KRATKA PRIČA: Djevojka iz vremeplova

Quoth the Raven ”Nevermore.”

Edgar Allan Poe, The Raven

in memoriam

4. travnja 2016.

Četvrtog dana u mjesecu istog broja, sjedila je u polovičnoj jutarnjoj hladovini gradskog parka i kratkim, izgriženim noktima odsutno prebirala po malenoj rupici na najlonkama boje kože.

Do nepunih 11 sati prije podne, obišla je sve što se u suncem obasjani ponedjeljak dalo obići u istočnijem dijelu Zagreba. Doručkovala je omiljeni kroasan u kvartovskoj pekari, s noge na nogu prošla pored stadiona, iznova se diveći velikom tamnoplavom zdanju i potajno u sebi priželjkujući da se ipak nalazi pred Poljudom, a ne Maksimirom, te posjetila Zoološki vrt u kojem se od srca nasmijala jednoj nesposobnoj kozi u dječjem dijelu u kojem su se mogle hraniti i maziti životinje. Svijetlosmeđa punašna kozica s kratkim rogovima, popela se na vrh stare, drvene kočije s izlizanim rubovima i stapkama sijena koje su posvuda stršale, a otad nastavila ljutito meketati na sve ostale koze i zečeve koji su ju hladno ignorirali, kao da su već navikli na njene nespretne ispade.

Iako je sama sebi rekla da se neće puno zadržavati ondje, jer je ionako odskakala od cijele garniture vrtićkog uzrasta oduševljenog domaćim životinjama, na kraju se najviše zadržala u pokušaju maženja one iste nadurene kozice koja ju je tako podsjetila na nju samu. Krasila ju je tvrdoglavost od Sljemena do Splita, tako bi se najbolje opisala, a ta se mala koza uporno penjala na jednu te istu uzvisinu, dobro znajući da neće biti sposobna sići, baš kao što se i ona uporno zaljubljivala u jedne te iste osobe za koje je znala da će ju najljuće povrijediti.

Možda je stvarno samo sve radila krivo, ali kao da je bilo neke velike pomoći da to spriječi. Baš suprotno, kad bi uvidjela da ju nešto opasno gura prema rubu izdržljivosti, ona bi kao nesvjesna punom brzinom uletjela u to pa makar povratak značio provlačiti se potrbuške, golih leđa kroz bodljikavu žicu. Preživjela bi, naravno, svaki put, ali saniranje rana svakog se novog dana pretvaralo se u sve teži postupak.

Njena je prijateljica iz zadnje klupe uistinu bila u pravu; stvarno je bila prava koza.

Ali, domaća životinja ostaje domaća životinja, a ona sama kao mlada djevojka s prerano ostarjelim srcem samo ostaje tvrdoglava. I po novom, markirantica-maturantica. Dok je ona provodila svoj proljetni ponedjeljak u turističkom obilasku vlastitog rodnog grada, pozitivnija polovica njenog života, blesavo društvo koje bi, da ih je zatražila, zajedno s njom onu istu okruglastu kozu prokrijumčarilo kod nje doma, ispuštalo je dušu u sedmosatnoj jutarnjoj smjeni.

I ona je trebala biti tamo, kao i svakog dana u svojoj neudobnoj drvenoj stolici na kraju reda do zida, naizgled u izolaciji od cijele učionice, no uvijek pozorno slušajući dok je njena kolegica pretežito spavala otvorenih očiju. Zažalila je čim je otvorila oči oko 8 ujutro, kad je prvi sat već službeno počinjao, dobro svjesna da će radi svog malog ‘izleta’ osim njoj apsolutno nevažnog testa iz kemije, propustiti prvo pravo predavanje o Kiklopu na hrvatskom, ali ona je ipak kao Melkior odlučila pod svaku cijenu izbjeći jedan poseban susret. Nije se izgladnjivala niti sanjala groteske, rat i Kiklopa, iako su i njeni snovi s divovskim zečevima i dupliciranoj baki na prozoru ponekad bili upitni u smislu zdravog razuma, ali u globalu je bježala i to se nikome od njenih mnogobrojnih savjetnika nije sviđalo, no puštali su je da ide po svom. Realno, nije bilo nikoga tko je mogao zaustaviti jednu tvrdoglavu horoskopsku ovnicu koja je samu sebe voljela uspoređivati s kozama. U svakom je slučaju uvijek posjedovala neku vrstu rogova.

Nije ga htjela vidjeti, tog odgovornog za pamćenje najjednostavnijeg proljetnog datuma, barem ne dok ju je ta rana još uvijek previše pekla. Tješila se jednostavnim činjenicama da ga kroz mjesec i pol više neće morati gledati blizu sebe, više neće dijeliti isti prostor, više ju neće svrbjeti pogledi, dobacivanja i brisanje suza pod odmorom u toaletu. Tješila ju je, ali jednako i uznemiravala. Što će ona onda, kad ga više ne bude u njenoj blizini? Što će kad joj nove okolnosti uzmu izvor boli kojim je zapravo hranila nesretno zaljubljeno srce? Što će, zaista? Umorna od hodanja i gotovo lažne vedrine koju je kao masku navukla čim je nogom kročila u životinjsko carstvo koje je odlučila posjetiti, oko sat i pol kasnije, sjela je na klupu pod velikim hrastom, odakle se pružao pogled na veliku zelenu livadu ispunjenu ljudima.

Kao da je predosjetio navlačenje nevidljivih crnih oblaka nad njeno pomno našminkano lice, telefonski poziv donio joj je novi osmijeh. Njen najbolji prijatelj uvijek je znao nazvati u pravi trenutak.

‘’Profa je bila malo razočarana što te nije bilo na testu.’’ zabrundao je poznati glas kad se javila. U pozadini se čuo blagi žamor s hodnika, ali dovoljno ga je razumjela. Nasmijala se i preokrenula očima.

‘’Pf, i neka je. Tako joj i treba kad još uvijek vjeruje da stvarno volim njen predmet.’’

‘’Dobro, ali ti to inače stvarno voliš.’’

‘’Ispravka, voljela sam dok nije došla ova rospija.’’

‘’Nije tako stroga.’’, ustrajao je.

Žaleći što ju ne može vidjeti, sarkastično je podigla obrve u zrak. ‘’Dala ti je tri jedinice u istom satu.’’

‘’Ali me zato hvali kad god operem ploču pa dobijem plusić.’’ Gotovo je mogla čuti kako se nacerio, unatoč pretjerano slaboj situaciji u imeniku. Što su bili stariji, to se činilo da manje mare za ocjene, a više za vlastito duševno zdravlje.

‘’Ulizico. Što ti to vrijedi kad su ti sve ocjene u minusu?’’

‘’Ajde, pusti sad školu. Gdje si sad?’’, pitao je.

Ustala je, prstom prešla po nozi zaključivši da joj je najlonka čitava i popravila usku sivu haljinu, apsolutno neprikladnu za šetnju Maksimirom, ali željela se urediti za samu sebe, sve samo da bi se bolje osjećala. Gledala je u jarkozelenu travu i zamišljeno se pitala kad će doći dan da i ona opušteno protrči livadom, možda s nekim od prijatelja, obitelji ili sama kao i danas. Sunce nad Zagrebom ugodno je grijalo i milovalo drveće i zgrade, promet je veselo kloparao u daljini, a svaki minimum tipičnog gradskog sivila utapao se u paleti buđenja novog godišnjeg doba. Pogledom je naizmjence skakala s prilike na priliku, kad joj je pogled uhvatila poznata prikaza.

U zelenilu parka isticala se figura u tamnoplavoj jakni i mali crno-bijeli pas.

Iznenađeno je udahnula i naglo zakoraknula prema naprijed, našavši se na vrućoj svjetlosti koja se probijala ispod njenih izgrebanih sunčanih naočala. Svaka štrecava bol u srcu odjednom je bila kao rukom odnesena dok je što zatečeno, što oduševljeno na suprotnoj strani livade, blizu visokog brijega s velikim kipom orla, gledala sliku svog starijeg brata i male obiteljske kujice. Bože, koliko ih nije vidjela, njih dvoje. U svom nimalo disfunkcionalnom ljudsko-životinjskom paru, tako bezbrižne, tako lepršave u pokretu.

 Protresla je kosom pa shvatila da je još uvijek telefonirala i da bi bilo pristojno odgovoriti. ‘’Hodam po Maksimiru, nisam se još odlučila gdje da sjednem na kavu.’’

‘’Hoćeš društvo iza 12.30 h? I ja sam planirao danas malo markirati, mogu si srediti neku ispričnicu od prije par tjedana kad sam ipak išao u školu.’’

‘’Hvala ti, stvarno, ali znaš da danas baš i nisam za društvo.’’, slegnula je ramenima. ‘’Može sutra?’’

‘’Mislio sam da sutra dolaziš natrag.’’

‘’Pa dolazim, samo sam mislila poslije izbornog, znaš da mi ostajemo sutra sat duže. Vodim te na ćevape, ako si za. Da se iskupim za današnje neplanirano izostajanje.’’ Ubrzala je korak dok je govorila, neodlučna treba li pretrčati livadu punu ljudi ili samo ostati u hladu dok ne završi razgovor. Gledala ih je sa svoje skrivene strane, šetali su s noge na nogu, a mala je crno-bijela loptica sa svoje četiri kratke nogice hvatala njegove široke korake. Motala mu se uvijek blizu nogu pa je i sad bila tako blizu.

‘’Jako neplanirano, stara.’’, smijao se njen prijatelj u slušalici.

‘’Jel’ ti imaš uši? Jesi čuo što sam ti upravo ponudila?’’

‘’Ma jesam, jesam. Normalno da sam za, tko odbija hranu? Onda se vidimo sutra?’’

‘’Vidimo, da.’’ pozdravila je brzo, a onda stala da spremi malu tehnološku stvarčicu koju je njen brat toliko mrzio. Zapravo, nije volio ni kad se mnogo šminkala niti visjela na internetu, što im je toliko puta, već nebrojeno, izazivalo urnebesne situacije.

Shvativši da su oboje ubrzali, gotovo je potrčala u njihovom smjeru, ali naglo se zaustavila, ostavljajući za svojim novim bijelim tenisicama mali oblačić prašine u šljunku. Što će mu reći kad ga vidi, da je markirala? Da tobože ima školu poslijepodne pa je eto tako, iz čistog mira odlučila svratiti do Maksimira puna 3 sata prije početka nastave? Možda bi on po povratku doma rekao da ju je susreo pa bi je onda drugi dio obitelji, onaj s kojim nije živjela već skoro 10 godina, sumnjičavo ispitivao zašto nije bila u školi, jer se znalo u kojoj je smjeni.

Ne, nije to pametno, rekla je sama sebi. Nema smisla da sazna da markiram, sigurno bi se razočarao. Svi su joj govorili da su ponosni na njene vrlo dobre ocjene, prosjek koji je održavala taman između onog da ne ljenčari u slobodno vrijeme i onog gdje bi morala sjesti i više upregnuti, zašto bi im sad rušila fasadu dobro izgrađenog mišljenja s jednim neopravdanim danom, kojeg će ionako nekako izvući preko ispričnice?

Ali, dovraga, nije ga vidjela valjda od Božića. Koliko je prošlo otkako su posljednji put sjedili u njegovoj neurednoj sobi, slušali Boba Marleya i cerekali se njenim razrednim zavrzlamama, Hajdukovim utakmicama, Gospodaru prstenova i novim tračevima s interneta? Kad ju je zadnji put raščupao dok se trudila uredno počešljati, govoreći joj da je dovoljno lijepa i bez šminke i filmske frizure te da nema smisla cmoljiti za nekim tko se zadovoljio s onom drugom? Sve i da je zapisala, ne bi se mogla prisjetiti točnog dana kad su se posljednje družili kako spada.

Dobro, šišaj markiranje, odlučila je, jureći prečacem među drvećem u koje se ukopala. Kraj nje je protutnjao brzi biciklist, negdje je glasno zalajao nečiji pas. Žamor s livade činio se sve glasnijim. Netko je puštao glazbu, učinila joj se pjesma Everything’s gonna be alright. Jednog će dana ona definitivno naučiti sve Marleyeve pjesme pa će ih zajedno pjevušiti dok će ići na golf, njen davno obećani mini-golf na Sveticama koji su dogovarali kad joj je poklonio golf lopticu u njenom 8. razredu osnovne. Činilo joj se kako je stvarno bio dobro raspoložen nakon jako dugo vremena. Možda će uistinu sad sve krenuti na bolje. Pogledala je iza sebe, uspuhano žureći po šljunčanoj cesti, a onda izbila na sunce i travu.

No kad se sljedeći put osvrnula, više ih nije bilo.

Dugo je stajala i škiljila u daljinu, prekoravajući samu sebe za spore reakcije i nepotrebno stajanje dok je telefonirala. I to glupo, glupo kalkuliranje što reći kad mu priđe, kao da on nikad nije markirao koji dan. Uzdišući, slegnula je ramenima i pokušala se natjerati da zapamti kako bi tokom tjedna trebala barem nazvati kod tate doma, kad već nije dogovarala ručkove i nalaženja. Lijepo je vrijeme bilo u punom jeku i pretpostavljala je skorije duge šetnje s njim i psom.

Definitivno mora nazvati.

Nije zapisala podsjetnik jer je čvrsto vjerovala da će se na vrijeme sjetiti. Vidjet će ga opet uskoro, sigurno hoće. Povukla je neposlušan izlizan remen torbe više na lijevo rame i odlučila otići na sladoled. Nije ga jela još od rujna i nedostajao joj je taj hladni, slatkasti okus. Nastavila je hodati dok joj se haljina lagano petljala među gležnjevima.

Toliko je puta poželjela imati onaj poseban vremeplov, nekakav malen i praktičan, samo da joj stane u ruku ili džep, kako bi ga mogla efikasno koristiti da iznova proživi neke savršene dane u prošlosti. Ma samo koji okretaj da skoči dvije godine u natrag i u sutonu jednog običnog petka poslijepodne, četvrtog u istom broju mjeseca, opušteno sjedi na izlizanom kauču u stančiću do pruge, punog srca ljubavi u društvu nasmiješenih vatrenocrvenih očiju, maštala je često prije spavanja.

Nikad skoro nije poželjela gledati u budućnost, no tog je puta možda i trebala. Da je samo pogledala dva dana u naprijed, potrčala bi za ono dvoje lepršavih koliko je duge, nikako utrenirane noge služe. Sjetila bi se napisati podsjetnik i nazvati. Pojavila bi se nenadano na ručku drugog dana, ćevapoljubac bi razumio i otišli bi neki drugi put. Da je samo mogla predvidjeti da će kroz tjedan dana, za 19. rođendan dobiti suze, krizanteme i pogrebno zvono. Da je samo znala, da dva dana kasnije više neće postojati zagrljaj koji miriše po smijehu i duhanu…

Da je samo znala što je propuštala u zelenilu tog parka.

Rekla bi da ih pamti tako, u jarkim bojama i s blesavim mahanjem ruku pri hodanju, jer su svi to obiteljski naslijedili, čak i ona, iako je žensko, pa joj je mama neprestano prigovarala da mora elegantnije hodati. Rekla bi da joj je to ostalo lijepo, posljednje sjećanje prije onog stravičnog što je dolazilo. Rekla bi… Ali bi onda lagala.

Teško bi slagala, jer si ona ista djevojka iz vremeplova, dva dana kasnije, tri godine kasnije, jednu cijelu vječnost kasnije, nikad nije mogla oprostiti.

I nikad si neće oprostiti.

Za svaki slučaj još se jednom okrenula, ali vidjela je samo veliku livadu, nepoznate ljude i pse. Više ih nije bilo ondje.

Uputila se prema izlazu na cestu, šećući s noge na nogu i povremeno podižući pogled prema plavom nebu s jedva kojim oblakom na vidiku. Miris proljeća začudo ju ovog puta nije smetao u nosnicama. Zapravo se veselila toplijim danima i suncu. Unatoč nezgodnom datumu, pomislila je kako se osjeća dobro. Baš jako dobro, osim možda jedne minijaturne sitnice negdje na kraju misli.

Imala je snažan, strašan osjećaj da je zaboravila nešto jako važno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s