ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo i sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (9. dio)

 

X. Nosio si crni zimski kaput

Nosio si crni zimski kaput
I donio miris hladnoće
Kad su dani svi bili isti
Rasvijetljeni bijelom maglom

U okrilju nekog novog doma
Odzvanja pjesma starih gramofonskih ploča
I glasan smijeh
Poznat lavež veselja

Dobrodošao si u svoj grad
Kao stranac u tuđini
Otišao tako davno
Povratnik na sam trenutak

I što je bilo dovoljno
Da hladno srce ponovno zatitra
Samo kratki susret
Jednog zimskog dan

VI.

Susreli smo se te zime.

Bio je siječanj, 2017. je tek počela, a ja sam jedan četvrtak poslijepodne bila kod tate u novom stanu s burazom na ručku. Zajebavali smo se, klasično se prejeli, pričali o rukometnom prvenstvu koje se bližilo, a ja sam se polako spremala za odlazak u Sveučilišnu sa svojim najboljim prijateljem M. na još jednu dnevnu dozu učenja i kafenisanja.

Trebala sam izaći iz stana već u 14:30 h, ali M. je javio da će kasniti pa će me skupiti kod tate tek oko 15:15 h, što mi je dalo vremena da nažicam tatu da stavi koju ploču Beatlesa u gramofon pa da se još malo družimo uz muziku. Uz tatino postavljanje ploča i moje maženje debelog psa, buraz se odjednom javio na mobitel i počeo objašnjavati kako doći do tatine zgrade, a razgovor je završio s jednim finim: Vidimo se.

Kad sam zbunjeno pitala tko dolazi, nadajući se šogi da i nju konačno vidim nakon Božića, dobila sam odgovor u obliku malja u glavu.

-Dolazi A., došao je na par dana u Zagreb pa smo se dogovorili da dođe vidjeti stan.- rekao je tata dok je iskašljavao prašinu koja se podigla sa starog gramofona, a ja sam se od šoka zamalo svinula na kauču oko svog nevidljivog repa zajedno s cuckom.

-Rekao je da se veseli što će i tebe vidjeti.- dodao je buraz cereći se i žvačući pozamašan komad pršuta, iako smo tek završili s ručkom.

Moje srce odjednom je započelo kolo sa svim unutarnjim organima, no ubrzo se ples raspao kad sam otužno pogledala na sat i shvatila da je 10 minuta do 15 h. -Da, ali ja u 15.15 h idem s M. u Sveučilišnu.- snuždila sam se, a njih su dvojica samo slegnuli ramenima i rekli mi: E, šteta.

E, baš šteta.

Pojavio se na tatinim vratima popraćen psećim oduševljenim lajanjem i Yellow Submarineom koja je treštala iz gramofona, sav do grla zabundan u crni zimski kaput. Kad se oslobodio kaputa, kape i šala, pozdravio se redom s tatom i burazom, a onda nasmiješeno mahnuo meni, koja sam se očajno ugnijezdila na kauču.

Zašto kažem ”očajno”?

Jer je to prokleto, ponovno bio on preda mnom, a ja sam morala ići za doslovno 5 minuta.

Zato što sam ga ja propustila pozdraviti prošlog ljeta, a sad kad se konačno pojavio, ovog puta ja dajem petama vjetra.

Zato što se jebeno stalno moramo na kratko susretati.

Zato što sam već tad bila zaljubljena preko ušiju, samo si to nisam htjela priznati.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s