Sve te boje/ Drugi dio – Kratka priča

Autorova bilješka: Ako niste pročitali prvi dio ove priče, kliknite ovdje.

Stajala je ispred nečijeg stana. Posegnula je rukom prema tamnim drvenim vratima, koja su po sredini imala dugoljasti prozor, misleći pokucati. No zastala je. Prislonila je čelo, pokušavši vidjeti ima li nekoga. Pomislila je kako bi možda trebala pričekati. Galama koja je dopirala iz dvorišta, privukla je njezinu pozornost.

‘Poznajem ovo dvorište’ pomislila je.

To je bilo ono isto dvorište, samo što je sada izgledalo oronulo i zapušteno. Trava je bila pokošena, ali grm s ružama je izgledao nezbrinuto. Više nije bilo predivnog cvijeća. Dvorište je izgledalo, nekako, tužno. Uklapalo se u cijelu priču koju prati od kako se probudila u bijeloj prostoriji. Još uvijek je vidjela Maju kako na dnu dvorišta drži loptu i veselo se smiješka.

Sjela je na rub, razmišljajući o svemu.

Zadovoljila bi se bilo kakvim odgovorima jer osjećala se izgubljeno i kao da se drži na posljednjem atomu snage. Nije mogla pronaći izlaz iz ovog začaranog kruga koji je silovito pritiska njezine moždane vijuge.  

Razmišljajući o ovoj situaciji kao o začaranom krugu, prisjetila se dubokog muškog glasa koji joj postavlja zagonetku. „Zamisli da su Marica i Ivica u središtu, a vlak kruži oko njih velikom brzinom. Kako će izaći iz tog kruga?“

Nije joj bilo jasno zašto se prisjeća tako nebitnih stvari kao što su pjesme, animirani crtići i vicevi. Kao da je prošlo više od godinu dana od kada se probudila u bijeloj prostoriji. Vrijeme je apstraktno. U jednom je trenutku tako sporo prolazilo, poput kornjače koja se gega sa svojim oklopom, a u drugom bi projurilo da se nije stigla ni okrenuti.

Pretpostavljala je da je to usko povezano s time kako se osjećamo u tom trenutku. Kada je zadovoljno promatrala djevojčice, vrijeme je protrčalo i odnijelo trenutak sa sobom, kao da nikada nije postojao. No, kada je promatrala djevojčicu na hodniku ili u onoj velikoj, zelenoj fotelji, vrijeme je kao u inat teklo sporo. Baš kao da joj želi zadati dodatne muke.  

Okrenula se oko sebe, ali još uvijek nije bilo nikoga.

Znala je da čeka djevojčicu. Sve se vrtjelo oko nje i njezinog života. Pitala se u kakvom će ju stanju ovog puta zateći. Je li u potpunosti ozdravila? Živi li bezbrižnim životom? No, logika joj je govorila da ni ovog puta neće biti sve u najboljem redu. Voljela bi ju vidjeti nasmijanu. Nadala se da neće plakati. Možda je postala apatična? Prisjetila se njezinog lica, uvjeravajući se kako takvo nešto nije moguće.

Htjela je skrenuti misli. Umjesto da promišlja, rasuđuje i dovodi neke svoje zaključke zbog kojih bi prolupala, odlučila je razmišljati o činjenicama.

Znala je da ljudi najčešće piju kavu kada se žele razbuditi. Znala je da pčele umiru kada ubodu čovjeka. Znala je da je srce plavog kita toliko veliko, da bi čovjek mogao ploviti kroz njegove arterije. Znala je da je knjiga Orkanski visovi, napisana u vrijeme Viktorijanskog doba. Znala je da točno u podne, u Zagrebu na Gornjem gradu, može čuti top koji se nalazi na kuli Lotrščak.

Činjenice…

Prisjetila se kako je jednom davno čula, možda na nekom filmu ili kakvoj seriji, da su sjećanja nepouzdana i da mogu biti iskrivljena. Da su ona samo interpretacija i potpuno postanu nevažna ako imaš činjenice.  

Nije bila sigurna da se može složiti s time. U ovom bi trenutku rado zamijenila neku činjenicu za jedno svoje sjećanje. Trebala je svoja sjećanja i svoj identitet. Trebala je znati sve o sebi i zašto je ta djevojčica toliko bitna.

Kada je čula korake, glasne i brze, okrenula se s velikim nestrpljenjem. Malo dalje od sebe, ugledala je djevojku čija je duga, gusta i smeđa kosa, letjela na sve strane. Nestale su nestašne lokne, sada je skoro pa bila ravna. Trčala je po stepenicama, kao da kasni. Trčala je kao da ide ravno prema njoj.

Promotrila je njezinu odjeću. Nosila je isprane, ljubičaste hlače koje su imale sitnu, gotovo neprimjetnu rupu na koljenu. Velika pseća glava, krasila je njezinu potpuno crnu majicu.

Motala je slušalice koje je do prije sekundu imala u ušima. Njezini su obrazi bili ružičasti, kao da je pala u kutiju s kuglicama rumenila. Pogledala je na sat pa klimnula. Kao da je pohvalila samu sebe što je došla, očito, na vrijeme.

To je ona. Još uvijek ima iste velike smeđe oči, ali ona više nije djevojčica. Sada je daleko od toga. Izgledala je odraslije. Usne su joj bile pomalo crvenkaste, a na kapku je imala crnu liniju. Djevojčica se sada šminkala.

 „Dobro si. Znala sam da ćeš biti dobro.“ Rekla je s olakšanjem. Ni sama nije znala zašto joj je toliko stalo do djevojke. Bilo je tako čudno vidjeti ju, skoro pa odraslu. Čak je pomislila kako je na trenutak osjetila tračak ponosa.

Djevojka je izvadila ključeve iz torbe, ciljajući bravu. Prije nego li je otvorila vrata kuće, popravila je kosu, promatrajući se u prozoru.

„Doma sam!“- Djevojka je viknula, a potom produžila u kuhinju, sipajući si čašu vode. Ispila ju je kao da danima nije popila ni kapljicu. Otvorila je lonac koji se nalazio na šporetu, vireći što imaju za ručak. Želudac joj je krulio. Taman kada je krenula vaditi tanjur, začula je glas koji ju doziva.

„Klara! Možeš li doći u dnevni boravak?“

Klara
Klara
Klara
Klara…

Ime joj je odzvanjalo u ušima. Toliko poznato. Namrgodila se, uvjerena da je to ime čula bezbroj puta. Glavobolja se vratila, jača nego prvi put. U mislima je vidjela djevojčicu kako plače nad crnim psom, vidjela ju je u školi kako sjedi u posebnoj klupi s tužnim izrazom lica, vidjela je djevojčicu kako zamišljeno gleda kroz prozor dok sjedi u invalidskim kolicima, baš kao i dok strpljivo čeka da dođe njezin red na operaciju… Naslonila se na zid, žmireći.

Niti jedna vrata nisu krila ijedan takav prizor. Od kuda dolaze sve te slike? Toliko stvarne, kao da bi ih mogla opipati. Trebala se pribrati i skoncentrirati.

Kada je djevojka prošla pored nje, ravno u dnevni boravak s čašom u ruci, trgnula se. Krenula je za njom, želeći doznati zašto je morala ući kroz crna vrata. Pomislila je ako ovo izdrži, na kraju će dobiti odgovore za kojima traga.

Kada je ušla u sobu, prvo je uočila muškarca, dovoljno starog da djevojci može biti otac, kako pognuto sjedi na dvosjedu. Imao je crnu bradu s pokojom sijedom dlakom. Tamno sive oči, bile su okružene sitnim borama. Kao da je svaka bora mogla ispričati neku svoju priču o nastajanju. Izgledao je nekako namrgođeno sa spuštenim obrvama i zamišljenim pogledom. Nije imao puno kose, zapravo, kod čela gotovo da je ni nije imao.

Još jedno ju sjećanje iznenadi, svojim nenajavljenim dolaskom. Djevojčica je bila sjedila na fotelji, uperenog prsta u takozvanu kosu, muškarca. Govorila je, provocirajući ga „Još malo pa ćeš imati otok na glavi. Kako je krenulo, ne bi se začudila da se sutra ujutro takav probudiš.“

„Mala, ne zajebavaj.“ Muškarac joj odgovara, na što su se oboje nasmijali.

Je li to njezino sjećanje? Ne može biti. Pomisli kako ona ne može biti djevojčica. Sjetila bi se svih tih događaja, nemoguće ih je zaboraviti. Što god to bilo, istinito ili lažno sjećanje, izazvalo je sjetu i čežnju. Što je više razmišljala o tome, sve više se osjećala anksiozno.

Na jednom je kraju stola, sjedila žena, bujne crne kose, ali nekako drukčija. Također su i kod nje bile prisutne bore koje dolaze s vremenom. Život ti ih pokloni, kao nekakav žig. Prisjeti se njezinog imena.

 Ana.

Ana je držala ruke, prekrižene na nekakvom bijelom papiru. Djevojka je bila sjedila preko puta nje, tupo promatrajući taj isti. Nastao je muk. Nije znala zašto, ali osjećala je da nešto nije u redu. Prije nego li se nadvila nad djevojku kako bi vidjela što se nalazi na papiru, progutala je knedlu.

U kutu je pisalo ime neke bolnice koje nije mogla pročitati do kraja. Osjetila je kako se naglo znoji. Pogledala je u djevojku koja je još uvijek šutjela, čak nije ni trepnula.

„Nemoj paničariti, u redu? Želimo da si u toku. Izlječivo je. Napravit ćemo dodatne pretrage, a ako će biti potrebna operacija, i to ćemo srediti. Klara, čuješ me?“ Djevojka je još uvijek gledala u jednu točku, bez ekspresije. Izgledala je poput beživotne statue.  

„Klara?“ Muški je glas dozvao djevojku i ona je naglo podignula pogled.

„Reci tata.“

„Sve će biti dobro. Doznali smo na vrijeme.“ Djevojka je kimnula glavom, više automatski. Šutnju, koja je trajala nekoliko minuta, prekinula je djevojka. Zaplakala je. To nije bio histeričan plač. Ovaj je bio znatno drukčiji, suzdržaniji. Bio je to tihi plač, prepun razočarenja i nevjerice.

Promatrajući djevojku, prislonila je ruku na srce, osjećajući navalu emocija. Sve odjednom. Svu radost i tugu, ljutnju i strah…

Djevojka je kimnula još jednom prema tati. „Dobro. Izliječit ćeš se. Sve će to biti dobro.“ Istovremeno je brisala suze, gledajući u hrapavi strop.

Nekako je osjećala da je djevojka više tješila sebe nego tatu. Trebala joj je nekakva nada. Reagirala je zrelo i neočekivano. Promatrala je kako se djevojci izrazila čeljust koju je očito stiskala. Kao da se trudila zadržati sve u sebi, ne dopuštajući da drugi previše vide. Odlučila je sama, poput mačke, lizati svoje rane.

„Idem ručati.“ Djevojka je rekla, pomalo indiferentnim tonom. Ustala je i vratila se u kuhinju. Vadila je tanjur, stavljala hranu, točila sok… kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nije doznala da njezin tata ima karcinom.

Promatrala je djevojku koja, kao da je očvrsnula. Iz jedne krajnosti, otišla je u drugu. Možda to i nije toliko loše. Bila je drukčija. Život te ponekad promijeni, bez tvoje privole.

Provirila je u dnevni boravak, kako bi vidjela što se tamo događa, ali začudila se kada nije vidjela nikoga. Pitala se gdje su nestali roditelji djevojke. Pretpostavila je da bi čula njihove korake. To nije jedina čudna stvar. Dnevni je boravak imao drugi namještaj, drugu boju zidova… Okrenuvši se ponovno prema djevojci, zatekne samo praznu kuhinju. Nije bilo prljavog tanjura ili čaše iz koje je djevojka pila vodu. Zapravo, elementi kuhinje su bili drukčiji. Kao da je vrijeme prošlo pored nje, neprimjetno.

Prelomi se gromoglasni vrisak. Jedan od onih od kojeg bi ti uši mogle prokrvariti, a glava prepoloviti. Bez dvoumljenja, zatrči se prema izvoru vriska. Stala je ispred praga sobice, promatrajući svoj odraz u prozoru preko puta nje.

Više nije imala dugačku kosu, već kratku, tik do ramena. Primila je pramen kose, promatrajući ga kao strano tijelo. Zlatni joj je lančić, visio oko vrata. Prstima je primila mali križić, a pored njega se nalazio prsten.

Jecaji su je natjerali da zakorači u sobu. Djevojka je klečala na krevetu, a njezina baka je staja pored nje. Starica se držala za stol, dok je djevojka svim snagama, šakama nabijala po krevetu, plačući. Stiskala je telefon u ruci, toliko da su joj prsti postali bijeli. Kosa joj se lijepila po vratu od suza. Baka ju je promatrala, kao da ju nikada nije vidjela takvu.

„Klara, nemoj… Klara…“ – Starica je plakala, kolebajući se treba li joj primiti ruke koje su neumorno udarale o madrac kao da je on za nešto kriv. Djevojka se tresla, bez kontrole. Izgledala je kao su joj sve barijere, koje je stvorila, jednostavno popustile. Teret je postao suviše težak.  

Tiho je šapnula djevojci „Bit ćeš dobro. Preživjet ćeš to.“ Ali ovog puta nije zvučala uvjerljivo. Izgovorila je to kao iz navike, automatski bez pretjeranog razmišljanja.

Gledala je djevojku jednako kao i baka. Bilo je teško povjerovati da je to ona ista djevojka od prije… ustvari, tko zna koliko vremena.

Od idućeg je udarca slika, koja se nalazila iznad uzglavlja njezinog kreveta, pala, otkrivajući natpis koji je djevojka napisala i sakrila od tuđih pogleda.

Svake sretne obitelji nalik su jedna na drugu, no svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način.

Ponavlja je tu rečenicu, poput mantre. Toliko usredotočeno, da nije ni primijetila kako djevojke i njezine bake nije bilo. Ostala je sama u sobi, još uvijek promatrajući taj citat zbog kojeg su joj sjećanja postala bliža. Znala je da je to iz knjige Ana Karenjina. Prstima je dotaknula crna, ispisana slova po bijelom zidu.

Ogledala se oko sebe, percipirajući svaki detalj. Po svuda su visjele lampice. S polica, s uzglavlja kreveta, a neke su čak pratile obrub prozora. Imala je nekoliko filmskih plakata na kojima se nalazila Audrey Hepburn, a do nje se nalazio plakat koji je prikazivao svemirski brod. Zid su krasile dvije slike poznatih slikara, koje je vjerojatno kupila, za nekoliko kuna preko interneta.

Zvjezdana noć i Vrisak.

Police su bila zatrpane knjigama i snježnim kuglama. Od svih stvari, pažnju joj je privukao mali fenjer u obliku krletke. Visio je pored kreveta.

Nostalgija.

Znala je da je djevojka svaku večer palila lučicu i da bi potom ugasila sva svijetla. Ušuškala bi se ispod popluna, promatrajući sjene. Ponekad bi baka ušla u sobu, govoreći da joj soba izgleda kao mrtvačnica sa svijećom. Nju to nije diralo. Od takve joj je atmosfere, duša treperila poput sitnog plamena.

Nije znala.

Sjećala se.

Sjetila se koliko mrzi ulicu koju može vidjeti s prozora, baš kao i buku koja bi noću dopirala iz raznih kafića. Sjetila se koliko je puta ležala na tom krevetu, čitajući knjigu ili gledajući kakvu seriju, možda film. Sjetila se kako je često znala robu samo ugurati u ormar koji je zbog toga izgledao neuredno i prenatrpano. Sjetila se koliko puta je znala pjevušiti, dok je iz zvučnika orio Led Zeppelin ili Pink Floyd, ovisno o njezinom raspoloženju. Sjetila se da ima točno dvadeset godina i da najviše voli Božić.

Odnosno, da je najviše voljela Božić.

Sjećanja su samo navirivala, kao gosti koji kasne.

Sjetila se da je njeno ime Klara i da je lupala šakama o krevet je njezin tata nije reagirao na kemoterapiju. Lupala je šakama, bijesna što bolest pobjeđuje. Bila je ljuta na sebe, što se nadala govoreći su iz dana u dan „Ako sam ja uspjela preživjeti i izliječiti se, onda će i on. Nakon svega, naš kraj treba imati sretan završetak“

Znala je odgovore na sva pitanja koja su je mučila, ali ih je podsvjesno potisnula. Nije htjela prihvatiti ovakav kraj. Opirala se, poput životinje koju žele staviti na lanac.

Spustila je pogled, ugledavši na sebi majicu boje vina i crne hlače. Kratka kosa, padala je u valovima, škakljajući joj vrat. Kada je na stolu opazila malo božićno drvce, oblije ju hladan znoj. Otvorila je drugu ladicu stola kako bi izvadila malo ogledalo. Držala ga je u ruci, osjećajući kako joj srce brže lupa. Oči su joj bile crno obrubljene, malo previše mračne. Na usnama je imala tamno crveni ruž koji je nosila samo u posebnim prilikama. Izgledala je sređeno. Atmosfera u sobi je bila pomalo morbidna, unatoč činjenici da je Badnjak.

Soba je postala toliko hladna, kao da nikada u kući ne griju. Znala je od čega je bježala.

Zatvorila je oči, čekajući.

Otkucaji srca činili su potres njezinom tijelu. Osjećala je srce u grlu, čula ga je u ušima. Razmišljala je o tatinoj ruci koju je čvrsto držala, dok je on šapatom govorio da krvari. Sjeća se njegovih beživotnih očiju, kako gledaju u jednu točku. Sjeća se koliko ga je bolest ispila, ostavljajući naglašene crte lica. Sjećala se koliko je htjela čuti njegov glas, koji joj govori mala.

Sjeća se da je pustila njegovu ruku.

Nije znala je li bila gora neizvjesnost ili sada kada točno zna što će se dogoditi. Prislonila je ruku na zid koji odvaja njezinu sobu i dnevni boravak u kojem je njezin tata ležao. Suze su klizile niz obraz, bolnije nego ikad.

Začula je najgori zvuk na svijetu, zbog kojeg se njezino srce rasulo u komadiće. Hitna pomoć, njezina majka koja joj govori da ne izlazi iz sobe, glasno jaukanje koje joj je paralo uši, urezujući se u pamćenje.

Ponovno je bila mala djevojčica.

Mala djevojčica u tako velikom svijetu.

Kada je otvorila oči, našla se u bijeloj prostoriji. Noge je višu nisu mogle držati, pa je samo kleknula na pod, plačući. Nekoliko je puta lupila dlanom o pod, mrmljajući o tome kako se više ne želi sjećati. Kroz glavu su joj prolazili stihovi pjesme za koju ne zna gdje ju je čula.

Što te nema
kad na mlado poljsko cvijeće
biser niže ponoć nijema,
kroz grudi mi želja lijeće

Što te nema
kad mi sanak pokoj dade
i duša se miru sprema
iz srca se glasak krade

Što te nema
procvjetala svaka staza
kao što bješe divnih dana
po ružama i sad prska
bistra voda šadrvana

Primila se za glavu, kao da želi iščupati svaku misao. Bol joj je grebla nutrinu, parajući ju.  Prvi put, komadić se srca okrhnuo kada je u daljini gledala kako njezina majka odlazi doma. Htjela je poći s njom kako bi je uspavala s uspavankom. Drugi se put njezino srce slomilo kada je doznala da je njezina najbolja prijateljica na nebu. I treći put, srce se raspalo u tisuću komadića kada je majka došla na prag njezine sobe, uplakana. Čučnula se ispred nje i u ruke joj stavila njegov vjenčani prsten, tiho govoreći da tate više nema.

Razmišljala je o svim tim slomljenim završecima koji su je toliko boljeli. Razmišljala je o izgubljenim životima i ne pruženim prilikama. Njezin je um postao mračan. Pesimistične su misli, stajale kao vojnici, spremni okupirati teritorij. Crno, morbidno, krvavo…

„Biti ćeš dobro. Preživjet ćeš to.“ Nježan ju glasić trgne iz misli. Klara podigne pogled i ugleda malu djevojčicu. Ugledala je sebe kao petogodišnjakinju. Djevojčica je stajala ispred nje u istoj dugačkoj spavaćici, u rukama držeći svoju malu svinjicu.

Klara nije znala kako reagirati, pa je samo klečala na podu i promatrala. Prišavši, djevojčica joj je pružila svoju sićušnu ruku. Mali prsti, nestrpljivo su se pomicali sve dok Klara nije ispružila svoju ruku i dotaknula ju. Pogledala je u te smeđe oči, razmišljajući kako nije mogla ni slutiti kako će zboriti nadolazeće godine. Progutala je suze, polako ustajući.

U bijeloj se prostoriji više nisu nalazila niti jedna crna vrata. Pogledala je u ogledalo na stropu kako bi mogla vidjeti svoj odraz. Promatrajući sebe kao dijete i sebe kao dvadesetogodišnjakinju, vidjela je toliko promjena. Fizičke su one očite, ali ono što se godinama krilo unutra, znala je samo ona. Pitala se, da je znala kako će njezin život izgledati, bi li u nekim trenucima drukčije reagirala?

Kako su godine prolazile i kako je život tekao, Klara je izgubila onaj duh djevojčice. Sve se manje smijala, sve je manje razgovarala, a sve se više povlačila u sebe, potiskujući sve najveće, ali i one sitne boli. Postala je osoba kakvih se kao mala plašila.

Neke su boli samo naše, bez obzira na njihovu veličinu. No, Klara je apsolutno sve držala zaključano u sebi, ne dopuštajući da itko proviri.

Dotaknula je rukom svoju kratku kosu, prisjećajući se jednog trenutka. Imala je možda četiri ili pet godina. Sjedila je u kupaoni na staroj i pomalo klimavoj stolici. Oduvijek je imala dugačku, nestašnu kosu koja je stršala na sve strane. Klara je bolovala od karcinoma i kada je počela primati kemoterapije, njezina je kosa postepeno otpadala. Tog dana, majka joj je isplela jednu pletenicu, koju je potom odrezala. Još uvijek može čuti zvuk škara. Klara je ostala sjediti na stolici, promatrajući svoju novu frizuru. Nije joj se svidjela, ali nije previše ni marila za izgled. Bila je vedro i zaigrano dijete. Kada je malo odrasla i kada je kosa polako nakon godinu i nešto sitno mjeseci, ponovno počela rasti, Klara je dala samoj sebi obećanje da nikada neće rezati svoju kosu. Uvijek će ju puštati dugačku u inat onome što je preživjela.

Kada je navršila tih dvadeset godina i kada je doznala da njezin otac umire, htjela se maknuti od same sebe. Mislila je ako napravi nekakvu promjenu, da će postati druga osoba, kao da ne zna da život tako ne funkcionira. Nakon godina i godina duge kose, Klara ju je odrezala do ramena. Iako je uklonila kosu, s njom nije otišla bol koju je osjećala. Trebala je još promjena. Počela se intenzivnije šminkati, pa čak je i promijenila odjeću. No, unutar nje se još uvijek nalazila ona ista djevojka, koja je šakama lupala dajući do znanja da je prisutna. Nije mogla pobjeći od sebe.

Nakon što je njezin tata umro, podignula je zidine oko sebe. Često je razmišljala o rođenju i smrti, o onome između i svim životnim teretima. Voljela bi da je u nekim trenucima postupila drukčije. Da je bila manje tvrdoglava i inatljiva, da se nije bojala pokazati emocije. Razmišljala je o tome kako nije postala osoba kakva je htjela biti. Vjerovala je da su je svi ti događaji već odavno definirali i nije pružala preveliki otpor. Klara nije samo tugovala. U sebi je nosila nešto znatno veće.

Krivnju.

Jednom je rekla kako nikada ne bi htjela biti osoba koja će žaliti za nečime. Htjela je donositi odluke, nakon kojih se kasnije neće osvrnuti, pitajući se „Zašto sam to pobogu napravila?“. Ali, zaboravila je uračunati nepredvidljivost koju život donosi. Kao maloj, nikada joj nije bilo jasno kako se osoba može osjećati izgubljeno.

Kako netko može izgubiti samog sebe?

Sada zna da može. Često se prisjećala svih svađi s ocem. Kroz glavu su joj prolazi trenuci u kojima je poželjela da se odseli kako ga ne bi morala gledati svaki dan. Vidjela je sve samo loše u njemu, žmireći na sve njegove dobre strane. Nije mogla ni pomisliti da ga uskoro neće više nikada vidjeti. Osjećala je krivnju što nikada nije sjela i razgovarala s njim. Što je dopustila da inat uzme maha. Žalila je svaki trenutak u kojem mu je htjela reći koliko ga voli, a nije to učinila. Iako je danju uspijevala zakamuflirati koliko se teško nosi sa svime,  noć je spuštala zastore, gasila je reflektore i predstava je bila gotova. U jednom bi trenutku osjećala kako sve emocije navaljuju, a već u drugom na sve je gledala ravnodušno. Znala je da je ovo samo njezina bol i da ju nitko, nikada neće moći razumjeti. Nitko, neće moći shvatiti zašto ju toliko boli. Iz tog razloga, prestala je pokušavati objasniti. Možda je problem bio u njoj, jer nikada nije bila dobra u razgovorima, baš kao ni njezin otac. Nekada mu je zamjerala na tome, ali sada shvaća jer je i ona sama takva. Osjećala je prazninu koju nikada i nitko neće moći ispuniti, ali ta ista praznina postala je kao crna rupa koja je svakog dana uzimala dio nje.

Klara se toliko zamislila promatrajući svoj odraz. Djevojčica ju je potegnula za ruku i trgnula iz njezinih misli. Skoro pa da je i zaboravila na nju.

„U posljednjih nekoliko godina, često zaboravljaš…“ javio joj se unutarnji glas, zlobno ju podbadajući.

Djevojčica ispruživši svoju ruku, usmjeri prstić prema vratima na kojima je pisalo – Spektar boja.

Klara se naježila čim je ugledala vrata. Nije im se htjela približiti ni metar, a kamoli zaviriti unutra. Djevojčica ju je vukla, kao da je pitanje života i smrti, pa su njih dvije laganim i sitnim koracima, krenule prema vratima.

Djevojčica se popela na prste kako bi mogla dohvatiti kvaku. Vrata su se otvorila, čekajući da Klara uđe. Gledala je u mrak koji je mogao bilo što skrivati. Bila je umorna od svih tih neugodnih iznenađenja. Nervozno je trgala zanokticu, sve dok nije osjetila peckanje koje joj je barem na tren odvratilo misli.

Jednu bol mijenjaš drugom – podsmjehnula se samoj sebi.

Djevojčica je pustila njezinu ruku. Klara je osjetila trunčicu razočaranja jer je mislila kako ovog puta neće biti sama. Zapitala se, što može biti gore od onog što ju je već dočekalo. Napravila je korak i vrata su se za njom zatvorila.

Teško je disala. Imala je tremor i vrtoglavicu. Nervozno je trljala prstima o dlan, čekajući se da nešto pokaže. Pomislila je kako je možda stvarno mrtva. Što ako je zauvijek ostala zatočena u ovoj tami? Je li ona bolja od sjećanja? Možda je ovako lakše…

Njezine se morbidne misli prekinu uz zvuk dječjeg smijeha. Pojavila se snimka, kao da ju netko pušta s projektora. Na snimci je vidjela sebe kao petogodišnjakinju koja u dnevnom boravku pjeva karaoke. Plesala je kao da ju nitko ne gleda. Razbacala se na sve strane, izvodeći neku svoju točku. Na glavi je imala svoj šeširić napravljen od trapera. Izgledala je sretno.

Slavila je svoj četvrti rođendan. Taj jedan dan, pustili su ju iz bolnice. Klara se sjeća te tamno plave pidžame koja je po sebi imala zvijezde i mjesečeve mijene. Nije se skidala iz nje. Kao da je bilo jučer. Njezina joj je krsna kuma, napravila tortu u obliku crvenog teletabisa koji se zvao Po. Sjeća se kada je gurnula prst u tortu, osjećajući finu kremu koju je jedva čekala da pojede. Smiješila se kameri koja je bilježila taj trenutak. Iza nje su stali njezini roditelji i bratić kojeg je smatrala kao brata kojeg je oduvijek željela. Svi su izgledali kao da nemaju niti jednu brigu, tako se radosno grleći. Zna da je u tom trenutku bila neopisivo sretna jer je bila okružena ljudima koji ju vole i koje ona voli.

Na drugoj snimci je bila s bratićem. Osobom, koja je bila njezin idol. Voljela je provoditi vrijeme s njim jer uvijek ju je uspio nasmijati. Često se ljutila na njega kada bi joj rušio igračke koje bi posložila, ali nikada mu nije ostala dužna. Jednom je poredao svoje vojnike po cijelom dnevnom boravku, strateški. Klara mu je sve srušila. Nitko nije bio kao njezin bratić. Često bi ju u bolnici pitali ima li brata, a ona bi ponosno rekla da nema, ali da zato ima najboljeg bratića.

Osjetila je dragost kada se prikazale snimke nje i tate. Dragi trenuci su se neumorno emitirali, prisjećajući ju na sve dobre stvari.

Vozili su se na biciklu, vraćajući se s ribolova. Tog su dana završili u blatu. Prekasno su doznali da bicikl nema kočnice. Sjeća se kako su jurili nizbrdicom i kako je adrenalin potjerao jedan glasan vrisak.

Sjeća se svih neprospavanih noći na Plešivici koje su proveli kartajući se. Najviše je voljela čuti tatine korake jutrom. Provirio bi u sobu, provjeravajući spava li, a potom bi ju pokrio još jednom dekom. 

Klara je sjela na pod, hipnotizirajuća svim tim snimkama koje su budile nostalgiju i čežnju. Sjeća se da su tata i ona sjedile u jednom restoranu. Još uvijek može osjetiti miris intenzivnog parfema, starice koja je sjedila pored njih. U restoranu je svirala pjesma Uhvati ritam, od Parnog valjka. Rekao joj je „Slušaj riječi refrena koje kažu kako će nas ljubav jednog dana voditi. Ovo je usran svijet i teško da će biti tako, ali svejedno upamti. Trebalo bi te srce voditi, što god odlučila.“

Tada se nasmijala, iznenađena njegovim riječima jer nikada nije govorio o emocijama. Rijetko kada bi joj dao životni savjet. Klari je to bila važna lekcija, pa se pitala, kako ju je uspjela smetnuti s uma? Sjetila se trenutaka, kada je razočaravala samu sebe, udovoljavajući drugima. Opterećujući se tuđim mišljenjima.

Razmišljala je o tome kako nisu previše pričali i koliko se ljutila na njega radi toga. No, kada gleda sve ovo, shvaća da su riječi precijenjene. Ove tišine, voljela je od bilo kojih razgovora koje je vodila. Ponekad, kada ne bi mogla spavati, gledali bi neki film. Često su igrali ratne igrice.

„Gle ovo, skoro sam prešla misiju i ubio me ovaj tip.“- Gunđala bi.

„Mala, daj taj Joystick profesionalcu. Sada ćeš vidjeti kako će ih tata srediti.“ Klara se smijala, prisjećajući se koliko se često pravio važan.

Iduća je snimka prikazala Klaru, njezinog tatu i majku. Sjedila je u invalidskim kolicima. Vozili su je hodnicima bolnice. Sjeća se koliko je bila tužna. Zaboravila je kakav je osjećaj osjećati asfalt pod nogama, dok radiš žurne korake. Mama je zaustavila kolica. Oboje su je primili pod jednu ruku, bodreći je da napravi korak jer su znali da to može.

I mogla je. Napravila je korak. Pa idući, idući, idući…

Snimke su prikazale sve te dobre trenutke koji su ostali u sjeni loših.  

Njezin prvi pas, predivna crna mješanka koja joj je uljepšavala svaki dan.

Smijeh uz prijatelje.

Prva simpatija, zbog koje su joj obrazi poprimali ružičastu boju.

Prvi dečko i prvi poljubac.

Dani prije Božića kada bi s bakom pekla razne kolače i utrkivale se tko će napraviti više šećernih  kiflica

Majka koja joj je skoro svaku večer pjevala uspavanku…

Snimke su nestale. Ostala je sjediti, s upaljenim svjetlom projektora. Onda je začula glas, koji kao da je dopirao iz nekakvog zvučnika.

„To si sve ti. Voliš osjećaj hladne plahte i nikako ne voliš klasičnu posteljinu. Na stolu obožavaš imati ruže, prljavo ljubičaste boje. Često imaš različite faze, pa se ponekad razbacaš uz AC/DC, a ponekad sjediš zamišljeno, slušajući stihove Sinatre. Voliš pisati, možda zato jer se jedino tako znaš i izraziti. Tvoje su police natrpane snježnim kuglama jer ih smatraš bajkovitima i voliš što te podsjećaju na snijeg. Osjećaš sreću kada pada kiša. Osim što se smočiš, doista osjećaš kišu. Voliš obične stvari pretvarati u neobične. Jedan od tvojih omiljenih cvjetova je mali plavi cvjetić koji se zove ne zaboravi me. Umiruje te mjesec i zvijezde. Voliš tišinu, popraćenu zvukom prirode. Ponekad sjedneš na tramvaj i voziš se  nekoliko krugova, slušajući glazbu ili čitajući knjigu. Vrlo često kažeš jedno, a napraviš drugo. Imaš živahnu dušu u mirnom tijelu. Ti si možda najkompliciranija osoba na svijetu s glavom u kaosu. Tražiš neke savršene trenutke i neobične riječi. Voliš male stvari koje te čine sretnom. Ti stavljaš šećer u juhu od rajčice i tjesteninu koja ostane često posipaš s kakaom. Voliš gledati crtiće i filmovi s Audrey Hepburn. Ne voliš Westerne. Tvoj najveći san je otići na koncert Prljavog Kazalište. Umaraju te ljudi koji stalno moraju pričati. Iritiraju te ljudi koji ne znaju uživati u tišini. Imaš male snove, prepune različitih boja. Cijeli je tvoj svijet, toliko šaren, ali uporno ga stavljaš u crnilo. Toliko boja pršti iz tebe, da ponekad izgledaš kao veliko šarenilo. Ti si toliko toga… Ti si ono što odlučiš biti. Ispod te boli, nalaze se divne stvari. Sve te loše uspomene, sa sobom nose i one dragocjene trenutke. Samo trebaš shvatiti da te događaji kao oni sami, ne definiraju, već tvoje reakcije. Cijeli je spektar boja u tebi…“

***

Klara je ujutro otvorila oči. Zrake sunca su ulazile kroz njezin prozor. Vrata sobe su se otvorila i unutra je ušetalo njezino najdraže biće. Zvjerka. Pas ju je trkao njuškom, ne dopuštajući da ponovo utone u san.

Gledala je u plafon. Razmišljala je o tome kako nikada nije sanjala tako čudan i kompleksan san. Sve je bilo tako složeno i razrađeno do najmanjeg detalja, da se pitala koliko je spavala. Sjeća se da je sinoć plakala, pa joj je majka dala tabletu za smirenje.

Među prstima je vrtjela prsten koji je visio oko vrata. Ovih dana je često znala zalutati između stvarnosti i fikcije. Ponekad bi se probudila, uvjerena da je to sve samo san. U tim bi trenucima dotaknula prsten, ponovno dodirujući nogama realnost.

Bilo je nečeg u tom snu, što joj je olakšalo dizanje iz kreveta.

Danas je polaganje urne njezinog oca.

Navukla je na sebe odjeću koju je sinoć pripremila i uredno stavila na stolicu. Pogledala se u ogledalo. Bila je blijeda, baš kao u snu. No, osjećala je mir, unatoč velikoj tuzi. Sjela je na stolicu, dok je čekala mamu da se spremi do kraja. Promatrala je dvorište, uočivši jednu malu ružu koja je prkosno cvala. Duboko je udahnula. Ispila je gutljaj čaja koji joj je baka pripremila, pa je s toplom šalicom u ruci, tiho šapnula „Biti ćeš dobro. Preživjet ćeš to.“

© 2019 Hermina Stefanović All Rights Reserved

5 thoughts on “Sve te boje/ Drugi dio – Kratka priča

  1. Draga djevojko… Ja sam ostala bez riječi a ipak bi ti htjela dati do znanja koliko me ova priča dotaknula. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala nešto toliko emotivno, iskreno, surovo, životno. ..

    Liked by 1 person

  2. Dear god, kakva prica… Nemam rijeci. Svaka ti cast na ovome. Slazem se da se u svima nama krije toljko boja i steta da potrosimo zivot gledajuci kao da je sve crno. Divna zivotna poruka

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s