Sve te boje/ Prvi dio – Kratka priča

Hladnoća poput one u kasnom prosincu, dodirivala je njezino oslabljeno tijelo. Zvukovi, suviše glasni da bi ih mogla razlikovati, prouzročili su joj nelagodu. Sve je bilo tako opskurno pa nije mogla razabrati gdje se nalazi. Njezine su se vjeđe polako otvorile, puštajući preveliku količinu svjetlosti. Refleksno je podignula ruke, kako bi dlanovima zaklonila neprilagođene oči. U ustima je imala gorak okus, kao da je pojela šaku cikorije. Udahnula je, kao da satima nije mogla doći do zraka. Kovrčava kosa, tamne boje poput čokolade, bijaše rasuta oko njezine glave, čineći da pomalo liči na kovrčavu Sue. Umjesto oštrih crta lica, imala je punije obraze, ali nikako nije bila gojazna. Usnice, ružičaste i ispucale, blago su bile otvorene. Tijelo je izgledalo bljeđahno poput anemične osobe, gotovo beskrvno. Naizgled, imala je spokojan izraz lica, kao da ne postoji niti jedan teret dovoljno težak, koji bi pritiskao njezina pleća. Nije znala gdje se nalazi, ali imala je osjećaj pripadnosti.

Jedna je stvar ipak bila čudna. Ničega se nije mogla sjetiti. Niti koliko ima godina, od kuda dolazi, pa čak niti svojeg imena. Zašto joj to nije stvaralo nemir? Kao da nije imala potrebu saznati vlastiti identitet. Kao da sve bijaše točno onako kako treba biti. Spustila je pogled na svoju čisto bijelu haljinu, koja na sebi nije imala nikakve ukrase. Jednostavna, dugačka haljina koja joj je otkrivala samo stopala.

Uočila je sitni ožiljak na lijevom nožnom palcu, pitajući se kako je nastao. Krije li se iza te male točkice neka velika priča koja je kooperirala u formiranju njezinog karaktera? Svojim je dugoljastim prstima dodirivala kožu na rukama i nogama, pretražujući svoje tijelo, poput mape u potrazi za nekakvim izlazom. Pronašla je i na rukama, kod zapešća, još nekoliko sitnih ožiljaka koji su bili veličine manje šivače igle. Je li si to sama učinila? Dlanovima je prošla po ramenima i stražnjem dijelu vrata, također osjetivši glatka ispupčenja na kojima nije imala osjet. Ožiljci su je potaknuli da se zapita tko je ona.

Jedvice, odignula se na svoje mršave ruke kako bi sjela i promotrila prostoriju u kojoj se nalazila. Svjetlo je postalo podnošljivije pa je jasno mogla vidjeti da se nalazi u centru prostorije. Dignula se na noge, osjećajući bolove u koljenima koja su na prvu klecala. Ustala je kako bi bolje opservirala prostoriju. Okretala se oko svoje osi, sasvim sporo. Podovi su bili bijele boje, baš kao i zidovi. Začudila se što nije bilo nikakvog namještaja, nikakvih slika koje bi krasile zidove. Nije bilo nikakvih dekoracija. Jedino se na plafonu nalazilo prostrano ogledalo u kojem je napokon mogla vidjeti svoj odraz.

Opipala je svoje lice, a potom je prstima prošla kroz kosu. Prisjetila se jednog animiranog filma.

‘Izgledam poput Caspera.’ rekla je. Začudila se nad svojim pamćenjem i činjenicom da se uspjela prisjetiti nečeg tako nebitnog, ali ne može se dosjetiti vlastitog imena.

Njezinu su pažnju privukla vrata, potpuno crna. Izgledala su nekako zastrašujuće. Kao da skrivaju svo zlo ovog svijeta. Trnci su putovali od vrha nožnih prstiju pa sve do glave, kao da tisuće mrava maršira po njoj. Ogledala se još jednom oko sebe, ali u prostoriji se nalazilo samo ovo troje crnih vrata.

Pomislila je kako jedna moraju biti izlaz. No, izlaz od kuda? Još uvijek nije znala odgovor na pitanje gdje je. Nije imala nikakav pojam o ovom mjestu. Htjela je doznati nešto više pa se odlučnim korakom uputila prema prvim vratima s njezine lijeve strane. Primivši okruglu kvaku, odlučnost je isparila za manje od sekunde, poput cikličkog traga, žara ugljena u mraku. Tračak znatiželje ju je ponukao pa je ipak otvorila vrata.

PRVA CRNA VRATA

Mračilo u koje je zakoračila, izazvalo je strah zbog kojeg joj je tijelo ostalo paralizirano. Vrata su nestala, a ona je ostala stajati, rukama priljubljenim uz tijelo. Prstima je nervozno gužvala tkaninu haljine, pitajući se je li donijela dobru odluku. Voljela bi se vratiti u bijelu sobu koja je zračila spokojem. Disala je duboko, fokusirajući se na zvuk koji je stvarala prilikom udisaja i izdisaja. Bila je nervozna. Htjela je doznati nešto o sebi. Sada zna da ne voli mrak. Čini je tjeskobnom i bespomoćnom.

Odjednom, u nosnice joj se zavukao intenzivan, pomalo specifičan miris, poznat joj od nekuda. Sjećanje kao da je stajalo na rubu i mahalo joj, ali distanca je bila prevelika. Nekoliko je puta trepnula, a onda je u daljini ugledala svjetlost. Pomislila je da je mrtva. Nekako se sjećala raznih priča o tunelima na kraju života. Je li ovo njezin kraj?

Zatvorila je oči, a kada ih je ponovo otvorila, ispred sebe je ugledala dugačak hodnik. Tijelo joj se ponovo ukočilo, ali zato su oči lutale, analizirajući svaki detalj. Hodnik je imao mnogobrojna vrata na kojima su visjeli brojevi te nekoliko velikih prozora, do pola prikrivenih svijetlo sivim roletama. Kada se okrenula, shvatila je da stoji na sredini hodnika. Ispred nje su se nalazila velika dvokrilna vrata, napravljena od drva i brušenog mat stakla koji je pružao efekt mutnosti. Mogla je vidjeti obrise kako se užurbano kreću, ali nikakav zvuk nije dopirao do nje. Siluete, tako nedefinirane, kao da se međusobno utrkuju, love i igraju. Tako nevino, tako dječje.

Ovo joj je mjesto odveć poznato i koliko se god trudila prisjetiti, jedino je uspijevala izazvati glavobolju. Rukama je primila stražnji dio vrata, pritišćući ga sasvim nježno, nadajući se da će tako otpustiti bol. Pitala se zašto joj ovo mjesto budi nervozu i nemir? Možda je ušla na kriva vrata. Htjela je otići odavde, ali nije znala gdje da potraži izlaz. Krenula je prema dvokrilnim vratima, ali onda je zastala. Plašile su je te nepoznate siluete. Polako se okrenula s nadom da će u drugom smjeru pronaći izlaz.

Njezine su se oči razrogačile. Malo dalje od nje, pored jednih od mnogobrojnih vrata, stajala je mala djevojčica. Napravi li tri veća koraka, doći će ispred djevojčice, koja se i nije toliko obazirala na njezinu pojavu. Zapravo, kao da je gledala kroz nju.

Skoro pa plava i rijetka kovrčava kosa, padala je tik ispod njezinih sićušnih ramena. Izgledala je tako krhko, kao da bi je i nježan zagrljaj mogao zdrobiti. Zbog velike spavačice koja joj se vukla po podu, doimala se sitnijom nego što uistinu jest. Imala je dudu, pa je pretpostavila da djevojčica ne može biti starija od pet godina. Sitnom je ručicom, čvrsto stiskala malu plišanu svinjicu koja je povrh glave, točno između ušiju imala crvenu mašnicu. Velike, smeđe oči, naizgled staklene, plivale su u suzama koje je junački zadržavala. Pogledom je fiksirala nekoga ili nešto.

Polako se okrenula kako bi mogla vidjeti u što se djevojčica tako zadubljeno zagledala. Nasred hodnika, stajala je relativno mlada žena, bujne crne kose. Bila je jednostavno obučena u tamno plavu trenirku. Izgledala je kao da nema previše vremena da bi se zamarala odjećom ili šminkom. Promatrale su jedna drugu kao da se posljednji put vide. Bilo je nečeg turobnog i žalosnog u tom prizoru.  Iz pogleda djevojčice, moglo bi se reći da joj je to majka.

Pomaknula im se s puta, iako je i ovako osjećala da je nevidljiva. Naslonila se na hladan zid. Ruku je stavila na srce, koje kao da se malčice slomilo. Imala je osjećaj da je otkrhnuti dio nekako došao do želuca, stvarajući joj mučninu i tupu bol. Snažna je empatija učinila da glavobolja postane intenzivnija, kao da glavom udara o zid.

Žena je mahnula djevojčici, poslavši joj i poljubac. Oči su joj se zasuzile, ali ipak je usnice razvukla u osmijeh. Brzim je pojurila prema staklenim vratima, a potom nestala iza njih, stopivši se sa siluetama koje su razigrano plesale. Izgledalo je kao da im se čim prije želi pridružiti. No, to je bio privid. Stvarnost je bila drukčija. Toliko bolnija da riječi ovdje nisu bile prevelike koristi.  

Kada su ostale samo ona i djevojčica, okrenula se prema njoj. Pomislila je da bi možda trebala reći pokoju riječ utjehe. Ali kako utješiti nekoga tko izgleda tako neutješno? Koja riječ bi imala moć ukloniti tako očitu tugu? Te suze koje je tako dugo zadržavala, sada su tekle poput malih slapova, močeći sitne, izražene obraze. Još uvijek je bila gledala prema vratima s nadom i iščekivanjem.

Prišla je, čučnuvši pored djevojčice kako bi ju mogla izbliza pogledati. Djevojčica ju nije doživljava. Izgledala je poput dresiranog psa kojem ništa ne može odvratiti pažnju. Izraz lica, iz minute u minutu, postajao je sve tužniji. Ovratnik spavačice postao je mokar, kao i njezin vrat. Posrijedi dvaju prstića nalazila se mašnica njezinog plišanca, koju je nježnim pokretima povlačila, kao da ju to smiruje.

Neko je vrijeme ostala pored djevojčice, ne znajući kako nalikuju jedna na drugu. Boja kose je drukčija, ali oči kao replika. Djevojčica je okrenula glavu, pogledavši ravno prema njoj. Šutke je uzvrati pogled, kolebajući se treba li nešto reći. No, kao da je tišina govorila dovoljno. Poželjela je dotaknuti djevojčicu, ali nije. Samo je vrlo tihim, skoro pa nečujnim glasom izgovorila „Sve će biti dobro. Preživjet ćeš to.“

Kao da zna da će to doista biti tako. Htjela je dotaknuti njezine lokne, kao one u starinskoj, porculanskoj lutki koje su tako živahno krasile njezino lice.

Sjena se bila nadvila nad njih i natjerala ju da podigne pogled. Starija je gospođa prišla, primivši djevojčicu za rame. „O, dušo. Dođi. Mama će doći sutra. Možeš malo biti kod nas u  sestrinskoj sobi. Imamo mineralnu vodu koju voliš i napolitanke.“ – Djevojčica ju više nije gledala. Pozorno je slušala stariju gospođu u plavoj suknji i kuti.

Djevojčica je kimnula glavom i poslušno pružila ručicu, puštajući da ju gospođa vodi. Kada su se malo udaljile, uputila joj je kratki pogled preko ramena, a potom je krenula dalje.

Ponovno je ostala sama. Svi tragovi sjećanja, toliko su bili rasipani da ih je gotovo nemoguće prikupiti i dobiti jasan prikaz. Zatvorila je oči, kao da će joj usredotočenost pomoći. Trudila se razmišljati o djevojčici, njezinim kovrčama, plišanoj svinjici, njezinoj majci i velikim očima.

 Ali, ništa.

Apsolutno ništa.

Kako je osjećala toliku empatiju prema nekome koga se ne može sjetiti? Je li ikada upoznala tu djevojčicu ili njezinu mamu? Pitanja su se počela nizati, ali odgovorima nije bilo traga.

Kada je otvorila oči, prizor više nije isti. Ponovno se nalazila u bijeloj prostoriji u kojoj se probudila. Je li to možda bio san? Halucinacija? Fantazija?

Stajala je nasred sobe, zbunjeno se pitajući što se dogodilo. Ipak, jedna stvar je drukčija. Jedna vrata su bila nestala, kao da nikada nisu postojala. Prišla je i zid, osjećajući hrapavosti i hladnoću pod prstima. Naslonila je čelo i na tren osjetila blaženu ugodu. Pritisak u glavi je popuštao. Trebao joj je trenutak da udahne, procesuira događaj koji se odvio prije manje od pet minuta.

‘Možda još uvijek spavaš jer ovo ne može biti realnost.”‘ Trudila se pronaći neko opravdanje. Morile su je slike o plavim kovrčama i suznim očima.

Druga su vrata stajala tik do nje, provocirajući je svojom postojanošću. Krajičkom je oka pogledala u njih. Zadirkivala su je i bockala. Ta crna vrata, izgledom tako grozomora, stvarala su joj jezu. Bila bi lagala kad bi rekla da ju ne zanima što se nalazi iza njih, ali čvrsto vjeruje da skrivaju još boli. Osvrnula se i shvatila da nema drugog izlaza. Prisiljena je suočiti se s onim što se nalazi iza vrata. Stavila je ruku na srce, tiho šapćući „Miruj ovog puta.“

DRUGA CRNA VRATA

Svjetlo ju je toliko intenzivno, poput onog u filmovima, zabljesnulo. Automatski je podigla ruku kako bi zaštitila oči. Nema mraka i tame. Toplina je zauzela mjesto hladnoće iz bijele prostorije, a uši su joj se ispunile smijehom.
Dječji, nevin smijeh. Onaj najiskreniji koji ne mari za loše stvari.

Ispred nje se nalazio prozor, prekriven zavjesom koja je kloni neželjene poglede prolaznika. Vrata sobe su bila širom otvorena. To je bio onaj isti hodnik. Znatiželja ju je nagnala da proviri i otkrije tko se krije iza svijetlo ljubičastih zavjesa.

Dvije, male djevojčice. Svaka je sjedi na svojem krevetu, dok su neumorno pričale i smijuljile se. Svaki je krevet imao svoj stalak s nekakvom staklenom bocom u kojoj se nalazila prozirna tekućina. Plastične cjevčice koje su jednim krajem bile utaknute u boci, putovale su do njihovih ručica. Noćni ormarić je bio prenatrpan igračkama i bocama vode.
Ovo ju je mjesto asociralo na… bolnicu.  

Osmijeh nade, zaigrao je na njezinim usnama. Možda će se sjetiti svega za što je smatrala da je izgubljeno u zaboravu. Nije znala kako je prepoznala ovo mjesto, ali sretna je da je.

Dvije djevojčice, izgledale su gotovo jednako, kao da su blizanke. Obje su imale taj zarazan osmijeh koji je orio cijelim odjelom. Kao da nisu na mjestu koje vrvi bolesnim ljudima, već na ljetovanju u najljepšoj kućici pored mora. Na licu se nije mogla iščitati niti jedna briga. Toliko su bile okupirane igranjem i pričanjem da je cijeli svijet ostao u sjeni.

Niti jedna nije imala kosu. Djevojčice su na jastuku imale male šeširiće. Jedan je bio od trapera na kojem su se nalazili sitni cvijetići raznih boja, dok je drugi bio jednostavne ružičaste boje.

Iako je ušla u prostoriju, nitko se nije obazirao. Pretpostavljala je da će biti tako. Vidjevši stolicu u kutu prostorije, odlučila je sjesti. Htjela je odmoriti um, promatrajući sretniji prizor. Djevojčica sa traper šeširićem tiho je izgovorila „Maja, mama će nam donijeti sarmu za ručak. Nećemo puno pojesti ono što nam sestre donesu.“ Hihoću se kao da kuju zavjeru svjetskog razmjera.

„Djevojčica s ružičastim šeširićem zove se Maja.“ Nekoliko je puta ponovila to ime, ali što ga je više ponavlja, zvučalo je sve poznatije. Možda se njezina rođakinja, poznanica ili čak prijateljica tako zvala.

Nije bilo bitno. Naslonila se i skupila noge, obgrlivši ih rukama. Razmišljala je kako sreća predivno izgleda na licima. Njihova je bila toliko neiskvarena i toliko iskrena, da je poželjela prići i igrati se s njima.

Je li se ona kao mala igrala lutkicama? Kako je njezino djetinjstvo izgledalo? Voljela bi znati odgovore na ta pitanja.

Možda samo treba vremena.

Vrijeme… izgubila je pojam. Više nije znala koliko dugo sjedi i promatra djevojčice. Razgovarale su o hrani, koja lutkica ima najljepše cipele, koji crtić bi voljele gledati i što će sve raditi kada izađu iz bolnice.

„Jest ćemo najbolji sladoled na svijetu, a vani će biti toliko vruće da će se topiti i curiti nam po prstima. Otpeljat ću te da vidiš Manduševac, pravit ćemo se da je to veliki bazen za naše lutke. Moraš doći kod mene doma i vidjeti dvorište. Nisam baš spretna s loptom, ali možemo se loptati.“ – Djevojčica je neumorno pričala Maji, a ona je pozorno slušala s osmijehom na licu.

Ista žena, crne bujne kose, ušla je kroz vrata, a za njom i jedna starija, prosijeda žena.

Pogled je usmjerila na djevojčicu i njezine velike smeđe oči koje nije do sada toliko gledala. To je ista djevojčica iz hodnika, ali sada izgledala malo starije. Nije ju prepoznala bez velike spavaćice i plavih lokni.

„Rekla sam ti da ćeš biti dobro.“ – tiho šapne, osjećajući toplinu oko srca.

„Djevojke, donijela sam vam ručak. Maja, tvoja mama mi je rekla da najviše voliš sarmu.“ Maja je klimnula glavom pa polako sjela na krevet, iščekujući svoje omiljeno jelo.

Ubrzo je shvatila kako su njih dvije najbolje prijateljice, ali sličnost u izgledu, pa čak i pričanju i ponašanju je bila nevjerojatna.

„Ana, ja ću paziti na njih. Ti nađi doktora i razgovarajte.“- Žena, crne bujne kose je kimnula a potom napustila sobu. Dok je baka promatrala vrijeme kroz prozor, djevojčica se nagnula.

„Majo?“
„Reci.“
„Jesmo mi sada najbolje prijateljice?“
„Zauvijek. Obećavam. Kada izađemo, stalno ćemo se čuti. Zvat ću te četiri puta tjedno.“ Djevojčica se nasmijala i zadovoljno nastavila ručati.

Iz trenutka u trenutak, prizor je blijedio. Sve je postalo usporeno. Ustala je sa stolice, zbunjeno promatrajući što se događa. Pomislila je kako vjerojatno nikada u životu nije bila toliko zbunjena. Htjela je saznati još nešto o djevojčici, Maji, Ani i baki. Osjećala se kao doma iako su lica bila nepoznata.

Jedan treptaj je bio sasvim dovoljan da se nađe u nečijem dvorištu. Prvo što je primijetila, bilo je zelenilo i grm s procvalim crvenim i bijelim ružama. Prišla je najnižoj ruži i čučnuvši se, pomirisala ju. Puno života. Primila je stabljiku i u istom trenutku osjetila peckanje. Pogledavši prst, uočila je kapljice krvi kako kapaju po zelenoj travi. Sjetila se da ruže imaju trnje kako bi se mogle zaštitile od svijeta.

Lagana melodija odzvanjala joj je u glavi. Umirujuća i tiha. Nekoliko riječi prijeđe preko njezinih usana – „Čime od svijeta da se braniš, kao ruža sa dva smiješna trna…“ Iznenadivši samu sebe, podignula je obrve. Čula je tu pjesmu, davno prije.

Lopta koja  je udarila o pločnik, trgnula ju je iz misli.
„Majo, vidi. Mogu napucati.“ – Naglo je ustala, ugledavši dvije djevojčice. Ovog puta na sebi nisu imale pidžamu, ali bile su skoro jednako obučene. Čiste bijele majice kratkih rukava, a preko njih, ljetne žute haljinice. Maja je imala svoj rozi šeširić, a djevojčica kojoj još uvijek nije znala ime, imala je vrlo kratku, tamno smeđu kosu.

Gdje je nastala ona plava kosa?

„Djevojke, ako želite stići u slastičarnicu, trebali bismo krenuti!“- Ana je ovog puta bila u društvu još jedne, malo starije žene. Stajala je pored Ane, promatrajući dvije djevojčice sa smiješkom. Imala je naglašene jagodice na licu i velike, plave oči boje mora. Gledala je u Maju s nekim pogledom koji je govorio da je to njezina kćer.

Djevojčica se zatrčala u namjeri da preskoči stepenicu, ali njezina je majka Ana gromoglasno viknula „Već sam ti tisuću puta rekla bez divljanja. Primiri se.“

Slijedila ih je. Godile su joj sunčeve zrake. Nagnula je glavu, dopuštajući suncu da joj obasja lice. Duboko je udahnula ljetni zrak, gledajući ljude koji su sjedili na kavama dok su se djeca igrala lovice ili skrivača. Dvije su se djevojčice držale za ruke. Maja je držala lutkicu s kratkom kosom, nadjenuvši joj ime Tereza.

Nije znala kuda ulice vode, pa ih je držala u vidokrugu. Bile su nekoliko koraka ispred svojih mama, pričajući o tome koji je okus sladoleda najbolji. Vrlo brzo su došle ispred slastičarnice.  

Ulica joj je bila tako poznata, kao da se tisuću puta njome šetala. Te sitne kockice po podu, kao da je nekad davno skakala s jedne na drugu, pazeći da ne stane na crtu koja ih dijeli. Plavi tramvaji svako malo su prolazili, njihova bučnost pomiješala se s žamorom ljudi koji su poput guštera sjedili na suncu i ispijali tko zna koju šalicu kave. Polako se joj se pojavile slike sjećanja na ovaj grad. Slika je u magli, ali ipak osjeća da ovo mjesto pripada njoj kao i ona njemu. Ugleda poznatu banku preko puta i tada se sjeti – Zagreb.

Rođena je u Zagrebu. Olakšanje struji njezinim tijelom. Htjela je povikati od sreće, a možda je i mogla. Ovako i onako ju nitko ne bi čuo. Mogla je vikati iz dubine duše, iz svih petnih žila ali i dalje bi ostala nevidljiva poput duha.

„Uvijek uzimam čokoladu.“ Rekoše djevojčica.
„I ja isto. Htjela bih nešto što nisam probala. Nešto kao… ovaj plavi sladoled.“
„Može dvije kuglice, ovog sladoleda molim.“- Maja je prstićem dotaknula staklo, a potom prislonila sitni nos, promatrajući kako slastičarka grabi kuglicu. Staklo je postalo maglovito, ostao je trag, vrh njezina nosića.
„Plavo nebo?“ Upita djevojčica
„Da. Vidi kako je vedro vani. Sladoled i vrijeme si odgovaraju.“ Maja uzvrati.

Slijedila je dvije djevojčice koje su radosno koračale ulicom, dok im je sunce topilo sladoled. Prstići su im postali plavkasti. Sve je bilo točno onako kako je djevojčica obećala Maji onog dana u bolnici. Nakon toga su sjedile kod Manduševca, promatrajući vodu i kovanice na dnu poznate zagrebačke fontane. Ljudi se često bacali novčiće, nadajući se da će se njihova želja ostvari. Mame su bile zaokupljene svojim razgovorima te bi tu i tamo bacile pogled na svoju djecu kako bi se uvjerile da su na sigurnom. Djevojčice su prale ljepljive ruke i istovremeno kupale svoje lutkice.

Promatrala ih je s čežnjom u očima. Čeznula je za takvim trenutkom, čeznula je za osobom kao što je Maja…
„Ovo mi je najdraži dan u životu.“ Djevojčica je rekla iskrenim glasom, a Maja se nasmiješila. Primijetila je kako je Maja bila vedro dijete i često je odgovarala osmijehom. Iz nje je zračila neopisiva toplina zbog koje je bilo tako ugodno biti u njezinom društvu.

„Okrenite se. Da vidimo jedan veliki zagrljaj!“ Obje se čvrsto zagrle, kao da im je to posljednji put. Dvije djevojčice, tako slične…

Toliko je bila zadubljena u prizor ispred sebe, nije ni osjetila da plače. To bi trebale biti suze radosnice. Zašto je onda duboko u sebi osjećala tugu?

I ovaj prizor polako nestaje. U jednom je trenutku bilo sunce, a sada su se nadvili tmurni oblaci, dok je vjetar nosio trenutak, komadić po komadić.

Opet sama i opet u mraku. Tamnilo, toliko hladno da se obgrli rukama. Napravila je korak prema naprijed, udarivši tijelom o nekakvu barijeru. Prislonila je ruke i začula gorki plač. Onaj od kojeg pomisliš da ti uši krvare. Onaj koji ti izbija sav zrak iz pluća.

Ispred sebe, ugledala je djevojčicu koja je već dosta starija. Prepoznala je njezin glas koji se nije previše promijenio.

„Lažeš.“
„Tako mi je žao. Nismo znali kako da ti kažemo. Bojali smo se tvoje reakcije i kako će se to odraziti na tvoje zdravlje. Primala si kemoterapije i išla si na zračenja. To te već dovoljno umaralo…“

Djevojčica je sjedila na fotelji, sklupčana s rukama na očima. Cijelo vrijeme ponavljajući da lažu. Nije mogla doći do zraka i drhtala je poput laneta zimi.

Osjetila je potrebu zagrliti djevojčicu, ali  staklo joj nije dopuštalo. Lupila je dlanovima, nemoćna. Djevojčica je podigla pogled, ne mareći za majku koja nešto govori, niti za oca koji joj nešto odgovara. Čak ne mari ni na baku koja stoji u kutu i plačljivo ju promatra.

Kao da više ništa nije bilo važno.

Djevojčica je svoje tamno smeđe oči, prepune suza, uperila u njezine. Gledale su jedna u drugu, kao na onom hodniku. Bez riječi, ali ovog puta ni tišina nije rekla previše. To je bio pogled suosjećanja i boli. Kao da su njihova srca nevidljivim nitima povezana.

Šapnula je, nadajući se da djevojčica čuje „Biti ćeš dobro. Preživjet ćeš to.“ jer nekako je osjećala da hoće. Tako mala u onoj velikoj fotelji. Tako mala u tom velikom svijetu. Tako mala…

Kada su majka i otac otišli razgovarati u drugu sobu, baka je ostala sama s djevojčicom. Sjela je pored nje, nježno prolazeći svojom naboranom, drhtavom i toplom rukom po njezinoj kosi. 

„Žao mi je da si doznala ovako.“

Djevojčica ništa nije odgovorila. Gledala je u jednu točku. Svi njezini snovi, sada su raspršeni u prošlosti. Kao da se pitala je li Maja ikad postajala.

„I ti si mi lagala.“- Rekla je baki.

„Šest godina sam vjerovala da je kod svoje bake jer ste mi vi tako rekli. Tko bi mogao biti tako dugo kod bake pored živih roditelja? Nije me nazvala. Prolazili su tjedni i svaki put kada bi začula telefon, pomislila bi da je ona.  Toliko sam htjela čuti njezin glas i pitati ju kako provodi dane. Pomislila sam da me zaboravila. Mislila sam da ćemo toliko toga doživjeti. Dogovorile smo se da će upisati istu školu kao i ja. To je bilo tako naivno i dječje. Počela sam se ljutiti na nju. Pustili ste me da se ljutim na osobu koje nema već šest godina! Zašto je nema?“- Djevojčica očajnički vikne, a onda ponovno brizne u plač.

 „Dušo, ona je sada gore, spokojna. Čuva te i misli na tebe jednako koliko i ti na nju. Sigurna sam da je najljepši anđeo koji postoji…“ Baka ju zagrli, ali ništa nije moglo utješiti djevojčicu. Izgubila je svoju najbolju prijateljicu.

Osjećala je bol djevojčice, kao da ju i sama proživljava. Kleknula je na pod, plačući nad prizorom. Plakala je za Majom i njezinim rozim šeširićem. Za njezinom lutkom i osmijehom. Plakala je, prisjetivši se zagrljaja, koji je djevojčicama, doista bio posljednji.

Sjećanje joj je mahalo s daljine, rugajući joj se. Obuzeo ju je bijes. Ulazila je kroz vrata, promatrajući samo bol. Pomislila je kako su ovo trebala biti sretna vrata. Maja i djevojčica su trebale upisati istu školu. Maja je trebala doživjeti još sunčanih dana i sladoleda koji bi joj se topio po prstima. Pita se u kakvu bi osobu Maja odrasla. Bi li se još uvijek stalno smiješila ili bi postala mnogo ozbiljnija?

Ova vrata su bila baš poput one ruže. Tako predivna naizgled, a onda osjetiš žarenje i u idućem trenutku krvariš.

Ponovno je sjedila u bijeloj prostoriji, bezizražajno. Opet je držala ruku na srcu, koje nije mirovalo kako ga je zamolila. Lupalo je, kao da želi iskočiti iz prsnog koša i pobjeći daleko od nje i svih tih prizora.

Kakav je to svijet?

Pogledala je prema posljednjim vratima, strahujući što se nalazi iza njih. Ustala je i prošetala sobom u nadi da će pronaći drugi izlaz.

U jednom trenutku zastane i pomisli da je ovo njezin pakao. Možda je bila loša osoba. Ogledala se oko sebe, ježeći se od same pomisli na vječnu bol i patnju.

Drugi izlaz nije postojao. Znala je da mora proći i kroz posljednja crna vrata. Nije bila spremna, ali nije imala izbora. Gledajući u svoje noge, polako je otvorila vrata.

Autorova bilješka: Prije svega, hvala vam na čitanju. Ova priča je podijeljena u dva dijela. Prvi dio ste imali priliku sada pročitati, a drugi izlazi sutra. Stihovi koji se spominju “Čime od svijeta da se braniš, kao ruža sa dva smiješna trna…” su iz pjesme Sve će to o mila moja, Bijelo dugme.

© 2019 Hermina Stefanović All Rights Reserved

8 thoughts on “Sve te boje/ Prvi dio – Kratka priča

  1. Kakva priča. Nemam riječi. Toliko emocija, tako divan stil pisanja, predivno… Već jako dugo nisam pročitala nešto tako lijepo i tako tužno. Čekam sutrašnji nastavak!

    Liked by 1 person

  2. Prekrasno… Drago mi ke da sam naletjela na priču dok je završena jer bi bilo teško čekati nastavak. Idem dalje čitati. Za sada, wooow gurl 🙏

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s