Recenzija: Koliba-William P. Young/ Ruši religijske stereotipe

Došao je red na jednu od mojih omiljenih knjiga – Kolibu. Knjigu koja ruši religijske stereotipe.

Radnja i kraj ove knjige može se protumačiti na dva načina, sve ovisi gledate li iz perspektive vjernika ili ateiste. Dok će jedni vjerovati u Mackenzijevu priču, drugi će reći kako je sve to plod njegove mašte, prouzročen tugom. No, bez obzira na vaše konačno mišljenje, vjerujem da nećete ostati ravnodušni.

Okosnica ovog romana je nesretan Mack, čija je najmlađa kći Melissa Anne Phillips oteta tijekom obiteljskog izleta. Vrlo ubrzo saznaju da je brutalno ubijena od tzv. ubojice Božjih ovčica. Mack se slomljen povlači u sebe, kriveći Boga za tragediju koja je zadesila njegovu obitelj. Odnosi su u obitelji narušeni i Nan – njegova žena, jedina je koja, donekle, uspijeva održati sve na okupu. Ubrzo Macku stiže pismo u kojem ga netko poziva u kolibu, mjesto gdje su pronašli Melissinu krvavu haljinicu. Nedugo nakon pisma, odluči otići, nesvjestan kako će tom odlukom promijeniti život.

Knjiga koja se bavi pitanjem gdje je Bog kada boli.

„Nadjenuli smo mu nadimak Ubojica Božjih Ovčica. Smatramo da je odgovoran za otmicu i ubojstvo najmanje četvero djece, mahom djevojčica mlađih od deset godina. Prilikom svake nove otmice dodaje jednu točkicu na bubamari, stoga je ovo peti slučaj. Uvijek na mjestu ostavlja istu iglu.“

Mack je kroz vikend trebao naučiti tri stvari: pustiti Boga u svoj život, praštati i prestati biti sudac. Kroz sve te etape, pomaže mu Presveto Trojstvo. Bog kojemu je nadjenut nadimak Stari, Isus koji je prikazan kao mladić kratke kose, krivog nosa i poprilično modernog izgleda te Saraya, Duh Sveti prikazan kao djevojka koja se bavi vrtlarstvom i sakupljanjem suza. U knjizi, Bog je prikazan kao crnkinja Elouisa i ostala sam iznenađena kada su se vjernici pobunili protiv toga.

Iskreno, ne vidim razlog. Svi koji vjeruju, smatraju da je Bog sve što postoji. Zašto onda ne bi mogao biti prikazan u obliku crnkinje? Neću dublje ulaziti u tu temu, pošto je ovo ipak recenzija i mišljenja variraju, no ja sam osobno oduševljena prikazom.

U jednoj sceni, Mack ulazi u kuhinju i zatekne Elouise kako priprema večeru. Njihov razgovor i rečenice koje Bog uputi Macku, ostale su mi urezane u pamćenje. Po prvi put, izravno upita zašto je dozvolio da Missy umre.

„Dušo, nema jednostavnog odgovora koji će ti odnijeti bol. Vjeruj mi, da ga znam, odmah bih ti ga rekla. Ne posjedujem čarobni štapić kojim bih mahnula i sve odmah ispravila. Život zahtijeva vremena i mnogo međuljudskih odnosa.“

„Zatvorenici me ne zanimaju.“ – Rečenica koja nosi snažnu i najbitniju poruku. Nikoga Bog ne prisiljava da vjeruje u njega. To je odluka koju mi sami donosimo. Kao što kažu, ljubav je nesebična. Kakve li koristi ima od toga da nas silom veže za sebe?

Ova je knjiga ostavila snažan utisak i svaki put kada nekome pričam o njoj prije nego ju pročita, kažem previše. Ne želim da i ovo bude takav slučaj. Što više volim neku knjigu, to mi je teže pisati o njoj jer želim otkriti svaki detalj i razlog zašto ju toliko volim.

Praštanje je teško i traj proces traje dugo, a ponekad vječno. Dogode se trenuci kada i ne želimo oprostiti jer smatramo da neke stvari nose preveliku težinu da bi bile oproštene. Negdje sam pročitala kako je praštanje operativni zahvat u prošlosti s ciljem uklanjanja uzročnika duhovne paralize u sadašnjosti. Mislim da svi mi iz iskustva znamo onaj teret i pritisak koji osjećamo dok nekome nešto zamjeramo. Svi se mi trudimo oprostiti – trudimo je ključna riječ jer i dalje smo samo ljudi sa svim tim emocija koje znaju eruptirati i zbog kojih često sudimo iako na to nemamo pravo. Osobno smatram da kada nekome opraštamo, to ne bi trebali raditi radi njega, nego radi sebe. Možda zvuči „sebično“ ali to je moje mišljenje.

U jednom trenutku Mack treba biti sudac. Tek tada shvaća težinu tog ‘posla’ i polako počinje razumjeti Boga.

„Da, nije to spriječio. Ne sprečava mnogo toga što mu zadaje bol. Tvoj je svijet stravično unižen. Zahtijevali ste slobodu, a sada se žestite na onog tko vas je toliko volio da vam ju je dao. Ništa nije onako kako bi trebalo biti i kako bi On htio i kako će jednog dana biti. Trenutačno je tvoj svijet izgubljen u tami i kaosu i užasne se stvari događaju onima koji su mu posebno dragi.“

Na kraju knjige, mnogi si postavljaju pitanje je li Mack doživio kliničku smrt, je li to bio samo san ili je doista imao bliski susret s Bogom. Rekli su da ovo štivo „preobražava život“ i daje mu smisao. Neću tvrditi kako je to istina, ali ono što mogu reći iz osobnog iskustva je činjenica da mi je ova knjiga pomogla u teškim životnim trenucima.

Knjiga je 2017. godine doživjela filmsku adaptaciju. Vjerodostojno prati knjigu i komotno mogu reći kako sam podjednako uživala u filmu kao i u knjizi.

Ovo djelo, napisao je William P. Young. Koliba je publicirana od strane izdavačke kuće Naklada Ljevak, 2012. godine.

Nadam se da ćete uživati u čitanju.

To je sve od mene, Folks! Čitamo se uskoro.

Za kraj, još nekoliko citata:

„Činilo se kao da je izravna komunikacija bila nešto u čemu su uživali samo drevni narodi i barbari, dok su kontaktom obrazovanih Zapadnjaka s Bogom posredovali i upravljali intelektualci. Nitko nije htio život, neposrednog Boga – Njega je trebalo strpati u knjigu. I to u knjigu skupih pozlaćenih korica kako bi se što bolje ublažio osjećaj krivnje.“

„Emocije su boje duše, one su predivne i nevjerojatne. Kada ništa ne osjećaš, svijet postaje turoban i bezbojan. Prisjeti se samo kako ti je Velika Tuga suzila paletu boju u tvome životu i sve je na monotono tupi sivilo i crnilo.“

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s