Brda naopaka: Jasna Livada/ Natječaj Boemi – kratka priča

Noć je kutija od sna. Zavučeš glavu i obojiš prozore u plavo. Kroz proreze tražiš zvijezde ili žmiriš kao u djetinjstvu iza stare lipe dok brojiš jedan, dva, tri, deset, izašao bijeli mjesec… Nekada se sanjalo traženje. Sanja se i danas, samo, danas ne tražiš bosu nogu u prašini ispod duda, nego zagrljaje za vječnost. Velike, male, tople, nespretne. Oblačiš ih oko sebe kao jastuke oko tijela, navlačiš ruke nečije kao majice dolčevite i heklaš čipkane kragne oko vrata od mirisa utkanih u kožu poljupcima kao pečatima. 


Svi smo mi obilježeni, što pečatima, što ožiljcima i nema nam ljepšeg udesa od tih ogrebotina nekih ljubavi što se ne brišu kao ni rez u kamenu. Noć je i ne spavam, ne znam jesam li ikada i zaspala ili sam noću brala kiseliće po njivama neoranim. One iste koje je moj tata u djetinjstvu doručkovao i ručao i večerao pa si na jednoj jedinoj slici iz djetinjstva cijeli život prebrojavao rebra tvrdeći kako uz još dvanaest braće i sestara za drugu hranu nije znao. Berem i jaglace žute po brdima i slatku draču u cvijetu u ustima pretvorenu u slatkoću. Usta mi imaju okus mušmula i divljih jabuka. Prsti mi ljepljivi od kruha i masti posute šećerom. Usta mi žedna znoja s kože iz zagrljaja i vode iz bunara i ruke iz šumskog potoka.


Sanjam, a budna sam čitav jedan život i tutnji u meni kao vlak na tračnicama plug mog djeda za kojim je posljednji put pogledao zemlju i poklonio joj se ne dočekavši noć. Nikada mu nisam vidjela lice, a poznajem mu i grč i osmijeh. Onog drugog kojega sam znala prve dvije godine svog držanja za maminu suknju i motiku nadničarsku u tuđim vinogradima, pamtim po drvenoj nozi na tavanu. Netko čuva sjećanja, a netko nogu drvenu kao moj otac na oca, mada nikada ne razumjeh što će nam ta noga kada djeda nema, osim da u meni izaziva nelagodu jer ne razlučih nikada je li ona trebala ostati s nama ili otići s njim. A onda kada bager vremena poravna u jednom satu staru kuću i tavan na kojem je moj otac u sijenu slušao vile kako pjevaju, kao da mi netko u tom satu reče – Eto, sada ti djed umro, a ne kada je zapisano. 


Noć je, slažem u spomenar slike, sparina je i zraka nema kao ni one večeri kada sam bosa unijela prašinu u kuću i suze od straha i osmijeh od prkosa jer onaj veliki divovski mrav što je uvijek za mnom trčao kada bih se vraćala kući, opet je ostao iza kapije izmaštan u mojoj glavi davno prije američkih filmova. Svaki put bi izgubio moć kada bi se vrata zatvorila i ispario bi u mom pobjedonosnom osmijehu kao da ga nikada više neće biti. Tko kaže da djeca nemaju strahove, ne zna i nema pojma ni o čemu. Tko kaže da djeca ne znaju čuvati tajne o susretima s bićima koja drugi ne vide, taj je zaboravio s koliko komada tajni kao klikera u džepu je dočekao jutro. I život. Da je mama znala, ona bi mrava divovskog crnom počnom ubila, toliko je bila jaka u svom sitnom tijelu. Bi, sigurno. Širajzlom bi ga otjerala, onim istim kojega je prebila zbog sestrinih ocjena od jedan do pet. Mene nije morala. Ja sam bila drukčija. Morala sam u svemu uspjeti.

A jesam li?


Kasnije mi jedna divna žena dala savjet – Ne morate u svemu uspjeti…
I danas ne znam ne moram li. 
Nekada mi dođe da sva brda na svijetu pa i ovo moje rođeno okrenem naopako pa da mi nebo i noć dođe dolje, a gore na vrhu da iz brda strši korijenje i moje i nečije isprepleteno neraskidivo. A mi naopaki da samo zaplovimo u tu noć i to nebo s oblacima ili zvijezdama svejedno. A ne potonemo. Rijeku ovu moju Savu da u slap pretvorim što vječno pada u nebo čista kao nekada kad je moja majka još djevojčica nosila rublje gradske gospode, namakala ga i prakljačom prala. Tako je kažu bila čista i bistra da si ju mogao piti. Dođe mi. Pa da svi istresemo i isprašimo iz sebe sve što nam je sjelo na ramena kroz živote, napunilo džepove i duše, uplelo se u kosu, mozak nam izgrizlo kao moljac.


– Pogledajte ovdje – reče mi doktor pokazujući mozak moje mame nakon moždanog – vidite ova sitna oštećenja, kao da je moljac izgrizao tkaninu, e to su vam sve mali udari koje je imala u hodu…


Gledala sam u tu sliku začuđeno i prepoznala znakove kroz godine koje nisam željela vidjeti na majčinu licu. Osjećala sam se tako čudno. Rijetki se nađu u situaciji da gledaju mozak svoje majke izgrickan, a ne da je znala sve na svijetu, živa enciklopedija je bila, ama o svemu baš o svemu iz povijesti, knjževnosti, politike, opće kulture ona je odgovore na pitanja imala u malom prstu. Onom istom kojim je u djetinjstvu podučavala grofovu djecu u dvorcu Pejačevića u Podgoraču u vrijeme grofa Lothara von Berksa. Da joj nije siromaštvo prekinulo školovanje, tko zna dokle bi dospjela. Ali jest. I nije bilo druge nego s dvanaest godina pješke doći iz Razbojišta do Broda i preuzeti ulogu služavke. Da je kojim slučajem rođena u bogataškoj obitelji, sva bi brda naopako okrenula svojim bistrim umom. Ovako je ni moljci nisu spriječili da moja brda istresa za života, okreće ih u smjeru koji je smatrala jedino pravednim-prihvaćati svaku različitost i nositi borbu za dobro i pravdu kao barjak čovještva.

 Možda sam naučena od nje da jedino zloću u čovjeku ne trpim, sklanjam se od nje ili je nastojim dobrim pobijediti. Kao onda kada me milijun puta raniše, a ja istrpjeh i rekoh si, pusti, ne uzvraćaj tako, dobrim uzvrati. Okreni brda naopako, istresi zlo iz svakog čovjeka, i njega će suza pogoditi pa kad mu bude maramica trebala od tebe će ju primiti i oslobođen neke davne pakosti tebi će se sretan nasmijati. Bilo je toga. Moralo je biti. Svakome.


Noć je, prevrćem brda, sad gore, sada dolje kako mi misli plove od korijenja do vrhova i nazad i negdje na vrhu vidim sebe nasmijanu kako grlim svoje zlato zlaćano što mi radost u pregrštima stavlja u zagrljaje. I vidim nju, meni najljepšu na svijetu. Ima ruke dugačke da zagrli pet brda što mi ni u vidokrug ne stanu. Iz mene izrasla, utrpala mi sretnoj radost u zagrljaj i sada raste da mi tu radost umnoži. Gledam, suze se kotrljaju kroz noć kao klikeri na prašnjavom putu, suze radosnice, zvijezde, padalice, meteori sreće, gledam u ta brda što mi ih okrenula u srce i ispunila ga i još nosi jedno brdo i za mene. Gledam u nju tako nedavno i rastem, od sreće, od ganuća, dođe mi da ju svu izljubim od malog prsta do vrha glave, nju jedinu moju najljepšu što mi rodila najljepšeg i još će. Dođe mi, a ništa joj ne kažem jer ako pisnem izlit će se suze nizbrdo od sreće pa će me prekoriti da što plačem i da nisam normalna i da što mi je. A ja ne znam kako bih joj rekla da je sve to ljubav velika. Kao brda, pa više, pa dalje pa dolje pa i pravo i naopako pa na sve strane i u nebo i u zemlju volim ju kao onog dana kada su mi je u naručje prvi put stavili i zauvijek me ostavili svezanu s njom pupčanom vrpcom. Nikada ju valjda nisu uspjeli presjeći, a i neće, a i ne želim. Svezana se kotrljam od sreće, a sa mnom njen sin, moje zlato zlaćano smije se i odjekuju moje radosti kroz njega preko svih brda odavde do beskraja. Cijeli sam dan razmišljala što mi bi da nisam ponijela u ruksaku mobitel, a ona tamo negdje tko zna, možda mi brda razbija da odjekne još jedna sreća najveća. Kada se dokopah mobitela i ne vidjeh poziva, primirih odjeke, ma neće, neće još, čeka vrijeme, zašto si se uzvrpoljila ti kad cijeli svijet miruje. Ti, koja si navikla da izvana čekaš beskrajno dugo, a iznutra si nestrpljiva ili uplašena do bola, a nitko ti nikada neće vidjeti ni pomak na licu, sve ćeš u sebi potrese odživjeti, od drugih skriti i mirno gledati u nebo kao da je najspokojniji dan u životu. Dođe mi tako dan kada želim da brda naopaka vratim, sjednem pod trešnju i šutim dane kada sam se na nju penjala na vrh i brala košare nebrojene. A onda mi sine da bih mogla da je nebo dolje, a brdo gore, sve te trešnje davno ubrane kao kišu prosuti po oblacima. I smijem se istim onim smijehom kojim se smije u meni djevojčica koja preskače šamac i bježi od ruku onog koji lovi preskakače ispred dida Markove kuće. Skoro zaboravih kako smo zvali tu igru, ali onda mi iz šamca netko dovikne – Ajmo igrati preskakivke!!! Nisam ja zalud Helenina. Sjetila sam se. Možda bih, kada bih brda okrenula, mogla ponovo iskopati šamce ispod asfalta, preskakivati ih do dugo u noć unatoč hruštevima iz dida Markovih šljiva i šišmišima iz Tadijine lipe. Vratiti bose noge iz zaborava. Zato se zapravo odlučih pisati. Da vratim, da okrenem brda istresem dane iz zaborava i zapišem za sjećanje, za imanje, za nekoga kome će jednom nešto značiti tko mu je bila i kakva je bila ova ja. Ali ne znam hoću li uspjeti do kraja.

Uspjeti? A moram li zapravo u svemu uspjeti?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s