PUTOVANJE: Maribor, Slovenija – Kako preživjeti prvo zimovanje

Prvo putovanje opisano u ovoj kolumni ujedno je bilo i moje prvo putovanje u 2019. godini.

Iako sama lokacija i nije svjetski udaljena od moje zagrebačke rezidencije, Maribor, odnosno, točnije Mariborsko Pohorje u Sloveniji, mjesto je na kojem sam provela svoje prvo zimovanje u siječnju, u trajanju od 4 dana. Mama i ja odlučile smo otići nekamo na kratki odmor nakon Nove godine, a kako je njezina životna želja bila otići na zimovanje, odluka je nakon kratkog premišljanja pala na Sloveniju. Za slijedeću zimu opredijelile smo se za nešto malo dalje, a to će biti najvjerojatnije Austrija (iako je meni još privlačnija Švicarska, ali treba poroditi i te novce).

Ona je inače jedna od onih rijetkih ljubitelja zime i snježnog pokrivača te je toliki fanatik da bi si najradije izgradila iglu kao Eskimi i tako provela ostatak života rumenih obraza buljeći u praznu bjelinu oko sebe. Zato je, vjerujem, njoj putovanje bilo još zanimljivije nego meni, jer se toliko sanjkala uz grupicu dječurlije na stazama, da sam se u nekoliko navrata zapitala hoće li se pretvoriti u snjegovića.

Možda je najbolje da već na samom početku objasnim kako i zašto naš četverodnevni slovenski odmor nije bio baš tipičan obiteljski izlet u snježne planine. Nismo skijale jer, jednostavno rečeno, nemamo blagog pojma o tome i obje smo trapavije od tipičnih smeđih medvjeda, ali njoj je sanjkanje bilo izuzetno dobra zamjena. Meni je, s druge strane, bilo daleko draže sjediti u toplom kafiću s pogledom na šumu i skijalište/sanjkalište, uz kuhano vino, čaj ili vruću čokoladu, s dobrom knjigom u ruci. Što se mene tiče, i to je apsolutno dobar provod, naročito zato što su posljedice samo sretan želudac i ugrijana stopala.

Putovale smo u petak, 4. siječnja, s autobusnog kolodvora u Zagrebu, prijevoznikom Flixbus u kojem je bilo hladnije nego očekivano, no imale smo tu sreću da nije bilo čekanja na granici pa smo u Mariboru bile već kroz 2 sata. Imale smo prilično vremena za ubiti, jer nam je check-in u hotel bio tek u 15 h, a do tamo smo imale organiziran taxi prijevoz koji nam je na upit sredio hotel. Smjestile smo dozlaboga tešku prtljagu u ormariće na kolodvoru (jer mi žene i za 4 dana moramo nositi 3 ormara odjeće i 2 stana kozmetike), a onda se uputile u razgled grada.

Dok su se mami male uličice Maribora dopale toliko da je samo cvilila kako želi živjeti u malom gradu, meni je grad djelovao nekako suviše prazno i maleno. Lijepo je, ali za moj ukus nedostaje širine i više duha. Poharale smo Lush, jele u nekom čudnovatom dućan-restoranu, a onda se vratile do kolodvora po kofere gdje nas je dočekao naš simpatični taksist.

Po dolasku u naš hotel Arena Annex, dobile smo slatku malu sobicu sa savršenim pogledom na skijašku stazu, i to upravo onu na kojoj se svake godine početkom veljače održava natjecanje Zlatna Lisica. Mama nije tratila ni minutu vremena, obukla se u skijaške hlače rapidnom brzinom, na recepciji iznajmila plastične sanjke i krenulo je ludilo. Nema veze što je bila 40 godina starija od sve djece na stazi, mislim da se nikad u životu nije tako zabavljala. I ja sam se koji put spustila, ali kako mi se nije dalo iznova penjati na strmu stazu, a usto kao dijete prilično sam se izdovoljila sa sanjkanjem u Maksimiru, brzo sam se povukla u ugodan ambijent hotelskog kafića i nastavila s promatranjem maminih vratolomija iza stakla.

Prava avantura započela je kad je i službeno pala noć, a nas smo dvije odlučile isprobati hotelski spa centar i jedan od dva ponuđena jacuzzija. Platile smo ulaz na recepciji, obukle najbolje kupaće koje smo specijalno spakirale i veselo ušle u topli prostor wellnessa, samo da bi nas tamo dočekala jedna od zaposlenih djevojaka i zbunjeno nas obavijestila da se, nemoj zezat’, u jacuzzi smije ići samo gol.

”Molim?”

”Da, da. No swimsuit. Bez kupaćeg.”

Ma k’o od majke rođen.

Sve mi je postalo jasnije kad sam slučajno svrnula pogled na lijevu stranu i susrela se s poput Mjeseca blijedim stražnjicama nekolicine muškaraca i žena koji su tako opušteno šetali naokolo. Wellness djevojka pružila nam je nekakve velike plahte, jer su se i ručnici dodatno naplaćivali, a onda smo se, obje onako isprepadane i šokirane, zamotane kao Rimljani, uputile u toplu unutrašnjost spa-centra. Do sad sam na svojim putovanjima, što po Hrvatskoj, a što po inozemstvu, bila u više hotela sa spa-centrom, ali nigdje do sad nisam se susrela s ”obaveznom golotinjom”. Kome je uopće do toga da se skida pred drugim ljudima i onda tobože opušteno namače u vreloj vodi s mjehurićima?

Sve što ću reći jest: preživjele smo. Kako smo uletavale u vruću vodu dok nitko nije gledao, to ostavljam sigurno u vlastitom sjećanju. Iako, voljela bih da posjedujem prekidač za brisanje tih sjećanja.

Drugog smo dana već oko 9 sati bile spremne za polazak na skijašku stazu, no do prave staze valjalo se prvo voziti žičarom, odnosno gondolom za koju smo na licu mjesta kupile karte. Inače nisam jedna od onih koja se boji visine, ali kad su me zatvorili u onu malu kućicu koja lebdi na jednoj žici i 10-ak se minuta rapidnom brzinom penje uz brijeg visok 1040 metara, kukavica u meni proradila je brže od novokupljenog plazma televizora. Kad tome pridodate činjenicu da se mama inače boji visine toliko da joj baš i nije najdraže sjediti na balkonu na 2. katu, jedino smo bile sretne što smo bile same unutra, jer da je s nama bio još netko, zacijelo bi pokušao izletjeti kroz zatvoreni prozor koliko smo kukale i vrištale.

Atmosfera na vrhu brijega stoga je uistinu poboljšala sve pretrpljene minute straha. Šetale smo satima, smijale se maloj dječici koja su tek učila skijati, ja sam oduševljeno škicala zgodnog ski-instruktora i odlučno naredila samoj sebi kako slijedeće zime moram barem pokušati stati na skije, a pozadinska glazba koja se orila iz drvenih kućica i miris kuhanog vina po prvi su put, osim doba Adventa u Zagrebu, u meni probudili pozitivne osjećaje prema zimskim mjesecima.

Ručak u tipičnom planinarskom restoranu bio je iznimno ukusan, uz jednu od najboljih juha od gljiva koje sam ikad probala i još pokoje zaslađeno kuhano vino koje je, vjerujem, mami ublažilo bolove kad se nespretno poskliznula na snijegu i drosnula na leđa koliko je duga i široka. Ipak, zaključila sam da je u potpunosti dobro nakon što prvih par minuta nije ustajala jer se jednostavno nije mogla prestati smijati samoj sebi, a kad smo se predvečer vratile u hotel, ponovno je nastavila sa svojim sanjkaškim avanturama.

Ja sam za to vrijeme ispijala čaj u istom kafiću, pazila svoje potpuno bolne i začepljene uši nakon povratka s brijega, usput čitajući Lumenovu knjigu Mjesec u palači, koja je nedavno bila poklonjena na nagradnoj igri koju smo druga Boemica i ja organizirale putem Facebooka i Instagrama.

Trećeg i ujedno posljednjeg cijelog dana u Mariborskom Pohorju, ujutro smo prvo prošetale po malim uličicama, iskrivile vratove gledajući dva padobranca kako elegantno slijeću na obližnju livadu nakon što su ”poletjeli” s vrha planine, a poslijepodne se okupale kako spada, što u prijevodu znači u kupaćim kostimima, u obližnjem hotelu Habakuk. Platile smo si tretman bazena kakav smo prvenstveno i tražile u našem hotelu, samo što smo ovdje ipak dobile slobodu odijevanja.

U ta kratka 3 i pol dana što smo provele oko skijaške staze i u gradu, napunile smo baterije za početak godine i, iako nismo dugo bile tamo, činilo nam se kao da smo odmarale tjedan dana, ako ne i više. Tko voli snijeg i zimu, a čak i oni kojima se to i ne čini kao idealan odmor, svima toplo preporučam barem i jedan vikend-izlet u planine. Nema do prirode i tišine dok hodate po velikoj bjelini, a kasnije se grijete za lijepim drvenim stolovima s nekim vrućim pićem u ruci i dobrom knjigom u krilu.

Maribor me opustio i razveselio u zadnjim slobodnim danima prije ponovnog početka faksa i ostalih obaveza i definitivno želim ponoviti ovakvo zimovanje. Samo, bez manjka odjeće po jacuzzijima, naravno.

Prijevoz autobusom rezervirale smo putem stranice Flixbusa, a naš hotel pronašle smo preko Bookinga. Sve je vrlo jednostavno i u par klikova imate spremno cijelo vaše putovanje!

Za kraj, evo nešto slika s putovanja!

Lijepi trg u Mariboru
Majčica i ja
Pogled iz hotelske sobe
”Slavna” gondola
Nesposobnost ustajanja radi previše smijanja
Bazeni u hotelu Habakuk
Šetnjica po šumi

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s