Intervju – Jure Karamarko

Jure Karamarko je svoju strast prema sportu, pretočio u riječi i time stvorio opus od 9 romana. Zadranin svojim djelima provocira reakcije i u posljednjih je godinu dana oduševio ljude diljem države…

Za početak jedno klasično pitanje. Kada ste se počeli baviti pisanjem i zbog čega? Je li to ljubav koja traje od malih nogu ili je vaša priča drugačija?

Sve je krenulo tamo negdje 2003-e godine kada sam bio aktivan na forumima. Kako je vrijeme prolazilo, sve manje mi je odgovarao način rasprava, gdje o X temi raspravljam s ljudima iza nadimaka. Nakon par godina, krenuo sam s pisanjem bloga jer mi je pasao način gdje se izrazim, stavim točku i odjavim, bez rasprava. Tako od mojih postova na blogu, 2009-e godine nastaje moja prva knjiga…

Kažu da nije lagani put do afirmiranog autora u Hrvatskoj. Nerijetka je situacija i da autori nemaju drugog izbora nego izdati knjigu u vlastitoj nakladi. Kakav je bio vaš početak s izdavanjem?

Odbili su me svi redom. Jedva sam pronašao nakladnika za svoj prvi uradak jer kada je tema navijačka, onda u zemlji predrasuda isti tren imaš zatvorena vrata. Znao sam slati e-mail, doslovno od portira pa do predsjednika uprave. Iza toga bi isprintao materijal i slao u fizičkom obliku. 90% njih nikada ne odgovore, a ovih 10% uvijek odgovore s „NE“. Tako da, slučajno sam doznao da u Splitu postoji izdavačka kuća koja radi tehnikom print na zahtjev. Zanimljivo je da, oni koji su me odbijali prije 10 godina, sada bez imalo srama šalju e-mailove i nude ugovore za moje romane. Sve ih uredno odbijam jer ponos nema cijenu.

Vaši su romani uvijek navijačke tematike koja se isprepliće ljubavnom pričom, ako izuzmemo roman Padobran. Što vas je nagnalo da izađete iz svoje komfor zone te kako je bilo pisati knjigu koja ne uključuje strastvene navijače, sport…

Padobran se dogodio sasvim slučajno. Gledao sam film „5to7“ i oduševila me scena kada se dvoje neznanaca upoznaju u jednom bezazlenom trenutku. Ona je na ulici, sprema se zapaliti cigaretu. Shvaća da nema upaljač i tada baš nailazi on. Pripalio joj je cigaretu i cijela je priča dalje povijest. Tada sam sebi rekao da želim napisati roman koji nije navijačke tematike i neka ta priča krene upravo tako; ona nema upaljač, on se pojavi niotkuda i eto priče…

Zara je roman koji je svega tjedan dana nakon publikacije glasno odjeknuo diljem države, pa čak i šire. Nikoga nije ostavila ravnodušnim. Jeste li ideju crpili isključivo iz mašte ili ipak sadrži neke osobne, stvarne događaje?

Zara je nastala na isti način. Potaknuo me film „Me before you“. Htio sam napisati roman nakon kojeg će se osoba koja ga pročita, osjećati onako kako se osjeća osoba koja pogleda taj film; potreseno i slomljeno. Ključne radnje su stvarno fikcija, ali grad je stvaran, datumi tih utakmica se poklapaju i one su zaista odigrane, sli sve ostalo je izmišljena radnja. Vjerojatni razlog odjeka je taj što se u meni probudio inat. Zamolio sam nekoliko naših „velikih“ blogera da ga pročitaju i napišu recenziju na temelju iskrenog mišljenja. Odbilo me 5 najpopularnijih blogera, baš kao prije 10-ak godina nakladnici. Zainatio sam se i napravio listu od 150 blogera koji imaju od 500 pa na više fanova i osobno poslao roman na sve te adrese. U jednom trenutku izdavačka kuća nije mogla tiskati i slati romane koliko brzo su stizale narudžbe. I Zara postade hit, jer je 5 najvećih blogera odbilo pročitati roman.

Tko je Zara?

Zara je samo još jedna žrtva poslijeratne tranzicije, jedna izgubljena duša i žrtva obiteljskog nasilja. Djevojka koja se zaljubila u dečka, a potom njih dvoje u košarku. Cura koja je preko noći ostala bez svega…

Da se nadovežem da gornje pitanje… Jesu li vaši romani inače fikcija?

Uvijek samo fikcija. Grafičar, Genova, Kradljivci snova, Zara, Padobran, Huligan Pero… Sve fikcija.

Vjerujem da je ovo najteže pitanje svim autorima. Imate li tzv. miljenicu među svojim radovima?

Serijal Huligan Pero, 2 godine pisati ga javno i znati da ga svaki dan čita 11 tisuća ljudi, nevjerojatan je osjećaj. Zara ima svoju težinu jer sam s njom nadmašio sve svoje radove. Grafičar mi je drag jer su ga svi odbili. Da sam odustao na Grafičaru 2012-e godine, možda ničega ne bi ni bilo…

Koju ste poruku htjeli poslati svojim čitaocima, romanima Zara i Padobran?

Život nije proba! Živite sada, živite u trenutku. Budite sebični, pomičite vlastite granice i budite najbolja verzija sebe. Nemojte biti kao hrčak u kavezu koji sprinta u svom krugu, trči za vodom i sjemenkama, a da preko 30 godina nije shvatio da su mu vrata kaveza cijelo vrijeme odškrinuta.

Kako je počela cijela ta avantura pisanja Huligana Pere?

Pero je nastao kada su mediji izmislili priču da je grupa huligana na otoku Ugljanu, napala Rakitića. Cijela se zemlja zgražala, mediji su prenosili ekskluzivne vijesti o masovnom kamenovanju, sve redakcije su bile na otoku… Histerija općih razmjera. Lažne vijesti koje su pokazale koliko naši ljudi donose odluke vlastitim promišljanjima i analiziranjem činjenica, a koliko vjeruju naslovnicama. Nakon što je 4 milijuna ljudi zazivalo linč svakoga tko se deklarira kao navijač, nastaje moj Facebook status – Huligan Pero. Htio sam prikazati kako je u očima naroda, svatko tko nosi šal, deklariran kao huligan. Tekst je u jednom danu postao mega popularan, prenijeli su ga masovni portali… Nakon par dana napisao sam još jedan status, pa još jedan i to se razvuklo na dvije godine i nekoliko stotina statusa iz čega su se izrodile dvije knjige.

Za sebe kažete da niste aktivni navijač, no kakav je osjećaj navijati s tribina? Kako biste riječima opisali taj trenutak i emocije?

Jednom je prilikom Mišo Kovač bio gost u emisiji „Nedjeljom u dva“ i tada je objašnjavao Stankoviću kakav je osjećaj slušati Elvisa uživo. Znači, to je trenutak kada se stapaju nebo i zemlja. Paralelna stvarnost. Sve postaje nevažno, problemi nestaju kao i vanjski svijet. Postoje samo boje, ljudi oko tebe, oni na terenu, pjesma na usnama, pod koji podrhtava pod nogama, dim u nosnicama, zastave, kolektivna ekstaza… nevjerojatan osjećaj. Onaj tko nikada nije doživio, ne može razumjeti i to je sasvim u redu. Ne mogu sebe nazvati navijačem, osobom koja putuje na drugi kraj svijeta i ide na gostovanja jer bi bilo licemjerno prema onima kojima je to ne samo način života, već život.

Ako sam dobro shvatila prema vašim objavama, vi ste navijač Hajduka?

Moja najveća ljubav je košarkaški klub Zadar. Na Hajduk sam odlazio povremeno, svake godine tu i tamo. 2009-e godine sve više me zainteresirala borba za pošteni Hajduk. Sve više me oduševila činjenica da u zemlji gdje svi klubovi imaju jednog gazdu, postoji klub koji odbija kleknuti i poljubiti prsten.

Često se vode diskusije o klubovima navijača kao što su BBB i Torcida. Smatra se da utakmice koriste kao izliku kako bi se potukli i  napravili nered na stadionu. Koji je vaš stav o tome?

Mislim da je ovih dana objavljeno da je u obiteljskom nasilju kod nas ubijeno 56 žena od strane muževa. Uljanik će ovaj narod platiti u milijardama, platili su Konzum i stotine privatizacijskih priča. U zadnja dva vikenda više je glava razbijeno na parkiralištima noćnih klubova, nego u posljednjih dvadeset godina na stadionima. Moje mišljenje je da svatko tko uopće vodi takve diskusije je običan hipokrit, koji je kukavica da povede rasprave o pravim problemima; da pokaže prvog rođaka koji je dobio posao preko veze ili lažnu mirovinu, ali bez problema će s tim istim rođakom sjesti na kavu i uz crnu kroniku komentirati kako treba riješiti problem navijača. Mislim, kakav problem? Problem ne postoji. Postoji samo percepcija koju prodaju masama.

Vaši opisi govore da ste vezani za Zadar. Je li to točno?

Ima stih iz jedne pjesme: „Radost si mi grade dao, a ja tebi mladost cilu“. Da, volim ovaj grad. Mentalitet, ljude, ulice, svaku zabit. Ima dušu, ali isto tako ne bi imao problem živjeti dvije godine u New Yorku ili negdje drugdje. Recimo, tri godine u Dublinu su mi bile najbolje godine u životu. Zadar je kao sigurna luka, utočište koje te uvijek čeka.

Možemo li uskoro očekivati novi roman?

Prije mjesec i pol izašla mi je prva poslovna knjiga i evo, sada kroz par tjedana izlazi još jedna, također poslovne tematike. Fikciju imam u planu za ovu godinu, a i u najgorem slučaju to će biti Huligan Pero 3. Imam jedan započeti roman, ljubavne tematike i jedan navijačke. Dovoljan je neki film, serija, rečenica, jedan detalj da se zatvorim na 30 dana u svoj svijet i nazovem Nikolinu iz izdavačke kuće i da kažem „idemo.“

Hrvatska je zemlja gdje veliki dio populacije živi na minimumu, a među onima koji loše žive su i hrvatski pisci. Sada kada iza sebe imate opus od 9 romana, koje je vaše mišljenje o tome?

Naravno da se može dobro živjeti od pisanja, ali to je proces. Dugačak put koji su rijetki spremi prijeći. U to je stalo dese godina rada na sebi, neprospavanih noći i sazrijevanja. Da nisam upoznao Nikolinu, da izdavačka kuća Redak nije bila i ostala takva kakva je, možda ništa od ovog ne bih izgradio. Spreman sam potpisati da moja knjiga nikada ne svane u izlogu, da nikada ne budem na Interliberu, da nikada nemam promociju u knjižarama, da nikada niti jedan od top 5 blogera ne piše o meni jer u ovakvom sustavu, sve je to nebitno. Kreiram put do svoje publike, provociram reakcije, kombiniram marketing, a pritom uživam u tome. To mi je strast i veseli me. Kada znaš da iza tebe stoji izdavačka kuća kao što je Redak, kada moj honorar u ovih deset godina nije kasnio ni minutu, da ne moraš brinuti o ničemu i da je tvoje samo da kreiraš, onda je lakše. Onda imaš sigurnost i stabilnost.

Osim pisanja, bavite se marketingom. Otvorili ste i poslovni Youtube kanal preko kojeg prenosite metode gerilskog marketinga za ugostiteljstvo. Kako je sve to krenulo?

Kada sam u Dublinu podijelio 180 životopisa u 180 restorana, imao sam sreće da dobijem posao u restoranu koji je doslovno bio na dnu. Taman su angažirali osobu za konzultacije i imao sam priliku iz prvog reda gledati predstavu. Njegov put, kako u 3 godine voditi restoran do broja jedan u gradu. Upijao sam i jako brzo donio odluku da je to nešto čime se želim baviti ubuduće. Sada radim marketing za lokalna poduzeća, kombinacija društvenih mreža i već gotovih sustava koje implementiram u njihova poslovanja. Okupljam mlade i kreativne ljude, učim ih tehnikama, dupliciram i pustim da sami rade za sebe u svojim sredinama.

Tko je Jure Karamarko i kako je nastala tetovaža na vašoj ruci?

Osoba koja pokušava danas biti bolja osoba nego je bio jučer i lošija osoba nego što će biti sutra. Osoba koja svaki dan sebi postavlja ciljeve i pomiče granice. Koja puca na mjesec i zna da čak i ako promaši, da će završiti među zvijezdama. Inače sam pravi emotivac. Volim slušati Balaševića, najbolja stvar koju sam čuo prošle godine je Džemper za Vinograd od Šobića, volim bijela vina, svitanja, zvijezde, svoje tišine i trenutak kada zastanem i naglas kažem „Ne znaju oni…“. Onog trenutka kada sam donio odluku da ću napraviti tetovažu, tipkovnica je bila jedini logičan izbor.

I za kraj… Kada biste znali da će ovo pročitati svaki čitatelj koji vas prati, koji je pročitao vaša djela, što biste im poručili?

Da vjeruju u svoje snove i da se na putu prema njima ne osvrću na svakog psa koji laje. Budu li svakog psa gađali kamenjem, nikada neće stići do cilja. Uostalom, ljepota život nije u dostizanju ciljeva već u putovanju. Oni koji me prate, to znaju. Bili su uz mene kada sam bio na dnu i bili su uz mene kada sam došao na vrh. Oni su to moje uživanje u putovanju…

Ako želite pročitati recenziju knjige Padobran, kliknite ovdje.

A za Zaru, kliknite ovdje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s