Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke”: Ne daj se svijetu, draga – Vodič za umorne, ostavljene i iznevjerene

Relativno nedavno razmišljala sam o tome kako bi bilo imati priliku sjesti na kavu s mlađom verzijom sebe i malo porazgovarati o životu.

Tako pomalo, o sreći, tuzi, ljubavi, prijateljstvima. Općenito o svakodnevnim osjećajima kroz koje jedna sasvim obična, a opet jedinstveno svoja osoba, prolazi. Voljela bih pogledati mlađu Martinu u oči i reći joj da sve ono što proživljava, zapravo mnogo godina kasnije proživljavam i ja. Mogla bih reći da se mnogo toga promijenilo i da je s godinama lakše doživljavati određene gubitke, ali onda bih lagala, a to nikako ovdje ne bih htjela.

Zapravo je onaj osjećaj povrijeđenosti uvijek isti. Nećemo se zavaravati, boli jednako i sa 17 godina, kao što boli i s 22 godine. Razlika je samo u tome što je lice koje je gledalo razočaranje 17-godišnjim očima, 5 godina kasnije samo malo više našminkano i možda na zubima više nema onog bolnog aparatića.

Stvar je u tome da se ne treba naviknuti na slijepo vjerovanje ljudima za koje ste mislili da vam nikad ne bi naudili, ama baš nikad, čak niti slučajno, a kamoli namjerno. Ne treba vjerovati da se po pitanju dubljih odnosa nikad nećete iznervirati ili rastužiti. Nerviranja će uvijek biti, baš kao što postoje vremenske nepogode, tako postoje i one dnevne, tjedne, životne.

Ima dana kad skakućem s noge na nogu i veselim se jer sam dobila priliku spavati do 11 sati, a ima i onih kad u tmurno zimsko predvečerje skidam do nedavno meni omiljene slike sa zidova i u suzama se čudim kako se višegodišnje veselje razletjelo u komadiće kao da ga je netko iz čistog mira granatirao. Sjednem na pod, pardon, na tepih, koji je nakon par mjeseci muke konačno očišćen stigao natrag na moj škripavi parket, poželim da mi netko samo priđe i kaže da je sva ta bol samo san, a onda se u tišini ili uz pozadinskog Dinu Merlina prisjetim jedne od famoznih rečenica svoje bake.

”I to će proći.”

Znam da zvuči banalno. To pomislim apsolutno svaki put kad na glas izgovorim tu rečenicu, jer izgovorene riječi imaju veću snagu od onih unutarnjih, barem meni. Pomislim, ali svejedno se natjeram da ju poslušam jer ipak ima nešto u tome.

Često razmišljam, a pogotovo zadnjih dana, što sam sve mogla učiniti da spriječim velike katastrofe koje su mi sletjele u život praktički same od sebe, nepozvane kao i zla kraljica na Trnoružičin dvor. Je li nešto moglo zaustaviti te naglo prekinute odnose među ljudima? Lomim se u neočekivanim trenucima dana ili noći, a ponekad i tijekom oboje, vraćam se u mislima u one posljednje sate kad je još sve bilo u redu, preispitujem se je li postojala barem i najmanja šansa da se sve to spriječi, a onda me spoznaja udari u glavu kao Harrya Pottera onaj začarani maljac na metloboju u Odaji tajni.

Moralo je biti, kad-tad. Kako je krenulo, jednog bi se dana ionako raspalo.

Sve i da se nešto, netko, bilo tko tamo gore, pobrinuo da se ti spomenuti odnosi još sačuvaju, bar još kratko, još samo malo, negdje bi krenulo propuštati u skorije doba. Jednostavno bi u idućoj novoj krizi sve puklo. Ne vrijedi krpati rupu bez dna. Brana bi popustila čak i da sam upregnula sve dabrove svijeta da dovuku drvlje i kamenje na bujicu neizgovorenih zamjerki, boli i teških riječi i misli. Ako je već bilo suđeno da se na teži način završi, zašto onda odgađati i pretvarati se da je sve normalno i da se lako prelazi preko stvari izgovorenih ili učinjenih iza leđa?

Čak i kad je najteže, treba naučiti pustiti bolne situacije da odlete iz života.

Kako bih nastavila dalje barem u sličnom tonu kao što sam živjela i do sad, praktički natjeravam samu sebe metlom po kući i ponavljam si svoje nove mantre, svoje nove odluke i zaključke do kojih sam došla. Ne, ne koristim uistinu metlu, ali ponekad iskreno poželim da mogu na njoj odletjeti negdje daleko, tek toliko da se samo malo maknem od svega. Metlom nisam stigla do Sarajeva i Pule u posljednjih tjedan dana, ali autobusom i automobilom definitivno jesam. I to je također pomoglo.

Možda nisam dovoljno doslovno objasnila što me točno dovelo do trenutne tuge i koja me situacija navela da sjednem i napišem ovu kolumnu, ali jednostavno neke stvari zadržavam za sebe, što je ustvari potpuno moja stvar. Što bi se reklo, imam pravo i na šutnju.

Nadam se samo da je čak i u ovako pomalo apstraktnim terminima, moja poruka ipak pronašla put do vas. Želim zapravo poručiti što me trenutno, a i za budućnost, jer tko zna što ona svima nama nosi, gura da se nastavim normalno kretati kroz svoje dane, unatoč i dalje prisutnoj boli. Neće ona odmah otići, tvrdoglav je to soj.

Ali tvrdoglava sam i ja, baš kao što biste trebali biti i svi vi.

Moja poanta je… Ne dajte se svijetu.

Samo ne dajte. Nemojte da vam nepotrebne boli uzimaju djeliće onog iskrenog osmijeha koji biste trebali nositi svakoga dana. Ne puštajte ono samo vaše zrno ljubavi prema vama da se izdigne s dna srca i pobjegne van u ovaj nimalo prijateljski nastrojen svijet. Ne pomišljajte da ste zaslužili ijednu tužnu sekundu u silnim satima koji su pred vama u narednim godinama.

Nitko nema pravo ni u jednom trenutku pokušati otkupiti vašu sreću, vaše samopoštovanje i vaš mir. Ne kupuje se istinska sreća. Svi koji su protiv toga, trebali bi se malo zapitati zašto ih zaštitari neprestano izbacuju iz banke sreće. Što god je ono što vas čini sretnima, ne dajte da vam to itko na svijetu uzme. Ni milom, a ni silom.

Ne dajte na sebe. Ne dajte na svoj mir.

Za kraj, citiram Johnnya Štulića, a vi ste slobodni to protumačiti na bilo koji način. Meni je osobno taj citat u posljednje vrijeme postao omiljeni životni moto pa kad god me nekakve nedaće malo, što bi se reklo, poklope, prisjetim se te rečenice i barem se lagano nasmiješim. Pomaže, vjerujte.

”Ne prodajem nasmiješenog psa”

Moj je nasmiješeni pas moja čista savjest i moj unutarnji mir.

A koji je vaš?

One thought on “Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke”: Ne daj se svijetu, draga – Vodič za umorne, ostavljene i iznevjerene

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s