihički oboljelog mladića koji je određeno vrijeme boravio u umobolnici, a sad je pomalo izgubljen umjetnik koji je vlastitu duševnu utjehu pronašao u vjeri. Ivan jednako daje smisao predstavi, koliko je i u nekim trenucima nejasan. On, iako je čovjek čije su misli i život kontrolirani lijekovima koje svakodnevno mora piti, ipak je pronašao svoj smisao u okretanju Bogu, čime na određen način postaje protuteža izgubljenom Racu, koji nadasve prvo ne vjeruje u ništa.

Moju pažnju od svih je uloga zarobio upravo lik Dubravka ‘Duksa’ kojeg je tumačio Robert, koji je svojim dovitljivim opaskama, ”kratkim fitiljem” radi kojeg je nerijetko ulazio u otvorene svađe s Racom te urnebesnim prepričavanjem svog tobože bogatog seksualnog života, uljepšao inače pomalo mračnu atmosferu predstave. Još sam neko vrijeme nakon završetka predstave, na putu kući s prijateljicom komentirala koliko nam je upravo njegova izvedba učinila tu tešku predstavu ipak nekako lakšom za progutati.

Sama po sebi, za mene je osobno predstava bila malo previše teška za podnijeti.

Je li to zbog mojih osobnih iskustava promatranja sličnih scenarija kroz nekoliko sad već davno prošlih godina, ili samo zbog obrađivanja jedne jednostavno rečeno, sive i tmurne, ali gorko istinite teme života u državi nakon rata i prilagođavanja novom sistemu, još ne znam točno odgovoriti. Generalno, svaki lik, svaki dio predstave zasebno razložen u dijelove, sve je to kombinirano u jedan odličan prikaz postojeće melankolije u dobu koje se u radnji prikazuje, ali možda je predstava bolje legla nekom drugom.

Ja sam po izlasku iz kazališta bila ustvari najviše zadovoljna pojedinim izvedbama fantastičnih mladih glumaca koji uistinu nose svijetlu budućnost hrvatskog kazališta. No tragično, već je drugog dana jedan od njih zauvijek otišao.

Tužno je to, nevjerojatno je i apsolutno potresno.

Robert Budak (21.3.1992.-27.1.2019.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s