ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA – Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (1.dio)

Nevidljivim nitima najčvršće smo povezani.

-Friedrich Nietszche


Tebi.

 I.
Jedna priča
 
Ali ipak
Došao si
I sat je odzvonio
Na onaj dan
O jednoj priči, dugoj priči
 II.
5
 
Djevojčica se igrala na podu
Rekli bi: prerano
 
Zadubljena u igru
Neki samo njezin svijet
Možda je letjela
Ili jahala
Možda je samo bila
U šarenom izobilju
Maštarija
Koje nikad ne završe
 
Djevojčica nije slušala oko sebe
Rekli bi: premalena
 
Nije ni čula
Prodorno
Sudbinsko
Zvono na vratima
Smeđi su podovi
Bili njezina palača
Sivi su zidovi
Osluškivali joj usklike
 
Djevojčica je podigla pogled
Rekli bi: samo iluzija
 
Susret s crnim očima
Tad je znala
I više nema maštarije
Jedan širok osmijeh
Topao kao sunce
Tad je naučila
Što to znači
Samo jedan pogled
 
Djevojčica se zaljubila
Rekli bi: nemoguće

I.

On je tad imao 18, skoro 19 godina, a ja svega 5. Tad se sjećam da sam ga upoznala.

Vidjela sam ga i prije, dakako, samo se ne sjećam. Nije to bio prvi put, poznavali smo se mi od ranije, odnosno, on je mene vidio već sigurno više puta. Ipak, ovaj mi se susret urezao u pamćenje.

Imala sam 5 godina kad sam se jedan dan igrala na podu dnevne sobe i čula da netko zvoni. Poslije zvona uslijedila je kratka bratova galama iz sobe, tatina galama iz kuhinje, mamino užurbano otvaranje vrata i pozdravljanje nekoga i konačno sam i ja izmilila u hodnik da vidim tko je stigao.

Vidjela sam jednog prekrasnog, crnokosog i crnookog dečka, njegov širok, bisernobijeli osmijeh i, jednostavno, to je bilo to.

Imala sam 5 godina kad sam ga prvi put svjesno ugledala i zaljubila sam se.

Nakon toga, ne sjećam se ostalih susreta, ali bilo ih je mnogo. Kao što je moja mama rekla, kad se tek doselila kod tate, A. je već bio kao komad namještaja u našem starom stanu, koliko je često ondje boravio.

Kad sam joj prije godinu dana ispričala da sam na neki način pomalo zaljubljena u njega otkad znam za sebe, rekla je da joj je tek onda sve sjelo na mjesto. Naime, kad god bi se gospodin pojavio kod nas da pokupi mog brata, a ja sam bila prisutna, navodno sam skakala oko njega kao zec na federima i bez prestanka nešto pričala, dok se on sav oduševljen smijao, tapšao me po kosi i govorio: Kako si slatka!

Eh, sine moj, da znaš kako sam sad slatka.

Sjećam se još ljeta 2006., kad je u Supetru tek bio otvoren ljetni karneval i kad smo se mama i ja maskirale u nešto čudnovato i prepuno lišća iz dvorišta. A. je to ljeto, kao i gotovo svako, provodio neko vrijeme kod nas na moru i družio se s mojom braćom i obitelji. Na karnevalu, on, buraz i još par ljudi iz njihove ekipe, maskirali su se u doktore i pacijente. Postoji videozapis na kameri gdje smo svi u jednom trenutku zajedno na rivi. Bila je to zanimljiva večer, iako se slabo sjećam, ipak je to bilo prije 12 godina, ali barem imamo to zabilježeno na kameri.

Ima nešto tužno kad se sjetim tog ljeta 2006. Bio je to posljednji put kad sam ga vidjela kao dijete. Iako sam mislila da ćemo se barem tu i tamo vidjeti po kvartu, to se nije ostvarilo.

Uslijedilo je jedno dugo razdoblje bez njega.

Predugo.

Slijedeći put kad sam ga vidjela, imala sam 19 godina i upravo sam izgubila brata.

Nismo se vidjeli 10 godina.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s