Kolumna “Život jedne S”: Kako i zašto je nastao virtualni knjiški raj – Sami počeci

Počeci su uvijek najteži, ali kada nešto postignemo, rado se osvrnemo na njih.

U zadnje vrijeme često razmišljam o trenutku kada sam donijela konačnu odluku i otvorila svoj mali knjiški raj.

Svibanj, 2015. godina.

To je bio težak period, kada mi se cijeli život promijenio, doslovce preko noći. Te godine, knjige su me doista spasile. Nakon što ishod operacije nije bio prema očekivanom, završila sam prikovana za krevet, kao nekakva biljka.

Kako je vrijeme prolazilo, padala sam u depresiju jer je svaki dan bio isti – monoton. Navikla sam voditi dinamičniji život od onog u kojem sam zaglavila na duži period. Šetnje parkom, vožnje autobusima i slušanje glazbe, izlasci… sve je nestalo.

Kada se takvo nešto dogodi, prvo si sretan da si izvukao živu glavu i ne razmišljaš o danima koji su pred tobom. No, res facti, osjećaš se konfuzno i povremeno lamentiraš. Dok je dio tebe neizmjerno zahvalan što još uvijek dišeš, drugi dio tebe žalosno promatra kako vrijeme prolazi i odnosi godine kojima si se najviše radovao. Ne samo da je dio tijela obamro, nego i onaj unutrašnji dio tebe.

Ujutro bih se probudila. Mama bi donijela lavor kako bih mogla oprati zube i umiti se. Pogledala bih nekakav film, spavala, vježbala s fizioterapeutom i tako u krug. Jedina svjetla točka bili su ljudi koji su me okruživali. Obitelj, dečko, prijatelji… ali trebala sam još nešto. Htjela sam imati nešto svoje, nekakav ispušni ventil zbog kojeg ću zaboraviti na realnost i probleme.

To je trebala biti moja zadnja operacija, od njih… podosta. Kada bih se kao mala probudila nakon anestezije, uvijek bih ugledala roditelje pored kreveta kako u rukama drže ono što sam zaželjela. Za svoju posljednju operaciju, zaželjela sam knjigu Gradovi na papiru.

I dobila sam ju, ali zbog okolnosti, stajala je na polici i čekala neke bolje dane.

Neku vedriju mene.

Nakon mjesec dana, pojavila se mala volja pa sam polako krenula s čitanjem. Iako mi to nije njegova omiljena knjiga, definitivno ima neko veće značenje. Kada sam završila s čitanjem, shvatila sam jednu stvar iz koje se rodila ideja FB stranice i bloga.

Nisam mogla živjeti život na kakav sam navikla, pa sam živjela druge živote kroz čitanje. Ponekad sam bila djevojka sa slomljenim srcem, ponekad bih bila hrabra žena koja se borila za svoje snove i ustrajno išla prema zacrtanim ciljevima, nekada sam znala biti junakinja koja je spasila cijeli svijet. Najviše sam voljela biti detektivka koja istražuje brutalno ubojstvo i pritom slaže kockice na njihova mjesta kako bi dobila stvarnu sliku zločina. Uvukla sam se u druge svjetove koji su mi pomogli da nekako, dođem sebi.  

Nerijetko noću nisam mogla zaspati, pa bih samo razmišljala. Smišljala sam načine kako se motivirati i tako mi je sinula ideja. Zašto bih tu ljubav prema knjigama držala isključivo za sebe? Znam da ovo zvuči kao totalni klišej i vjerojatno rotirate očima, ali to je istina. Knjige su mi pomogle i imala sam potrebu s drugima podijeliti mišljenje, preporuke i statuse u nadi da će još nekome pomoći.

Krenula sam malim koracima, pa sam tako otvorila Facebook stranicu pod nazivom „Foptica“.

Ako se pitate što znači Foptica i očekujete da ću vam otkriti zašto sam odabrala to ime, moram vas opet razočarati.

Često su mi znali stizati upiti „Što znači Foptica? Je li to neka ptica ili?“

Uvijek bih vam odgovorila da je Foptica ono što želite da bude. Ako ju zamišljaš kao pticu, samo daj! Pusti maštu neka učini svoje. Možda vam jednog dana otkrijem, ali danas nije taj dan.

Uglavnom, sve se svodilo na slike i neko moje kratko mišljenje o knjizi jer tada nisam bila u stanju pisati duže tekstove. Bilo mi je dovoljno izraziti se s par riječi i čitati kako ste vi doživjeli tu istu.

Počela sam intenzivno čitati i broj ljudi se povećavao. Iako nisam bila opsjednuta brojkom, bilo mi je drago vidjeti da se ljudima sviđa stranica i da se rado vraćaju. Tako da, u tom periodu, osim čitanja i pisanja, vi ste ti koji ste mi dodatno uljepšavali dane…

Kada sam došla u bolje fizičko stanje, odlučila sam otvoriti blog na kojem ću uglavnom objavljivati recenzije. Na početku sam pisala osvrte na knjige koje bih sama kupila, no kako je broj pregleda uvelike narastao u svega pol godine, odlučila sam se javiti izdavačima. Pitala sam ih za naslov koji mi se činio interesantan, a potom bi ga oni poslali na moju adresu.

Iskreno, kada sam trebala kliknuti tipku „pošalji“, nisam se previše zamarala time hoće li pristati ili ne. Naravno, bilo bi genijalno da ti dolaze knjige koje ne trebaš plaćati, a sve što se od tebe traži je da napišeš svoje mišljenje. Pa gdje ćeš bolje?

Pristali su, ali i da nisu, nastavila bih s radom jer je taj blog imao posebno značenje za mene. U trenutku kada nisam znala što bih sama sa sobom, ovaj mali knjiški raj i ljudi koji su se pridružili, dali su mi motivaciju.

Svi mi imamo neke životne oscilacije i kada bih pala, pisanje i čitanje me podizalo.

Nakon duge tri godine druženja pod imenom Foptica, došlo je vrijeme za promijene.

Kada sam počela, nisam mogla ni zamisliti da ću surađivati s velikim izdavačkim kućama i raznim brendovima. Sve se podiglo na novu razinu i zahtijevalo je znatno više vremena. Iako sam ga imala na pretek, svejedno je bilo teško pratiti tempo. Bez obzira na činjenicu da volim čitati, ipak nisam mogla po cijele dane samo listati knjige.

Sada dolazimo do Dva boema!

Kada sam upisala faks, postalo je nemoguće redovito čitati, izbacivati recenzije, raditi na autorskim radovima, učiti, odlaziti na predavanja… koliko god sam željela, dan je bio prekratak i moja baterija bi već u sedam navečer bila na kritičnih 5%.

Često kada ljudima kažem da pišem osvrte na blogu i da jednostavno ne stižem sve, dočeka me podsmjeh.

Tako to ljudi ponekad rade.

Podsmjehuju se i podcjenjuju, pogotovo kada kažem da blog nije „posao“ i da od njega nemam nikakve prihode, osim hranu za dušu – knjige.

Misle kako je mačji kašalj napisati dvije-tri recenzije tjedno. Ali nije. Potrebno je odvojiti vrijeme za pročitati knjigu, a potom napisati osvrt. Iako ne studiram književnost i iskreno, moje recenzije nisu objektivne niti su napisane po nekakvim pravilima, drago mi je da je tako – najiskrenije.

Ne želim ljudima pričati o analiziranju svakog detalja i kritički gledati na svaku napisanu rečenicu. Želim pisati o emocija koje je autor izazvao, o poruci koju je htio prenijeti, podijeliti nekoliko divnih citata…

Od drugog srednje, znala sam da želim upisati psihologiju. Kada sam rekla ostalima, rekli su mi da je to super ali pošto toliko volim pisati i čitati, da bih u obzir trebala uzeti književnost ili novinarstvo.

Sve je to predivno. Sve to ima svoje čari, ali nekako, nisam se vidjela tamo. Koliko god volim pisanje i pisano stvaralaštvo, psihologija je moja prva ljubav.

Drugi razlog zašto nisam htjela upisati književnost – strah.

Toliko volim čitati, neopisivo. Nema većeg gušta, nego na kraju dana uzeti dobru knjigu, skuhati šalicu čaja i svim problemima reći „Ajde gonjaj“. To je moj ispušni ventil i kada bih ga jednog dana pretvorila u posao, ostala bih bez njega.

Znam sebe. Za jedno dvadeset godina, pogrbljena bih sjedila za stolom (kaže osoba sa skoliozom i svi se grohotom nasmijaše) i mrzovoljno tipkala svaku riječ i cijela ta čarolija bi nestala. Tako da, ovako je puno bolje. Psihologija kao buduća struka, a blog kao razbibriga iz kojeg možda jednog dana profitiram..

Pardon, profitiramo!

Ipak smo sada dvije.

Mislim da nisam mogla pronaći bolju osobu s kojom bih podijelila sve ovo. Krajem prošle godine, Martina i ja smo sjele na kavu. Malo o faksu, o glupostima, malo jadikovanja i onda kao šlag na kraju – o blogu.

Iznijela sam joj plan i ideju da skupa budemo u tome. Ona i ja smo kompatibilne u tom aspektu. Pored izloga s knjigama prolazimo slineći. Nema veće sreće nego kada nađeš vrijeme za čitanje…

No, dok je meni to hobi, Martina upravo završava treću godinu preddiplomskog na smjeru „Komparativna književnost.“

Tako da, od početka ove godine zajedno smo krenule s blogom koji sada nosi naziv DVA BOEMA. Proširili smo tematiku. Pišemo kolumne, recenzije na kazališne predstave, filmove, vodimo kolumnu „Putovanja“ ali i dalje, ovo je prvenstveno knjiški blog… Naš mali raj.

To je ta priča o djevojci koja je našla spas u knjigama, blogu i vama… 😊

Za sada, to je sve od mene Folks. Uskoro se čitamo!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s