Zbilo se

Lice joj je kao u sijamske mačke.

Prepredena je. Voli se igrati s drugima. Uživa u tome kao da joj ovisi o životu.

Ima prirodno podignute obraze, tanke usne i tek blago sužene oči dok se bezbrižno smije. Jaka je. Tko joj se zamjeri, bolje mu je da bježi glavom bez obzira. Nije majčinski tip, teško da će ikad i pristati na dijete, a kamoli njih više. Ne vjerujem da ima vremena za kućnog ljubimca. Ako ga i ima, to je vrlo vjerojatno njoj slična mačka, neovisna i svoja, ne da se dotaknuti osim ako to ona sama ne poželi. Od biljaka možda posjeduje par kaktusa. Pašu joj uz osobnost, zanimljiva je, privlači, ali drži svoju bodljikavu distancu.

Ona zavodi svojim licem, grlenim smijehom i kao noć tamnom, nikako ukrotivom kosom. Tko zna kakve su joj boje oči? Dok govori, nitko ne može gledati u samo jednu stvar na njoj. Sve pomalo odvlači pažnju.

Isijava snagu. Glasno se smije. Voli trčati, planinariti i ne gubiti vrijeme. Muškarcima je magnet u prostoriji jer im parira nametanjem. Ženama je antipatična jer je snažnija od većine.

Uzima ono što joj se svidi, jer sve što poželi, to i dobijem svojom odlučnošću i upornošću. Ona je težak karakter. Čim ga je ugledala, znala je da će uspjeti. I sad ga ima, sad je njezin.

Oh, oprostite, molim vas. Stvarno nisam to mislila kao uvredu.

Ona je samo toliko različita od mene…

Bit će da ju zato tako i gleda.

Ma, možda uopće nisam u pravu. Tko sam ja da sudim o njoj? Ta ja nju i ne znam. Vidjeti nekoga samo na kratko ne znači da možeš tu osobu pročitati kao otvorenu knjigu. Govorim samo ono što mislim. Ona zapravo može biti sasvim drukčija nego što sam je ja opisala.

Može biti baš ono suprotno. Možda je baš slična meni, iako je uporno guram u onaj suprotan koš.

Ja nisam jaka. Neki kažu da jesam, ali poznajem samu sebe ipak toliko da smijem reći da to nije istina.

Ja se nisam borila. Uvjeravaju me da jesam, no nitko nije svjesniji od mene da sam se u ključnim trenucima ipak povlačila i naivno puštala nebu da izravna naše račune.

Ja sam naposljetku samo pobjegla. Mogu govoriti što hoće, nisu bili u mojim mislima kad je samo valjalo potrčati i zgrabiti ponuđenu priliku pa čak i pod prijetnjom raspada svega što sam do tad poznavala.

Ja sam predugo iščekivala da se dogodi čudo. Mole se za mene kao da su uistinu uvjereni da će ta neka tobože postojeća sila gurnuti dva kraja zemlje i srca do jedne točke i prouzročiti eksploziju smirenog poravnanja.

Ja nisam uspjela. Ona jest.

Voljela bih znati kako se to dogodilo. Gdje ga je pronašla, kako ga je upoznala. Koliko je vremena u njenom životu proteklo prije no što se probudila ta posebna iskrica koja ih je spojila.

Zbilo se za šankom, u noći punoj smijeha.

”Kako se zoveš?”

Zbilo se uz obalu mora, uz lepršavi povjetarac na koži.

”Lijepo je ovdje, zar ne?”

Zbilo se u društvu, preko poznanika od nekog drugog prijatelja.

”Znaš, ima ta jedna… Mogao bi je upoznati, što kažeš? Mislim da biste si dobro odgovarali.”

Zbilo se…

Zar je uopće važno kako, kad i gdje? Tko će to znati, osim njih dvoje?

Da se mene pita, smjestila bih ih negdje daleko, gdje puca pogled na planine i gdje je zrak toliko čist da je ponekad suviše hladno udahnuti ga. Negdje su u manjoj vrevi, ne onoj velikoj, raskalašenoj, gradskoj, ali ne i potpuno sami, kao na praznoj čistini ili usamljenom otoku. Oni su ondje gdje se mogu izgubiti u masi i tamo se osjećati kao da su jedini na svijetu, dokle god se gledaju oči u oči i vjeruju u svoju ludu sreću koja im se oboma napokon, nakon dugo vremena, ipak nasmiješila.

Danima se pitam kakva je. Kako joj je ime, odakle je stigla? Čime se bavi, što voli? Koliko njega voli?

Nadam se da nema tamne oči.

Nagađam da ima kovrčavu kosu.

Voljela bih čuti da je stvarno jako spretna i sportski tip.

Željela bih znati da ne plače svakog drugog dana.

Trebam znati da nije velika ljubiteljica umjetnosti.

Moram biti uvjerena da ne dolazi iz godinama starog vrtloga propalih odnosa.

Nadam se da ga usrećuje stoput više no što bih ja mogla…

Ah, to ustvari, uopće nije teško.

S njom je jednostavnije. Ona je bliže, i izgledom, i interesima, i geografski.

S njom je lakše. Ona mu odgovara, i mentalno, i emotivno, i po datumu rođenja.

S njom je toliko ljepše. Ona ga nasmijava, i pomaže, i ljubi ga, i ne boji se.

Od nje može dobiti stostruko više nego što može od mene.

Što uopće znači par malih, nerazumljivih, suzama zalivenih pjesama spram silnog vremena, smijeha i prekrasnih dana dočekanih zajedno sve od zvjezdanog mraka pa do zagasito crvene zore?

Ma lice joj je blago kao u ptice najmekšeg perja.

Nije ona nimalo loša. Dapače, voljela bih da jest jer sam to jednostavno ja. Ja mislim o njoj na taj način jer nisam toliko dobra kao ona. U meni leži jedno ružno, crno zrno prepuno svih onih krivih osjećaja i izlazi na površinu uz moj potpuni i svjesni pristanak. Znam da mislim loše. Ne vadim se na podsvijest. Znam koliko sam loša.

Ponekad je lakše misliti ružno o drugome, samo zato da rana bude manje izložena oštrim vjetrovima punim pijeska prošlosti koji je potom nagriza. Grize, grize kao da mu je posljednje, a onda ona nikad zarasla porezotina samo još više plače. Zato to i govorimo. Ne sviđa nam se netko baš zato što je toliko bolji od nas. Baš zbog toga što znamo da je tuđe srce koje želimo iščupati, uvijek toliko blaže od bilo kojih najcrnjih misli.

Možda ga je našla samo slučajno. Možda je jednog dana samo prolazila gradom, ne razmišljajući o budućnosti, a naletjela je upravo na to. Naletjela je na njega.

Trebam reći da mi je drago.

Moram se nasmijati onako duboko, iz srca, i suhih, potpuno suhih očiju podići pogled i svijetu viknuti da mi je toliko, toliko drago. Mogla bih raširiti ruke, kao da ću sad poletjeti i pronijeti po nebu tu toliko sretnu, presretnu vijest da su se dvije duše pronašle u sasvim izgubljenom mjestu i gotovo zaboravljenom vremenu. Trebam odšetati uzdignute glave i hladnim šakama posegnuti duboko na dno milijun puta iznova zašivenog srca, usrdno grabeći posljednje trunčice svojeg mira. Trebam nastaviti dalje u izoliranoj tišini same sebe.

Bez plača. Bez misli. Bez nade.

Samo što nikad to neću moći učiniti.

Zamislim jedan sretan dan. Kad sklopim oči u budućnosti promatram jednu prokletu noć. Posebno za jednu sparnu jesensku večer, samoj sebi izradila sam isklesano porculansko lice. Nanosim ga sporim pokretima na svoje, navlačim ga oprezno kao masku.

Izravnam kosu, jer je on jednom rekao da sam tako najljepša. Bez suza, jer sam danas kao kip, pogledam se u ogledalo i pomislim kako ću prasnuti u smijeh. Kao da je njemu sad važno kako ću ja ondje izgledati. Pa nisam ja ta koja će nositi bijelo.

U crnu su joj kosu upletene tanke srebrne niti. Ponegdje svjetlucaju poput zvijezda na noćnom nebu. Ona je cijeli život provela kao jednostavna žena, samo da bi na svoj dan apsolutno zablistala. Ne zna se gdje široka bijela haljina puna čipke počinje, a gdje završava. Svakog trenutka izgleda kao da će proliti suze radosnice niz pomno našminkano lice. Nije vjerovala da će takav dan i njoj doći, a sad su joj se svi snovi ostvarili.

Iščekuje ga s punim srcem ljubavi. Od života je očekivala nešto sasvim drugo, ali ovo je i više nego u redu. S njim, naposljetku, ipak želi sve.

Gledam je iz prikrajka, kroz daleku budućnost godina. Mutne mi slike zastiru pogled iza dana zavijenog u bijelo. Čini se da njihov kraj ne postoji. Čini se da… To je njihov zaključak.

Ona više ne traži nove igre. Pobijedila je u svojoj i neće ići dalje. Pronašla je njega i preda mnom ga uzima za vječnost.

Ne prisustvujem njihovom danu, iako su svi drugi tamo. Iako me i on očekuje. Maska je na meni tek da svijet ne gleda ono što ću proživljavati ako im se približim da ih samo malo bolje vidim.

Trebala bih doći.

Trebala bih reći da mi je drago, ali to stvarno nikad neću moći.

Lice joj je kao u sijamske mačke…

Vjeruje li mi tko?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s