Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke”: Razgovor s Velikim Ze

Ponekad samo treba sjesti na čašicu razgovora sa samim sobom ili možda zidom ili nebom, odnosno, za one malo hrabrije, nekim tamo gore tko se igra sa svima nama.

Ova kolumna drukčija je od ostalih i to neka ostane kao jedini opis koji sam joj mogla podariti. Samo je drukčija. Nadam se da ćete bez obzira na to ostati uz moja slova do kraja, voljela bih to.

Kao što je William P. Young u svojoj Kolibi Bogu dao lik i ime, tako sam odlučila i ja i, ma da mi se iznimno sviđa njegova koncepcija Afroamerikanke i ženskog Boga, kod mene to ne bi bio slučaj. Zašto? Jer bismo se Gospođa i ja vjerojatno odmah posvađale. Što ćete, dvije žene u dubokoumnim razgovorima, jedna odgovorna za sve na svijetu, druga samo jedna od mnogih koji se na nešto žale. Pa pokolj bi nastao za tren, trepneš jednom i eto ti već tri očerupane perike na podu, a po zidovima tragovi izdajničkih ruževa na popustu. I negdje u kutu leži vodič za meditaciju i molitve.

Čak i 3 godine od maturiranja, poštapalica jednog izvjesnog profesora filozofije ostala mi je u uhu sve do danas pa ću se u skladu s tim, obratiti nebu i kukajući zavapiti: Majko Zeusova. Mislim da bi najprikladnije bilo da se onda svojem sugovorniku obraćam s nekim takvim imenom, ali budući da ne želim da se Zeus negdje nemirno budi na Olimpu i za razonodu nasumce baca munje na Zemlju, ja ću svoju verziju onog koji drži konce prozvati Veliki Ze.

Ze kao Zeus, Z isto tako kao i Zvijer.

Oh, ovo je došlo pomalo kao dvosjekli mač.

Ne želim nikoga uvrijediti, ali, razmislimo malo ima li tu neke istine. Jer, ne ide nam baš uvijek u dobrom smjeru, a obično kad život malo skrene s puta ili mu se ispuše koja guma, u 100% slučajeva uz cestu se još pojavi i zalutali šleper koji juri preko ograničenja pa od jednog malog kvara nastane kajgana od suputnika. Pa se ti sad vadi iz lopatama nabacanih teškoća.

Veliki Ze, slušaš li ti mene uopće?

Čuj, dugo nismo razgovarali pa sad nešto razmišljam kako bi mogli. Vjerujem da u jedan običan utorak, pardon, srijedu u 4 ujutro ti i nemaš nekog posla, a ja uz manično slaganje rublja i perilice suđa mogu malo naklapati. Inače, sposobna sam i za multi-tasking pa usputno pakiram kofer za vikend u Italiji i opasno razmišljam o tome da si pripremim kupku u 5, neki ionako tad već ustaju za posao.

Pa da te čujem, što ima novog? Ništa, kažeš? Moj red? Oh, joj.

Ha, eto, što da ti kažem, malo sam na sve strane. Jedan dan spavam po 12 sati, drugi dan možda 3, ponekad jedem 4 obroka u danu, nekad jedva i taj jedan za preživjeti.

Ima već malo više od mjesec dana otkako sam se svjetski iznervirala i zapanjujuće brzo ostala bez nekih ljudi u svom društvenom životu.

Što se ljubavi tiče, ne znam da li da plačem, da se smijem ili da opet napišem neki ljubavni roman. Sve skupa, od 2013. pa do sad imala sam jednu službenu vezu, sve ostalo ne brojim jer su bili dvodnevni ili trodnevni izleti u središte zemlje srčanog udara. Svejedno, Bivši, Doktore, gdje god da jesi, hvala ti! We had a good run.

Na faksu tako nekako postajem sve bolja skijašica jer izvodim vraški dobre slalome između onih malo više i onih malo previše zaljubljenih u znanje i brojčane oznake istog. Postala sam i sve bolja u maskiranju ogorčenosti pa ponekad čak i djelujem kao da sam oduševljena što me moj prvotni odabir svakim novim danom sve više razočarava.

U točno 3 godine ostala sam bez onog jednog čovjeka za kojeg sam oduvijek vjerovala da će biti kraj mene, a malo potom i onog za kojeg pak nisam mislila da bi se ikad više mogao vratiti u moj život. Drugog si mi otjerao, možebitno i za moje i njegovo dobro, ali kakvo opravdanje za sebe imaš što si mi uzeo brata, Veliki Ze? Ostavio si me da još desecima godina čekam da ga ponovno mogu vidjeti (nemoj se ponadati, planiram postati ofucanija starica i od tebe samog, Ze), a opet, tko mi može garantirati da će se i to ostvariti? Mislim, najviše od svega želim da za mnogo godina i ja pokucam na velika nebeska vrata, a ondje će me dočekati on, bokom oslonjen na dovratak i dok mi se onako tipično ceri, reći će mi:

‘’Di si, sister, al’ si se smežurala k’o grožđica!‘’

Obećaj mi jedno, Veliki Ze, i ne, ovo nije molba, već naredba. 3 godine raspadanja sad bi malo mogle i završiti, ha? Dovoljno si mi toga zaredao. Prvo on, onda onaj drugi, sad i razvod mojih roditelja, papirnati dokaz o ljubavnoj i ljudskoj netrpeljivosti. Ze, ponekad me toliko iznenadiš da mi padne na pamet da odem živjeti na vrh Himalaje, tek toliko da mogu biti bliže tebi i tako ti u facu iz bliza pokazivati onaj prst između kažiprsta i malog prsta. I ne, ne mislim na prstenjak.

Inače sam živjela malo vamo-malo tamo, sjećanja iz djetinjstva pretežito mi broje selidbe, što kratkotrajne, što finalne, i onih par ”glavnih” igračaka koje stanu u mali dječji ruksak i nigdje ne smiju bez svoje 7-godišnje vlasnice. Trenutno, doduše, pomalo živim u koferu jer vikendima bježim iz rodnog, najdosadnijeg grada na planeti.

Zašto bježim, Veliki Ze?

Zašto mi je odjednom, nakon tolikih godina, u vlastitom domu i gradu postalo toliko prokleto zagušljivo? Taman i da izbacim cijeli stan kroz prozor koliko ga mogu vjetriti, neću iz njega izbaciti ono gušenje koje mi ustvari stoji za vratom jer izvire negdje duboko iz moje glave.

Možda samo želim postati nešto sasvim drugo, netko nepoznat meni samoj, netko tko je uzeo stvari u svoje ruke do te mjere da postane baš suprotno od onog što trenutno jest, samo s nadom da bi se onda sve te vreće smeća koje bacaš na nas, mogle izbjeći. Od malih nogu mama me učila kako mogu biti bilo tko, što god poželim. Sad, godinama kasnije, ne bih se baš s time složila, a vjerujem da ne bi ni ti, Veliki Ze. Mislim, uvijek možemo pokušati, ali u ekstremnim odabirima uspjeh nije zagarantiran.

‘’Halo, dobar dan, dobra noć. Ruski medvjed pri telefonu, jesam li dobila Boljšoj Teatar?’’

‘’Zdravstvuj, gospođo Medvjed, izvolite?’’

‘’Zanima me imate li koju audiciju za Labuđe jezero ili zapravo, bilo koji balet?’’

‘’Ne, nažalost ne primamo gromade u balet.’’

‘’Ah, u redu, a iduće sezone?’’

‘’Ni iduće sezone.’’

Vidiš li ti ovo, shvaćaš li ti mene? Ne ide medvjed u balet. Ne ide slomljen ravno u popravljenog. Neće lice ostati suho i vedro kimati i tobože se slagati sa svime samo zato što se to od njega očekuje. Izbaci me s popisa onih koji bi trebali razumjeti boli koje nam zadaješ. Davno sam od toga odustala.

Dragi moj Ze, niti sam ja Vitalij Kličko niti smo nas dvoje u ikakvom ringu. Jel’ bi mogao malo o’ladit za promjenu? Nisam ni skupila svoje studentske pare za boksačke rukavice, a ti si već na mene nabacao i vreću i kauč i drvo i susjedovu mačku. I što se onda čudiš kad po cijele noći ližem rane i mažem modrice? Shvati, nismo svi od kamena, ti napirlitani kralju porculanskih dvora. Ima i nas toliko izubijanih da nas više ni antikvarijat ne bi primio koliko staro izgledamo.

Pazi, kod mene su 21 i kusur, za mjesec dana 22 godine, a podočnjaci na licu trajno su mi posuđeni od pokojne prababe.

A opet živimo i idemo dalje, vozimo se u autima, na biciklima ili klasičnim potplatima starki s rupama gdje ni sunce ne sija, a nitko nas po tom našem kvrgavom putu ne zaustavi i kaže nam da je sasvim u redu biti tužan. Bijesan. Ne razumijevati i ne od početka prihvaćati stvari.

Ze, znam da sam te brutalno iskritizirala, ali neću reći da mi je žao. Do nedavno sam mislila da su mi se stvari i ljudske situacije vratile u koliko-toliko mirnu normalu, a sve je to zapravo bilo čisto zatišje pred buru. Dobro, nitko nije rekao da je ikome lako probuditi se svakog dana i s voljom ići gdje ga voda nosi, ali definitivno je malo lakše kad se osvijesti činjenica da svi mi imamo pravo ponekad posrnuti.

Ma šta ponekad? Posrćite svaki Ze-ov dan, samo ne slušajte one koji kažu da treba biti najjači i glumiti da je uvijek sve u najboljem redu.

Daj, Ze, ne zafrkavaj me.

Ako želimo plakat ćemo i mjesecima, samo zato što mi to možemo na elegantan način, a ne kao ti, kad nam kvariš dane iznenadnim pljuskom. Nemoj misliti da te nisam provalila. I ti tuguješ, samo se nekad voliš praviti važan.

Moguće je da ćeš me pošteno oprati nakon ovih redova. Neka te, samo navali na mene. Nećeš biti ni prvi, a sigurno ni posljednji. Znam ja da ću platiti ovo moje ribanje tebe. Naplatit ćeš mi ti ta dva dinara, druže. I ljubav i obitelj i iskrene i neiskrene ljude koji su prošli kroz moj život, ili se u njemu poslije silnih bura ipak zadržali. Naplatit ćeš mi s napojnicom i još novu tonu suza.

Pa ipak, unatoč tome što već znam odgovor, ja ću svejedno i ove noći pogledati u nebo (čitajte, strop) i baš kao i Riblja Čorba upitati tebe, Veliki Ze:

”Kol’ko košta kad unutra plačem, kad unutra plačem?”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s