Sjeme zla: Lou Masacky/ Natječaj Boemi – kratka priča

 

U sasvim mirnom kraju živjela je sasvim malena obitelj u Kući usred velikog Vrta.

Ondje je živjelo svega troje živih duša, Otac i njegovo dvoje djece, Dječak i Djevojčica. Dječak i Djevojčica bili su blizanci od nekoliko godina. Njihov život tekao je prilično mirno. Otac je rijetko izlazio iz Kuće osim u Vrt gdje je boravio većinu dana, a u Svijet je izlazio samo onda kada bi mu se doista prohtjelo.

Kako je bio sasvim samozatajan prema vanjskom Svijetu, nije mnogo drugačiji bio ni u vlastitoj Kući. Njegova djeca bila su jedina bića s kojima je govorio. Bila su to dva vrlo živa stvorenja, oboje plave kose i toplih smeđih očiju, znatiželjnih glava i brzih nogu. Bila su to vrlo sretna djeca jer za drugo nisu ni znala. Nisu poznavala ni zla ni boli.

Obitelj nikada nije primala posjete. Otac je doista volio samoću. Nitko nije znao da netko živi u Kući. Bila je vrlo stara i sanjiva, čvrstih zidova, neprobojnog krova i masivnih vrata.

Otac nije van Kuće izašao godinama, a Djeca nikada nisu stupila nogom van Vrta ni Kuće. Bilo im je dozvoljeno svugdje biti i igrati se osim izaći kroz prednja vrata. Otac se za sve pobrinuo. U Vrtu je zasadio mnogo povrća i voća koje su jeli. Jela su i meso, mlijeko i jaja, ali Otac nikada nije htio reći otkuda to dolazi. Djeca su zato izmislila mjesto gdje Otac odlazi po tajanstvenu hranu kojoj nisu znali porijekla.

Dječak i Djevojčica voljeli su sve životinje i svakim danom spoznala nešto novo unutar njihovog izoliranog svijeta. Otac ih je upoznavao sa svim vrstama koje su obitavale u Vrtu, a Djeca su brzo učila. Bili su potpuno znatiželjni i potpuno nevini. Sve je teklo svojim tokom: Sunce se svakog dana uzdizalo na nebu, a Mjesec bi noću plutao po posutim zvijezdama.

Međutim, nešto jednoga dana poremeti Očev mir u njegovu Vrtu. Njegova oba djeteta priđu mu sa pitanjem na ustima.

-Oče, želimo te pitati nešto. – reče Djevojčica.

-Pa pitajte. – reče Otac pogledavši u blizance.

-Što se krije iza onih vrata na dnu vrta? Kamo vodi taj prolaz? – upita Dječak s nadom u očima da će dobiti odgovor u isto vrijeme pokazujući rukom u tajanstvena vrata.

-To nije vaša briga. Dobro znate da ondje ne smijete zavirivati, zar ne? – reče Otac pomalo strogim tonom.

-Ali nismo zavirivali. Samo se pitamo. – reče Djevojčica.

-Nemojte me više pitati o tome. – ponovi Otac ovoga puta strože. – Ondje su opasne stvari. Ja vas ne želim dovesti u opasnost. Zato ste ovdje. Držim vas na sigurnom, kao što dobar Otac mora raditi. Tako ćete uvijek biti sretni. Ne otvarajte ta vrata niti ih pokušavajte otvoriti.

-A što ako ih ipak otvorimo? – upita Djevojčica gledajući okruglim očima u Oca.

-Onda ću vas morati kazniti. – Otac je to rekao vrlo ozbiljno.

Njegova rečenica ostade zvoniti u prostranom Vrtu i ureže se njihova sjećanja.

*

Bila su to sasvim tajanstvena vrata na dnu Vrta o kojima su Dječak i Djevojčica pričali s Ocem.

Dječak i Djevojčica zaista nikada ondje nisu bili niti su znali što se krije iza njih. Znali su samo da Otac povremeno odlazi ondje i da vrlo, vrlo starim ključem otključava teška drvena vrata i nestaje ondje samo da bi se nekoliko trenutaka nakon vratio odatle, zatvorio ih uz škripanje te ih ponovno zaključao.

Djeca su bila znatiželjna.

Dugo su se vremena pokušala oduprijeti snažnoj znatiželji koja ih je svakoga dana bodrila da zavire što je ondje. Ponekad bi, dok bi se igrali u Vrtu, pogledavali prema vratima, a ponekad bi i ostavili igru i prislonili malene uši na staro i suho drvo ne bi li čuli kakav zvuk.

Međutim, ništa se nije čulo.

No, to im nije odagnalo znatiželju. Znali su da je ono što Otac čuva u dubini dvorišta doista staro i doista, doista vrijedno. Pa zašto onda i oni ne bi vidjeli što je to, pitali su se. Bilo je sve teže igrati se u vrtu pored Zabranjenih vrata. Djeca bi uhvatila Očev pogled koji je gotovo u strahu gledao prema njima, a često bi provjeravao jesu li dobro zatvorena.

Sve to nije spriječilo djecu da jednog dana doista ne bace pogled na ono što su vrata skrivala.

Jednoga je dana Otac donio ključ kako bi otključao vrata i ponovno ušao unutra kao i gotovo svakoga dana. Djeca su ga motrila s gotovo drugog kraja Vrta dok se čulo lupanje ključa u staroj bravi i otvaranje teške kvake vrata. Otac je zatim sasvim pažljivo otvorio vrata i ušao. Djeca su nastavila svoju igru znajući da će se vratiti za nekoliko trenutaka, ali iznenadilo ih je kada je Otac naglo izašao i zatvorio vrata u žurbi žureći u Kuću. Nije rekao ni riječi dok je gotovo trkom ulazio u Kuću, a djeca shvate da nije zaključao vrata.

-Oče! – Djevojčica ga pozove, ali Otac ju nije čuo.

Po svoj prilici mogli su ostati na mjestu, ali glas koji ih je u glavama tjerao je bio jači. U sljedećem trenutku i Dječak i Djevojčica nađu se pred starim Zabranjenim vratima i dosegnu kvaku, potegnu je i vrata se uz škripanje otvore.

Oni zakorače unutra.

Svjetlost sunčanog dana bila je jedina koja je prodirala u tajanstvenu prostoriju osim tajanstvene svjetlosti koja je prodirala iz činilo se, napola prozirnih zidova. Nije bilo mnogo za vidjeti. Samo mnogo, mnogo, mnogo polica s knjigama naslonjenih uz zidove. Cijela prostorija bila je vlažna i zarasla u bršljan. Zrak je bio zagušljiv i težak i činilo se kao da iz zidova dolaze tupi i prigušeni zvukovi.

Djeca prvi put osjete da su počinili loše djelo. Nepoznate emocije obuzmu njihova mala i nevina srca. Spoznaju sram i strah i neugodu i požele pobjeći od njih. Prije nego što se uspiju okrenuti kako bi otišli odatle, vrata za njima se uz udarac zatvore, a djeca pohitaju prema vratima u panici.

-Oče! – Djevojčica i Dječak su vrištali u strahu i lupali malenim ručicama kako bi otvorili vrata, no uzalud.

Vrata su ostala zaključana.

Kada su utihnuli nakon nekog vremena dozivanja Oca, iza vrata začuju njegov dubok i zagušeni glas.

-Rekao sam vam da ne ulazite ovdje. Rekao sam vam, a vi me niste poslušali. Sada ćete ostati ovdje jer ste prekršili moju zapovijed. Više se nikada nećete vratiti s druge strane ovih vrata. Dolazit ću ovamo povremeno i pričati sa vama, ali me nećete vidjeti. Radite što god želite. Slobodni ste, ali imat ćete samo jedno drugo. Sve što ćete dobiti ovdje mogli ste dobiti od mene da vas vaša znatiželja nije zavela. Bit ćete sami i patit ćete, ali bit’ ćete dobro. To je vaša kazna za neposluh. Znajte da vas vaš Otac voli..

Glas nakon toga utihne.

Djeca ga ponovno stanu dozivati i plakati za njim vičući da im je žao i da više nikada neće ponoviti takvo što, ali Otac se oglušio na njih, a Djeca su se osjećala krivima. Sjedila su ondje već danima, bez voća iz divnog Vrta, bez brižnoga Oca i bez svjetlosti. Nisu ni tražila hranu ni vodu dok žeđ i glad nisu postali prejaki. Otkrili su da u kutu prostorije postoje još jedna vrata koja su vodila u drugi vrt. Taj nije bio toliko lijep kao njihov, ali nije ni imao zidova i ograde. Umjesto zidova i ograde bili su okruženi drvećem koja su se protezala u duboku i gustu šumu. Pronašli su voće koje su pojeli i više nisu bili gladni.

Onda su krenuli listati knjige koje su se ondje nalazile. Bile su pune znakova koje nisu mogli pročitati pa su ih vratili na police. Soba i tajni vrt su se činili puni tajni. Puni tajni koje je Otac čuvao. Prošlo je još nekoliko noći i dana, a Djeca su i dalje bdjela pokraj vrata u nadi da će se njihov Otac pojaviti i reći im da im je oprostio.

To se nije dogodilo.

Prolazili su dani, pa i mjeseci. Djeca su počela dobivati osjećaj o vremenu i pitala su se što je s njihovim Ocem i što će biti dovoljno da im oprosti. Stoga su prvi puta u životu ubrali cvijeće i složili ga u buket. Otac ih je učio da se cvijeće ne ubija, ali htjeli su da im oprosti. Kroz ključanicu vrata progurali su cvjetiće ubrane iz tajnog vrta, ali vrata se nisu otvorila. Napravili su to još mnogo puta pa su zaključili da im Otac sigurno neće oprostiti sa ubranim cvijećem.

Onda su jednoga dana odlutali u šumu koja se protezala iza svega što su poznavali u potrazi za nečim boljim. Shvatili su da je ovo van svega što su poznavali. Ugledali su nekakve životinje na četiri noge koje nikada u životu nisu vidjeli. Ugledali su stvorenja koja su letjela poput kukaca u njihovom vrtu i koja su imale perje po sebi i proizvodile su prekrasne zvukove. Djeca shvate da su izašla u Svijet o kojem im je Otac toliko rijetko govorio. Pomisle kako će se to svidjeti njihovu Ocu pa Dječak ulovi čudnovatu životinju i ponovno – gurne ju kroz staru ključanicu.

Vrata se nisu otvarala.

Vrata se nisu otvarala ni kada su Djeca napisala prvo pismo i pročitala prva slova. Nisu se otvorila ni kada su Djeca napisala da im je žao na papire iz knjiga i gurnula ih pod vrata u nadi da će im Otac oprostiti. Nisu se otvorila ni kada je ljeto zamijenila zima, a Djeca su drhtala pred vratima osluškujući hoće li im se Otac obratiti. Djeca su prvi puta iskusila hladnoću i pravu bol. Isprva je dolazio, obraćao im se i pričao im. Oni bi gotovo zaboravili da je ljut na njih dok je razgovarao s njima. Nije im spominjao njihove poklone i nije otvarao vrata. Često bi im ponavljao kako ih još uvijek voli.

Nije ih otvorio ni kada su Djeca porasla i naučila mnogo toga o sebi i kada su pročitala gotovo sve knjige u prostoriji.

Nije otvorio vrata ni kada Djeca više nisu bila djeca.

Dolazio je sve rjeđe i rjeđe i pričao im sve rjeđe i rjeđe. Djeca bi često zapisivala. Jednom prilikom im je rekao da im se može obratiti i kada ga nema pored vrata. To su često radili. Naslonili bi jedno uho na vrata i pričali, ali nisu čuli glasa niti su osjetili prisutnost.

Djeca su se još dugo vremena nadala da će Otac otvoriti vrata. Ali onda su počela zaboravljati njegovo lice. Glas im je također blijedio iz sjećanja, prošlo je dugo vremena otkad su ga zadnji puta čuli. Jednom je prilikom kiša toliko jako padala da je voda bila nanesena na njihove listove na kojima su bile zapisane Očeve riječi. Neke je listove otpuhao vjetar i bili su zauvijek izgubljeni. Djeca su plakala dugo nad time skupljajući ih. To je trebalo zaslužiti njihov oprost. Sada ga neće moći dobiti, znali su.

Onda je i nada nekako počela blijedjeti. Djeca su se bližila tomu da pročitaju sve knjige koje su ondje pronašli. Gutali su riječi u njima kao gladni i skupljali dragocjenosti. Što su ih više skupljali bili su dalje od Oca.

Bez njihova Oca morali su se snaći sami, znali su.

I sve su rjeđe dolazila u Zabranjenu prostoriju i sve su rjeđe bdjela pored vrata. Kada se Otac, brojali su, nije oglasio više od nekoliko godina, Dječak stavi ruku na vrata kada su posljednji put ondje bili, htjevši osjetiti prisutnost, drhtaj – bilo što. Ništa.

-Otac je mrtav. – reče on i pogleda Djevojčicu.

Bilo je to nakon što su pročitali i posljednju knjigu.

Djevojčica se složi, a djeca odluče zauvijek napustiti to mjesto i poći u svijet i ponijeti Znanje, posijati ga i prošiti Svijetom, objaviti ga svakome na koga naiđu.

Dok su odlazili iza njih u daljini se nad vrtom zacrnila oluja. Oni bace posljednji pogled i ugledaju kako grom upire svoju ruku u njihov Vrt. U djeliću sekunde vatra je počela buktati i pojela je i vrata i knjige i prostoriju, a kada je sve izgorjelo nije bilo ni Kuće ni Oca ni žive duše.

Samo oni, Svijet i plavo nebo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s