PUTOVANJE: Rim, Italija – Proljeće u centru ”čizme”

Kažu da svi putevi vode u Rim, ali ja se ne bih složila, barem ne s prvim dijelom. Ja kažem da svi komplicirani putevi vode u Rim, jer osim ako imate dovoljno dubok studentski novčanik da si priuštite avionsku kartu iz Zagreba, ili dovoljno volje da kaskate do Trsta ili Venecije za vlak ili ponovno avion, do talijanske je prijestolnice pomalo drastično teško doći u kraćem roku. Moja tura sastojala se od polaska iz Zagreba, preko Ljubljane, Bologne i Firenze, sve to na jednom razmjerno udobnom autobusnom sjedalu Flixbusa koji je bio moj gorko-slatki dom punih 12 i pol sati noćne vožnje. Zvuči kao turneja života, zar ne? No, nećemo se žaliti, moja je linija barem bila direktna. Postoje i oni putnici koji su za druge gradove ili drugim datumima bili prisiljeni presjedati u 3 ujutro u Bologni. Pa ti onda pospan hodaj po nepoznatom, inozemnom kolodvoru.

Moje putovanje u Rim trajalo je od 14. do 18. ožujka, s tim da sam u Italiju stigla tek u petak ujutro, 15., a natrag u Zagreb u utorak, 19. U cjelokupnom zbroju mogu se službeno pohvaliti da sam kroz produženi vikend provela 25 sati u autobusu! Ipak, bila sam opuštenija pri dolasku jer mi to nije bilo prvo posjećivanje Rima u životu. Provela sam ondje otprilike 5 dana u proljeće 2017. kad sam se ”krpala” odsjeku Povijesti umjetnosti sa svog Filozofskog i uživala u talijanskim čarima s ekipom iz djetinjstva, srednje škole i s faksa (bio je tu cijeli mišung djevojaka). Ipak, dobila sam priliku opet posjetiti taj veliki grad zadivljujuće arhitekture jer je moja sestra od druge obitelji, Iva, ondje došla na Erasmus u ljetnom semestru. Uvelike mi je bilo olakšano što dolazim hrkati u njen krevet, tako da nisam morala plaćati smještaj u gradu, ali novčanik mi je ipak po povratku u Zagreb bio zamjetno lakši nakon naših silnih posjeta Sephorama, Victoria’s Secretu i Lushu. Bez brige, obišle smo i turističke dijelove, ovo neće biti kolumna o šoping preporukama za traženje kozmetike po Italiji. Iako, jedna takva možda bi dobro došla u budućnosti, ako ima zainteresiranih.

Prvog dana nisam bila u najboljoj formi, s obzirom na to da sam kao zec spavala u tri moguća neudobna položaja na sjedalu, ali bila sam dovoljno razbuđena da sam ujutro sama od prve pronašla put od autobusnog kolodvora Tiburtina do Ivinog stana, iako u tom dijelu Rima nisam nikad bila. Živjela moja unutarnja orijentacija, tata, jesi li ponosan? S Ivom sam prvo obišla njezin sveučilišni kampus, koji blago rečeno izgleda toliko zadivljujuće da naš zagrebački djeluje kao obična krtičja rupa spram rimskog fakultetskog ”grada u gradu”, potom smo metroom otišle do moje omiljene lokacije, Fontane di Trevi, a onda i napale prvu Sephoru prije nalaženja s njezinom Erasmus ekipom iz Turske. Kod fontane je kao i obično bila zastrašujuća gužva, ali to veliko bijelo zdanje s kipovima konja i Neptuna, prizor je koji vrijedi gledati svakog dana i ne može dosaditi. Veliko veselje predstavljalo mi je upoznavanje troje Turaka s kojima se Iva skompala, jer sam tako testirala svoje minimalno znanje turskog skupljeno iz serija i učenja s prijateljicom iz osnovne, Almirom. Kako bi Can, Cagla i Merve rekli, harikasın (odlična sam)! Dan nam je brzo završio jer smo obje trebale više sna pa smo se poslije večeranja mozzarelle, rajčica i mortadele, odnosno najbolje večere na svijetu, povukle na počinak.

Drugi nam je dan trajao kao da nikad neće završiti, ali obilazak je bio savršen. Unatoč početnom oblačnom nebu, vrijeme nas je izvrsno poslužilo u ostatku dana pa smo se lijepo kupale u suncu, koje mi je nakon tmurnog Zagreba jako nedostajalo. Prvo smo obišle Koloseum, uspješno radeći slalome između napornih prodavača selfie štapova, koji su nam ih nudili unatoč činjenici da sam ja istovremeno u rukama nosila svoj štap, izvana pogledale rimski forum, popele se kod zapanjujuće velike bijele zgrade parlamenta na Piazza Veneziji, a onda i sjele na klasičan talijanski ručak u blizini Trajanovog foruma. Originalni plan bio nam je da poslije posjetimo katakombe San Callista, ali budući da nam je pred nosom pobjegao autobus i nismo bile pretjerano sigurne gdje treba ići, odlučile smo se za posjet Vatikanu. Sve vrijeme vozile smo se metroom i moram reći da mi je nakon vožnji metroom u Češkoj, Francuskoj i Mađarskoj, onaj rimski nekako najviše prirastao srcu. Vjerojatno zato što smo to bile nas dvije, opuštene i dobro orijentirane, dok sam se u prethodno spomenutima u Parizu i Budimpešti ja većinom morala brinuti za svoje suputnice koje se ne mogu snaći u prostoru ni da im nacrtaš veliku crvenu strelicu pred nosom (mama, baka, tu mislim na vas, srdačan pozdrav). Na trgu svetog Petra odustale smo od čekanja u redu za ulaz u baziliku jer je bilo jako vruće i red se činio kilometrima dug, a ja sam ionako već vidjela unutrašnjost bazilike prije dvije godine. Svejedno, rekla sam samoj sebi da ću do kraja vikenda ipak jedan dan otići do bazilike jer sam imala veliku želju popeti se na vrh kupole. Svejedno smo vrijeme iskoristile za slikanje i divljenje Berninijevoj kolonadi i bazilici za koju uistinu mogu reći da mi je u top tri najljepše crkve, prije pariškog Notre-Damea i poslije supetarske crkve svetog Petra i Pavla. Do večeri prošle smo više puta po Via Corso, najpoznatijoj šoping ulici u Rimu, posjetile Španjolske stube koje pri prvom posjetu Rimu nisam vidjela, a onda se uz Aperol Spritz ponovno našle s turskom ekipom pored Fontane di Trevi, ovog puta u noćnom izdanju. S obzirom na prehodanih 17 kilometara toga dana, nismo imale puno snage za noćni život, ali malo smo se družile s erasmusovcima prije polaska kući.

Nedjelja je bila rezervirana za Ivin odabir mjesta koje ćemo posjetiti pa smo tako dobar dio dana provele u opuštenom istraživanju velikog parka pri vrhu grada, Ville Borghese. To je nešto kao Maksimir, samo tridesetak puta ljepše, bez uvrede ljubiteljima zagrebačkog parka. Nešto mirniji dan izgledao je tako da smo šetale s noge na nogu po prirodi, divile se malom jezeru s 4 različite vrste pataka i gusaka i nakon ukusne pizze pijuckale Coronu na klupicama s pogledom. Poslije sam vidjela još jednu lokaciju koju 2017. nisam stigla posjetiti, a ovog me puta potpuno raspametila. Piazza Navona meni je definitivno najljepši trg u cijelom Rimu jer sa svojim nizom restorančića i dvije predivne fontane pred crkvom, savršeno hvata onu tipičnu idiličnu sliku Italije.

U ponedjeljak, na dan mog odlaska, imala sam pola dana slobodno za sebe jer mi je autobus kretao tek u 21.30 h, a Iva je od jutra imala predavanja na faksu. Rastale smo se na Piazza del Popolo, istom mjestu gdje smo se nekoliko sati kasnije opet sastale, a ja sam potom uz rijeku Tiber krenula put Vatikana, s namjerom alpinističkog izleta na vrh kupole bazilike svetog Petra. U redu za ulaz čekala sam otprilike 45 minuta, što i nije tako puno s obzirom koliki je cijeli trg, a unutrašnjost bazilike kao i prošlog puta, potpuno me raspametila. Nisam znala gdje prvo gledati; u mnoštvo ukrasa, pozlaćene kipove, ogroman oltar s brončanim stupovima, Michelangelovu Pietu iza stakla ili jednostavno samu visinu svoda, koja iznosi 44 metra. Moj cijeli izlet u baziliku, zajedno s penjanjem i silaskom s kupole (133 m visine), uz sav je obilazak trajao otprilike sat i pol do dva sata, što je bilo točno onoliko vremena koliko sam si dala da sve detaljno prođem. Sami uspon do kupole, eh, to je već bilo interesantnije. Ne preporučam ga onima koji se boje visine ili su pomalo klaustrofobični, jer ja nisam ni jedno ni drugo, a gore sam umalo ostavila i srce i dušu i zdrav razum. 551 stepenica dokazala mi je koliko je forma važna za bilo kakva putovanja, ali koliko je i bazilika građena za male Talijane, jer sam se ja sa svojih 178,8 cm visine (malo cjepidlačim, znam, ali zvuči bolje nego 179 cm), u više navrata isprepadala da ću zapeti u uskim i nakošenim prolazima. Zadnja četvrtina uspona sadržavala je upravo ono što najmanje na svijetu volim, pored pauka, vatre i neiskrenih ljudi; zavojite stepenice. Kombinirano s prolazom uskim da stane samo jedna osoba i užetom puštenim s vrha jer ne postoji dovoljno mjesta za rukohvat pa se pri rotirajućem penjanju u trajanju od par minuta, osoba mora grčevito držati desnom rukom za zid, a lijevom za uže, kupola bazilike nije za svakoga. Naravno, pogled s vrha koji puca na cijeli grad vrijedi svakog eura od njih ukupno 8, kolika je cijena za uspon bez lifta za prvih 200 stepenica, ali zasigurno neće platiti moguće napadaje klaustrofobije pa dobro razmislite prije upuštanja u tu avanturu. Jedino što sam ja mogla reći samoj sebi tog ponedjeljka bilo je; Ti si prokleto uporan ovan i jedino što te sprječava da odustaneš tvoji su blesavi svinuti rogovi koji te uvijek nagovaraju na svašta. Koji sat kasnije, odahnula sam na ručku na Piazza Navoni, koji mi je ostao u najljepšem sjećanju. Konobari ne samo da su oblijetali oko mog stola svake minute, ispitujući jesam li možda Francuskinja, kako mi se sviđa Rim i dijeleći mi komplimente na talijanskom, engleskom i hrvatskom, što sam ih ja naučila, već sam po završetku obroka dobila i trostruki limoncello na račun kuće. Sjedila sam uz karirani stolnjak s njokima s četiri vrste sira, limoncellom u ruci i na suncu opušteno promatrala ljude na trgu uz popratnu glazbu koja je dopirala iz pozadine. Čista idila.

Moj prvi od planirana tri posjeta Rimu ove godine, završio se neudobnim putovanjem busom iste noći, ali u Zagreb sam stigla u komadu, samo malo ukočena i pospana. Autobusnu kartu kupila sam kod prijevoznika Flixbus, koji mi je, čini se, postao glavno sredstvo putovanja od početka 2019., a za rimski metro kupila sam praktičnu trodnevnu kartu s neograničenim brojem korištenja jer je bilo lakše, nego stalno kupovati po jednu kartu na komad. Rim je jedan od ljepših gradova u kojima sam bila i općenito sam veliki fan Italije, ali postoji jedna velika zamjerka koju mu dajem, a to je čistoća, odnosno manjak iste. Stvarno, Rimljani, dajte se malo potrudite. Nikome se ne gleda prevrnuta kanta za smeće pored Koloseuma. Uredite si te lokalitete kad se već toliko dičite vlastitom poviješću.

Inače, sve je ostalo stvarno bilo prekrasno, osobito moje društvo. Ivo, draga, uskoro sam ponovno kod tebe!

Ciao!

Fontana di Trevi
Koloseum
Tjestenina Bolognese i vino
Berninijeva kolonada u Vatikanu
Moj prijatelj Neptun i ja
Oltar svetog Petra
Moja najdraža
Muke po kupoli
I isprepadana se znam nasmiješiti
Pogled s vrha

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s