ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (6. dio)

 VII.
Tko si
 
Tko si
Što u sparnoj ljetnoj gužvi
Sjediš do mene
Smijeh
Smiješ se i govoriš mi
Kao da me znaš
Kao da smo tu
Od prvih dana
 
Tko si
Za kog bih tek ponekad čula
A i dalje tako voljela
Živjela od jedne scene
Filmske scene
Zauvijek zabljesnute
Pred očima
Na platnu bolnog srca
 
Tko si
Deset kasnije
Vidjeh te mutno
U kiši suza
Pod vrelim suncem
Na ispraćaju života
Grlio me stranac
Bolno poznat stranac
 
Tko si
Što znam da ćeš boljeti
S kraja svijeta
Osjećat ću te kroz more
Zašto nisi
Ostao samo scena
Filmska scena
Na platnu srca moga

IV.

Jednog toplog dana u kolovozu 2016., tata je došao s jutarnjeg kupanja iznimno veseo, što je bilo pravo osvježenje za sve ukućane.

Najavio je da ćemo slijedećeg dana kod nas doma održati lijepi roštilj na koji će doći najbliži članovi bratove ekipe iz Supetra. Ta je ekipa brojila Š., S. koja je inače iz Beograda, ali ima kuću na Braču te, na iznenađenje svih, a naročito moje malenkosti, gospodina A.

Idućeg dana, tata je od jutra trčkarao od kuhinje do roštilja u dvorištu i obrnuto, dok smo mi ostali namještali veliki dvorišni stol za osmero ljudi; ćaća, mama, drugi brat, njegova žena, A., Š., S. i ja. Dugo nas nije bilo toliko za stolom. Mislim, zapravo, nikad. Čak smo morali izvući stol iz dnevnog boravka jer nije bilo dovoljno mjesta. Ljudi bi se još nekako i zgurali za dvorišni stol, ali količina tatine hrane nije mogla stati na samo jedan.

Kad sam konačno stigla s plaže, oduševljena jer ću napokon vidjeti S. (vjerujte, tog mi je jutra čak i bilo pomalo svejedno za A., nadala sam se samo kratkom pozdravu i tišini), mama me prvo utjerala u sobu, naložila mi da se pošto-poto iscijedim i osušim od mora, potom me praktički ugurala u jednu usku crnu haljinicu na bijele točkice (inače za plažu, ali može proći i za grad), a onda me jednakom brzinom i istjerala van u dvorište, baš kad su S. i Š. mazili uzvrpoljenog psa. Dok smo S. i ja malo pričale, buraz je već navalio na otvaranje trolitrenog kartona bijelog vina koje je doteglio Š., a tata je telefonirao s gospodinom A. koji je, u velikom stilu, kasnio.

Ušao je u dvorište popraćen psećim lavežom, kad su već skoro svi sjedili za stolom. Osim mene, naravno. Ja sam se baš morala muvati po kuhinji, češljati se u kupatilu i tražiti dodatne salvete koje su trebale samo Bogu, vragu i mojem ćaći. Bilo kako bilo, izašla sam u dvorište i počela tražiti mjesto za stolom, kad se A. pojavio u vjerojatno najružnijoj odjevnoj kombinaciji koju je svijet vidio.

Na prugaste, šarene kupaće, koje su se presijavale u prljavorozoj, ljubičastoj, plavoj i zelenoj boji, stavio je neke blesave, smeđe šlape i obukao zelenu majicu kratkih rukava. Sve je upotpunio četvrtastim sunčanim naočalama s tamnozelenim okvirima. Mora da čovjek voli zelenu boju.

Uslijedili su pozdravi sa svima, a kad sam se konačno i ja pozdravila uz, najvjerojatnije, samo stisak ruke, moja draga majka silom me posjela na jedno od preostala dva slobodna mjesta, a ovaj je sjeo do mene, s riječima koje su glasile:

-Super, taman sam htio sjesti do tebe da se malo družimo.-

Super, taman sam pokušavala ručati u miru, ali i to je očito propalo.

Nije prošlo 10 minuta otkako smo svi sjedili, a ja sam već imala natrpan tanjur hrane i punu čašu gemišta (unatoč maminim bijesnim pogledima), a sve je to sletjelo na moj tanjur, ali ne od strane dragog tateka koji obično rastače ljudima hranu i vino, već od A.-ovih finih nogometaških ručica.

Za ručkom, gotovo su svi pričali sa svima, osim nas.

Izuzev par maminih upadica, A. i ja jedino smo razgovarali jedno s drugim. Odnosno, da budem preciznija, on je više pričao meni, a ja sam slušala i odgovarala na svako njegovo postavljeno pitanje.

-Čuo sam da voliš pisati.-

-Aha.-

Ma odakle si to čuo? Tko me od obitelji tako krasno, literarno otkucava po bijelom svijetu?

-Pazi ovo, išli smo u istu osnovnu i srednju! Pratila si me u stopu skoro do faksa!- smijao se, a za njim i cijeli stol.

-Aha.-

Nemoj ti meni o praćenju u stopu.

-Joj, obožavam Igru prijestolja, tvoj tata mi je rekao da ti čak i čitaš knjige.-

-Aha.-

Znači ćaća je dežurni otkucavac. Kuku meni, jednom u životu zapamti što trenutno čitam i to odmah mora saznati onaj tamo A.

-Komparativna književnost je jako zanimljiv smjer. Mislim da će ti biti odlično kad se malo uhodaš na faksu.-

-Aha.-

A jesi ti možda, dragi moj garavi, magistrirao svu pamet svijeta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Dinamu?

Ručak se otezao kao da dan nikad neće završiti. Dobro, misli su mi malo ludovale, ali pregrizla bih i dvaput prepekla vlastiti jezik kad bih rekla da mi nije bilo ugodno. Od sedmero ljudi koje je imao na raspolaganju za priču tijekom klope, izabrao je upravo mene i, moje nekoć petogodišnje, zacopano srce, u meni je plesalo užičko kolo.

Kad smo malo kasnije pretresli neke od zajedničkih dragih likova iz Igre prijestolja (Tyrion i Jon Snow, njemu je još i jako draga Arya, koju ja iz nekog meni još nepoznatog razloga, slabo podnosim, but, oh well), ubrzo je, na moju inicijativu, počeo pričati o životu u inozemstvu. Sad, bilo bi jako lijepo da sam i zapamtila sve što je rekao, umjesto praznog blejanja u te svjetlucave crne oči, koje nisam vidjela pola svog života.

Doslovno pola.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s