RECENZIJA: Charles Bukowski, Žene

Bukowski nije za svakoga.

Tijekom godina čitanja njegovih knjiga, kako romana i kratkih priča, a kako pjesama, čula sam svakakva i podijeljena mišljenja pa odmah zato na samom početku izdajem ovo upozorenje. Tko nije naviknut na njegovo pisanje i općenito takav malo grublji način izražavanja, možda i neće pronaći svoju omiljenu knjigu na polici s njegovim prezimenom.

Bukowskog se ili obožava ili ne voli uopće.

Barem tako ja mislim, ali rekla bih da iz iskustva znam kako postoje i često naletim na one knjige koje budu jednostavno ”u redu”, ništa pretjerano posebno, ali niti loše. On ne spada u takve pisce.

Sirov je, žestok i doslovce bez dlake na jeziku. U njegovim knjigama nema ni trunke cenzure.

Kad se u svojim pedesetim godinama života napokon uistinu afirmirao kao pisac, Charles Bukowski živi u Los Angelesu i stječe velik broj obožavateljica s kojima se upušta u intimne odnose. Upravo je to srž radnje njegovog romana Žene, izdanog 1978. godine, koji također nosi i podnaslov Ljubavni jadi starog pokvarenjaka.

Glavni lik nosi ime Henry Chinaski, odnosno ‘Hank’, a on je svojevrstan alter-ego samog Bukowskog, budući da je pisao o stvarnim događajima koji su ga zadesili, mijenjajući jedino imena žena s kojima je bio. Tako se uz jednu od žena koja se spominje već na samom početku romana, ondje nazvanom Lydia Vance, pojavljuje i njegova buduća životna družica Linda Lee Beighle, u romanu nazvana Sara.

Roman je prepričan u prvom licu, relativno jednostavnim i kratkim rečenicama radi kojih je lako u kratkom roku pročitati knjigu, no ja sam svoje čitanje ipak odužila na tjedan dana, budući da sam se ponekad malo umarala od same radnje. U suštini, fabula je jako jednostavna za objasniti; Henry piše, pije i provodi noći s mnoštvom žena.

Henry nas uvodi u radnju govorom o tome kako je prešao pedesetu, četiri godine nije spavao s nijednom ženom, a također ima i šestogodišnju kćer koju uzdržava alimentacijom. Nakon što je dao otkaz na starom poslu, pokušava steći slavu kao pisac te na jednoj pjesničkoj večeri susreće Lydiu Vance, pomalo psihički nestabilnu ženu, majku dvoje djece, s kojom određeno vrijeme ima ljubavnu vezu. Kad mu poštom počinju pristizati brojna pisma obožavateljica, Henry prihvaća neke od tih poziva pa upoznaje druge žene, s kojima provodi ili vikend ili po tjedan dana. Susrećemo se s još nekolicinom žena koje Henry slučajno susreće po gradu ili kafićima u kojima provodi vrijeme, a neke od njih nose imena Joanne Dover, Mercedes, Cassie, Tanya i mnoge druge. Jedina koja je drukčija od sviju, jest Sara, zaposlenica u restoranu zdrave hrane, koja štuje indijskog duhovnog vođu Meher Babu i radi toga ne dopušta Henryu intimne odnose još dulje vrijeme nakon što su se upoznali. Sara, naposljetku, postaje njegova ljubav za cijeli život.

Onaj motiv koji se najviše može zamijetiti kroz čitanje, svojstven je za Henrya kao lika i teško se mijenja do samog kraja radnje, čak i nakon pojave Sare, za koju se iz njihovog odnosa može zaključiti da bi mogla ostati uz Henrya dulje od ostalih žena. Radi se o motivu samoće. Henry je naizgled okružen mnoštvom ljudi, pogotovo žena, ali u konačnici on je potpuno sam. Živi sam, piše noću i zapravo mu ne smeta samoća. Dapače, čini se kao da je Henry Chinaski tip lika kojeg se ne može zamisliti u duljoj interakciji s drugom osobom.

Promatrajući ga kroz 320 stranica romana Žene, on gotovo kao da se i ne mijenja od prve do zadnje stranice.

Teško mi je zapravo opisati što je točno u pisanju Bukowskog, a da me toliko privuklo. Možda ta sirovost izraza, detaljni opisi intime koji se u većini drugih knjiga i žanrova smatraju svojevrsnom tabu temom, a možda je samo do njegove obične ciničnosti prema svijetu u kojem je njegov lik Henry, ali samim time i sam Charles Bukowski, živio.


Da sam se rodio kao žena sigurno bih bio prostitutka. Pošto sam se rodio kao muškarac, žudeo sam za ženama neprestano, što niže su pale, tim bolje. Mene su žene – dobre žene – plašile, jer su možda htele dušu, a ja sam hteo da sačuvam taj ostatak sebe. Uglavnom sam žudeo za kurvama, prostim ženama, jer su bile tupe i bezosećajne, i nisu imale ličnih prohteva. Ništa nisam gubio kad su odlazile. Istovremeno, čeznuo sam za nežnom, dobrom ženom, uprkos previsokoj ceni. Inače bih bio izgubljen. Jak čovek odustao bi i od drugih. Ja nisam bio jak. I tako sam nastavio da se borim sa ženama, sa idejom o ženama.


Bila je u zelenoj haljini, tesno pripijenoj uz telo. Izgledala je kao zmija. Nosila je cipele optočene zelenim kamenčićima, i opet sam primetio koliko je duga njena kosa, ne samo duga, već bujna, čitava masa kose. Padala joj je bar do dupeta. Oči su joj bile velike i plavozelene, ponekad plave, ponekad zelene, zavisno od svetlosti. Primetio sam dve moje knjige na njenoj polici, dve od boljih.

Završetak romana zapravo se ne čini kao da je to kraj. Djeluje kao da se Henryevo prepričavanje već na slijedećoj stranici nastavlja, a onda čitatelj shvati da je stigao do one posljednje. Kako mu rečenice jednostavno teku kroz roman, tako sami kraj ne djeluje kao da se išta završilo. Tko zna kako je Henry nastavio živjeti poslije posljednje stranice? Posljednje riječi to definitivno ne otkrivaju i upravo taj dojam nedovršenosti ono je što me najviše oduševilo kad sam završila s čitanjem Žena.


Otvorio sam vrata i izašao na trem. Napolju je stajala neka čudna mačka. Ogromno stvorenje, mačor, sjajnog crnog krzna i bleštavih žutih očiju. Nije se uplašio. Prišao je, predući, i protrljao se o moju nogu. Ja sam bio dobar lik i on je to znao. Životinje znaju takve stvari. Imaju instinkt. Vratio sam se unutra, a on krenuo za mnom.
Otvorio sam mu konzervu ”Star-Kist”, solidne bele tunjevine. Pakovane u izvorskoj vodi. Neto 200 gr.

Knjiga sa slike moj je osobni primjerak koji ima svoju posebnu povijest i uz nju se također veže jedna zanimljiva anegdota, koju ćete uskoro imati prilike čitati u mojoj zbirci pjesama i kratkih priča, ”Sve što je boljelo, sve što se voljelo / Ljubavni dosjei A”.

Knjige Bukowskog inače su dostupne ovdje, na stranici Šarenog Dućana iz Koprivnice, a ja sam svoje ostale dvije knjige iz moje najdraže kućne knjižnice, Poštu i Najljepša žena u gradu i druge priče, kupila na njihovom štandu na Interliberu, prošle, 2017. i ove zime, 2018.

Ako ste čitali Bukowskog, slobodno ostavite komentar ili neki svoj dojam o njegovim radovima. U slučaju da se još niste susreli s njim, nadam se da vam je ova recenzija bar malo rasvijetlila put prema njegovim knjigama!

One thought on “RECENZIJA: Charles Bukowski, Žene

  1. Čitala sam ga nekada davno, na fakultetu i sad čitam tvoju recenziju i stavljam ga na popis ljetne literature. Sjećam se samo osjećaja nakon čitanja, a radnje, naslova i toga što sam čitala se uopće ne sjećam. Znam da par dana nakon čitanja nisam mogla doći k sebi. Definitivno moram to ponoviti, barem nešto.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s