ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (4. dio)

 V.
Prvi susret
 
Pod užarenim suncem
U zenitu dana
Onog najgoreg dana
Susreli smo se
 
U sudaru
Crne i zelene
Uz miris krizantema
I zvuk plača
Vidjeli smo se
 
Za trenutak
Kratki, mutni trenutak
Jedan nepoznat čovjek
Stojeći preda mnom
Pružao je riječi utjehe
 
Kroz pijavicu boli
Prvim zagrljajem
Nepoznatim zagrljajem
Smirio je brodolom
 
Bar i na tren
Kao da je uvijek
Baš uvijek
Bio tu
 
Kad sam te vidjela
Taj prvi put
Prvi put
Nakon cijelog jednog života
 
Nepoznat,
A i dalje ti
 
Sva su čekanja završila
Jedan novi život
Rađao se
 
Uz plač tužnih truba
Dvije su praznine
Polako ispunile
 
Jedna
 
Drugu

III.

Kad je u travnju 2016. moj brat zauvijek napustio ovaj svijet, čula sam da se A. vratio u Zagreb.

Nisam potpuno sigurna tko mi je prvi ispričao tu priču, ali kasnije sam je čula i od njega samog. Saznao je istog dana, naravno, bio je jedna od prvih osoba koju su zvali. Ne može se točno odrediti tko, jer su ga svi istovremeno zvali. Samo je rekao da je u jednom trenutku pogledao mobitel, vidio masu propuštenih poziva i da je duboko u sebi znao da se radi o njemu.

Istog je dana pustio cijeli posao, kupio avionsku kartu, došao u Zagreb i otišao ravno kod mojeg tate u stan. I ondje je dolazio svaki dan onoliko dugo koliko je ostao u Zagrebu. Pomogao je oko organizacije sprovoda i svaki dan bio uz moju obitelj.

Tih dana nisam išla kod tate u stan jer su se ondje svi skupljali i jer mi je mama rekla da je za mene bolje da ne idem tamo.

Bilo je nekoliko razloga koji su me odbijali.

Prvo, čula sam da ondje svi sjede i plaču, drugo, jedan mali dio njih bio je pijan, i treće, atmosfera je naprosto bila preteška za izdržati. Kad sam čula sve to, instantno sam odbila doći tamo, no jedan dio mene i dalje me kopkao, znajući da možda propuštam jedan meni izuzetno bitan susret.

Sve to mogao je lako pobiti jedan jedini argument da je A. tamo, ali, koliko sam ga htjela vidjeti, toliko nisam imala snage.

Prvi susret i to baš u takvim okolnostima.

Mora da se netko voli okrutno šaliti…

Prvi put kad sam ga vidjela nakon tih 10 godina, nisam ga zapravo ni prepoznala.

Bilo je to na sprovodu, negdje oko 13 h, kad je sunce tako udaralo da mi se činilo da je ljeto. Nisam htjela nikakve tablete, Normabele, ništa od tih sranja. Moji su skoro svi popili nešto za smirenje prije, pogotovo tata jer je njemu cijela ta situacija bila i opasna za srce, ali ja sam sve glatko odbila. Htjela sam se svega sjećati i znala sam da mogu izdržati.

U dvorištu Krematorija, tamo pod stepenicama, sve me redom izbezumilo.

Vidjela sam da se gore skuplja moj razred i tu sam već počela plakati jer nisam mogla vjerovati da su se svi pojavili. Bratić je toliko plakao da nisam bila sigurna hoće li me uopće pustiti otkad me zagrlio, a kad sam ugledala još pokoje malo nestabilne članove rodbine i hladni pogled upućen meni i mami, potpuno sam pošizila. Da me malo smiri, mama me odvela par metara niže, u smjeru dva muškarca od kojih sam prepoznala samo jednog.

Prišla sam prvo onome koga sam puno bolje poznavala, Š., bratovom drugom najboljem prijatelju, kojeg znam iz Supetra. Dok sam se grlila s njim, pored sebe vidjela sam da mama razgovara s nekim u zelenoj majici i tamnim sunčanim naočalama.

Kao da mi je u glavi odzvanjala mutna mamina rečenica: Idemo dolje do Š. i A., ali nisam mogla spojiti ime s osobom. Kad sam mu prišla, izrazio mi je sućut, skinuo naočale i prvo me zagrlio, poljubio u oba obraza, a potom izgovorio rečenicu zbog koje sam shvatila da je to on:

-Ajme, kako si narasla.-

Sve godine sjećanja udarile su me u isto vrijeme i nisam imala ni riječi da mu kažem.

Samo sam šutjela i udaljila se s mamom, plačući i zbrajajući šokove koje sam proživljavala.

Tijekom sprovoda ugledala sam ga u jednom od prvih redova, isticao se u zelenoj majici u masi crnine. Kad sam pročitala pjesmu, kratko sam pogledala prema ljudima i vidjela ga kako pognute glave plače u maramicu.

Na karminama ga nisam uspjela vidjeti na duže od koje minute.

Većinu vremena provela sam sjedeći u kutu stola u društvu D., mojeg najomiljenijeg člana supetarske ekipe za izlaske. Uspjeli smo doći do vedrijih tema pa mi je podigao raspoloženje, a pomogla je i šogorica kad me izvukla da odemo prošetati iza Svetica prema stadionu jer je dobro procijenila da mi je trebalo malo samoće. Mama mi je kasnije nekoliko puta rekla da odem na drugi kraj stola, gdje je A. sjedio s mojim drugim bratom, tatom i ostatkom prijatelja, no ja nisam htjela.

Možda sam kasnije malo žalila što sam odbila vidjeti ga, ali jednostavno sam smatrala da ja njemu ne bih bila nimalo zanimljiva i potrebna za ikakav razgovor, čak niti najobičniji small talk.

Kad smo mama i ja odlazile, pozdravile smo ih sve za stolom i otišle, a ja se nisam ni okrenula da ga vidim. Mama mi je rekla da je pitao za mene više puta tijekom karmina i svih dana prije i poslije sprovoda, ali ja sam se na sve to samo oglušivala.

Koliko god se čini čudno, probajte me razumjeti.

Odjednom se pojavio u našim životima nakon što je netko drugi bio silom otrgnut od nas i nisam imala pojma kako se ponašati i kako sve to uopće doživjeti. Mali dio mene čak je i bio ljut što se on tek sad pojavio, nakon što se tolika tragedija dogodila.

Zašto se nije ranije pojavio? Mogao se barem ponekad javiti, da znamo da je živ, a ne da saznajemo glupe detalje jednom u 3 godine preko buraza.

Gdje je bio sve ove godine?

Ljutilo me to pitanje, ali nisam ga nikome naglas postavila. Samo sam ponekad, u tišini svoje sobe, sama sa sobom bijesno kontemplirala.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s