Recenzija: Padobran – Jure Karamarko

Došlo je vrijeme za prvu recenziju knjige, domaćeg autora – Jure Karamarka.

Od početka ove godine, donijela sam odluku. U zadnje vam vrijeme govorim o predrasudama prema domaćim autorima i o tome kako ćemo radije pročitati knjigu stranog autora, nego knjigu nekog našeg pisca.

Kada me netko pita čitam li nešto od naših, potvrdno klimnem glavom dok se u mislima redaju djela Zagorke, Šenoe, Krleže, Gavrana, itd… Dok sam tako nabrajala, shvatila sam da iako potičem ljude da čitaju knjige naših pisaca, ja sam isto jedna od onih koja ih slabo čita. Kako me ne biste krivo shvatili, ne radi se o omalovažavanju. Zapravo, prema onome što sam do sada pročitala, definitivno mogu reći da i naši mogu napisati nešto kvalitetno i da itekako imaju potencijala.

S toga, donijela sam odluku da ću mjesečno pročitati minimalno dvije knjige, nekog domaćeg autora.

Ovog puta, riječ je o kratkom romanu koji nosi naziv Padobran. Odmah ću vam reći nešto na početku. Ako volite čitati romane o ženama koje uzimaju stvari u svoje ruke i hrabro se suočavaju s životnim problemima, onda je ovo knjiga za vas. Također, ako ste jedna od onih osoba koja je stalno u pogonu i jedva pronalazi vrijeme za odmor, onda neće imati problema jer je ovo doista kratka knjiga od 65 stranica koja se može pročitati u svega sat vremena.

Ovo je priča o ženi koja je uspjela u svim aspektima života. Barem je tako mislila. Već kao studentica, pokazala se u najboljem svjetlu. Na fakultetu je briljirala i sve završila u roku. U tim godinama, upoznala je svojeg sadašnjeg muža, koji je također vrlo uspješan. Nakon nekoliko godina veze, ušli su u brak, a potom su stigla i djeca.

Životna idila ili?

Kao djeca maštamo o nekom idealnom životu, kujemo planove i prepuni smo ambicija. Kada postanemo stariji, počinjemo s realiziranjem. Tokom tih godina, donosimo razne odluke i žrtvujemo svoje vrijeme kako bismo u budućnosti bili ispunjeni. Postepeno se penjemo do samog vrha, kako bi imali najljepši pogled.

Pogled je očaravajući. Divite se prizoru i ponosno gledate na put koji ste prešli, prisjećajući se napornog rada i odricanja. No, odjednom osjećate prazninu. Stigli ste na taj famozan vrh, ali sada vam stoji pitanje iznad glave –„A što sad?“

Ona je klasičan prikaz današnje osobe koja je upala u životnu kolotečinu. Došla je u period života kada mehanički odrađuje sve svoje životne zadatke. Odlazi na posao, dolazi s posla. Muž je gotovo uvijek na poslovnom putu, pa su nerijetke večeri koje provodi sama uz film. Na prvu se činilo kako je dobila najbolje karte, ali kako je vrijeme prolazilo, privatno je postala neispunjena. Vodeći takav život, dobila je sindrom hrčka.

– „Svaki kavez ima prostor za nuždu, ima posudu za hranu, ima mjesto gdje hrčak pije. U njemu se nalazi i onaj kolut po kojem hrčak trči. Cijeli život hrčka svede se na hranu, piće, vršenje nužde i na trčanje. On trči stalno i stalno je u mjestu. On je jebeno stalno u mjestu. I cijeli život ne shvati da su mu vrata od kaveza otvorena…“

U jednom klišej i bizarnom trenutku susreće osobu koja će joj pomoći da izađe iz svojih okvira. Da iskoči iz svoje svakodnevnice za nečim boljim, za nečim što će ju ispuniti.

Iako onda doslovno iskače iz aviona, padobran je poslužio kao prigodna metafora za iskakanje iz te životne kolotečine koja nas grčevito drži i ne pušta. Skakanje u nova iskustva koja će nam pružiti osjećaj dinamičnost. Osjećaj da doista živimo punim plućima jer na kraju dana, to je bitno. Uzmite svaku priliku koja vam se pruža i pretvorite ju u nešto čime ćete se kasnije ponositi.

Ima dovoljno padobrana za sve nas, ako smo spremni progutati strah i prepustiti se.

Roman sam pročitala u jednoj večeri i došao je kao osvježenje od knjiga težih tematika. Iako se između korica nalazi svega 65 stranica, sve je rečeno. Nije bilo nepotrebnih i zalutalih opisa. Fokus je bio na njoj i tom presudnom trenutku koji je donio dobrodošle promijene.

No, također moram reći kako je ovakav razvoj priče već masu puta viđen. Nema ništa lošeg u tome. To je samo činjenica. Trenutak u kojem se susreću, pa trenutak kada ponovo nalijeću jedno na drugo, brzina kojom se odnos razvija… to je pomalo bajkovito.

Osim toga, nemam nikakvih zamjerki i dapače, ako tražite štivo koje vam neće oduzeti puno vremena, a ipak u sebi sadrži važnu životnu pouku, onda je ovo moja preporuka.

Ako želite naručiti knjigu, kliknite ovdje.

Za kraj, još jedan citat iz knjige…

„Razmišlja o ribama koje su rođene u akvariju i koje nikada u životu nisu osjetile slobodu i ocean, a kroz cijeli film pokušavaju skovati plan kako da pobjegnu. Kako da se oslobode. Kako da ostave sve ono što imaju, svakodnevnicu, hranu, izmjenu vode, uhodan život. I onda nakon što cijeli film to pokušavaju, dogodi se taj kraj filma kada napokon uspiju i tada se čuje posljednja rečenica prije kraja. Trenutak kada dođu u more, zbunjeno se zapitaju:

– „A što sada?“

One thought on “Recenzija: Padobran – Jure Karamarko

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s