Recenzija: Uspavanka – Leila Slimani

Prvi psihološki triler ove godine i već se pitam, hoće li ga itko uspjeti nadmašiti?

Sada su mi jasni svi ti komentari koje sam pročitala prije nego li sam odlučila uzeti knjigu u ruke. Kao što znate, ja sam veliki fan psiholoških trilera. Usudila bih se reći da mi je to najdraži žanr i da u njemu najviše uživam. Fasciniraju me razrade likova i njihovo psihološko stanje. Teško da je ova knjiga mogla proći nezapažena. Njezina je publikacija glasno odjeknula.

Prošlo je skoro dva tjedna, a ja sam još uvijek pod dojmom. Mislila sam ako prođe malo vremena, da ću posložiti misli i samim time bolje napisati recenziju. No, sada kada ju pišem, misli su na sve strane. Ova knjiga nije nalik niti jednoj koju sam do sada pročitala.

Započinje s kratkom i teškom rečenicom koja je svima izazvala jezu – Beba je mrtva.

Nakon što sam pročitala taj uvod, ostala sam pomalo zbunjena. Spisateljica je praktički napisala vrhunac na samom početku, što je po meni dosta riskantno. Znate kada čitate neku knjigu i onda u jednom trenutku ostanete zapanjeni činjenicom da je priča tako završila? Toga ovdje nema. Znate da će jedno dijete umrijeti, a da će drugo biti teško ozlijeđeno. Pomislila sam da me ova knjiga možda neće toliko impresionirati kako sam mislila, ali bila sam u krivu.

Nadmašila je sva moja očekivanja.

„I tada ga je čula. Većina ljudi u svom životu nikada ne čuje takav krik. Tako se vrišti u ratovima, u rovovima, na nekim drugim mjestima, na drugim kontinentima.“

Radnja prati život bračnog para i njihove djece te život dadilje. Myriam je majka dvoje djece i njezin se život sveo na monotonu rutinu. Nema dinamičnosti i dane provodi pazeći na svoju djecu, dok njezin muž radi. Ona je ambiciozna žena koja voli svoju djecu, ali od početka je strahovala da bi djeca mogla biti prepreka uspjehu i slobodi. S vremenom je postala frustrirana i nesretna svojim načinom života. Konflikti s mužem su postali češći i intenzivniji. Odlazak na posao je počela gledati kao neku privilegiju koja njoj nije moguća pa se povremeno javila zavist.

Paul, glazbeni producent, je također ambiciozan, ali njegova karijera je u usponu. Dok Myriam žudi za odvjetničkim uredom, slučajevima na kojima bi radila do kasno u noć i karijeri, Paul želi više vremena provoditi uz svoju djecu i gledati ih kako rastu.

Kako bi spasili svoj brak i smirili međusobne tenzije, odluče zaposliti dadilju kako bi se Myriam mogla vratiti na posao. Ukazuje im se iskusna dadilja Louise, koja djecu osvaja na prvu. Mirna, povučena i iskusna žena, koja se čini kao osoba stvorena za posao dadilje.

„Lice joj je poput mirnog mora čije dubine nitko ni ne sluti.“

Nakon što ju zaposle, njihov se život naglo mijenja u svakom aspektu. Louise je predana djeci, razigrana i radosna. Brine se o njima i pazi na svaku sitnicu. U bilježnicu je zapisivale sve važne datume, čak bi od riječi do riječi zapisivala rečenice za koje je smatrala da su relevantne za roditelje. Njihov stan u desetom pariškom arondismanu, uvijek je blistao. Dadilja je vodila brigu o apsolutno svemu.

„Obožavala je promatrati oduševljena lica roditelja.“

Bračni par je imao osjećaj kao da su dobili na lotu. Napokon su imali vremena posvetiti se poslu, a kada bi došli kući, vrijeme bi proveli sa svojom djecom. Postali su ispunjeni i činilo im se kao da njihovoj sreći nema kraja. Nije bilo nikakvih granica, dadilja kao da je postala član obitelji…

I sada se sigurno pitate kako su stvari tako eskalirale i u kojem je trenutku krenulo u krivom smjeru.

Od samog početka. No, to ćete shvatiti tokom čitanja i na samom kraju. I to je ona knjiga u vezi koje se poteže pitanje tko je ustvari kriv.

Dadilja ili roditelji?

Oboje?

Sami ćete morati pronaći odgovor na to pitanje.

Po prvi puta osjećala sam gađenje tokom čitanja, ali opet radoznalnost mi nije dala da stanem. Potpuno si uvučen u radnju i likove. To nije ona vrsta gađenja kao kada pročitate da su nekome rasporili utrobu i da su crijeva svugdje po podu. Osjetila sam gađenje prema nekim, možda oubičajenim životnim situacijama, kao npr. kada se dadilja igra s djecom skrivača ili kada se majka na proslavi djetetovog rođendana zatvara u sobu, itd.

Spisateljica sve to opisuje bez prevelike sentimentalnost. Tako surovo, hladno, radikalno i nadasve realno. Imate osjećaj kao da su to stvarne osobe koje poznajete. Nema velikih iznenađenja, ali ipak sam svako malo ostala šokirana. Vjerujem da će ova knjiga ostaviti veliki utisak na osoba koje su osjetile kako je to biti roditelj.

Nakon čitanja sam se pitala kako odrediti krivca i postoji li uopće? Naravno da je dadilja počinila strašan i nezamisliv zločin, ali ipak može se iščitati da nešto nije u redu s njom. Uvijek mora sve držati pod kontrolom, njezine priče za laku noć su pomalo jezive, toliko je razigrana kao da ima pet godina. Onda pomisliš, ma svi mi imamo nekakve mane i to što je toliko razigrana, samo je jedan plus kod dadilje.

No, to su ipak bili neki znakovi.

A i tokom čitanja se vidi kako roditelji polako postaju svjesni da je njezino ponašanje čudno, pa čak i u jednom trenutku neprihvatljivo, ali ipak ne poduzimaju ništa.

Jedna je djevojka na Goodreadsu postavila pitanje zašto su imali djecu ako su ambiciozni. Ako postaneš roditelj, ne znači da ti je to jedina uloga u životu. Svakom je čovjeku potrebno da bude više toga, da napreduje u različitim aspektima života. To ako imaš dijete, ne znači da ne smiješ biti ambiciozan, ali svakako moraš biti svjestan odgovornosti i znati posložiti prioritete.

Neću dublje ulaziti u tu temu jer bih vam previše toga otkrila. Kada i ako pročitate, napišite u komentare svoja mišljenja jer me baš zanimaju.

Ova knjiga je jedna od najboljih psiholoških trilera koje sam imala prilike pročitati. Ima svega 195 stranica i iako je tema vrlo teška, lako se čita. Inače uvijek zapisujem citate, ali ovog puta ih je bilo toliko da sam na kraju uzela olovku i lagano pocrtavala. Po običaju, na kraju posta ću vam ostaviti još nekoliko citata koji su me se dojmili.

Knjigu je napisala francuska spisateljica Leila Slimani, te je njezino djelo nagrađeno najvažnijom francuskom nagradom Goncourt. Leila je postala neizostavan novi glas francuske i svjestske književnosti.

Izdavač je Fraktura, a za prijevod je zaslužna Vlatka Tor. Godina izdanja je 2018.

Za kraj, još nekoliko citata…

Odakle Louise te priče? One nepresušno izviru, ne mora se o njima uopće razmišljati, truditi se da se nečega prisjeti ili da ih se dosjeti. Ali u kakvom je tamnom jezeru, u kojoj dubokoj šumi pronašla takve okrutne priče u kojima oni dobri, nakon što su spasili svijet, na kraju umiru?

Nećemo biti sretni, rekla si je, sve dok budemo trebali jedni druge. Tek kada budemo mogli živjeti svoj vlastiti život, koji pipada samo nama i koji se drugih ne tiče, tada ćemo biti sretni. Kada budemo slobodni.

Promatra ih kao da gleda agoniju upecane ribe krvavih škrga koja se grči. Praćaka se na dnu čamca, guta zrak između izmučenim ustima, nema nikakve nade za spas.

Tako je to kad si mama. Vidi nešto izuzetno u nečemu posve banalnom.

Htjela bi nečim zabaviti ruke, usredtočiti se na samo jednu misao, ali ona se raspršila, a Louiseina duša sputana je kamenjem.

Uz djecu se osjećamo sami. Njih ne zanima od čega se sastoji naš svijet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s