Recenzija: Soba – Emma Donoghue

Priča o Sobi mnogima je možda poznatija preko filma, nego knjige. Na dodjeli Oscara 2015. godine, glumica Brie Larson osvojila je nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu, upravo u filmskoj adaptaciji jednog sasvim nesvakidašnjeg romana. Soba Emme Donoghue 2010. godine bila je u užem izboru za nagradu Booker, a autorica je poznatija široj javnosti po svojem prethodnom, uspješnom djelu Laka cura (Slammerkin). Moram priznati, doduše protiv svoje volje, da sam ja jedna od onih koja je prvo pogledala film, a tek kasnije čitala knjigu, ma da sam dugo tvrdila da ću prvo sjesti i pročitati je, a tek onda pogledati. Ono na što nisam računala bio je intenzitet napetosti i emocija koje sam osjećala čitajući, unatoč tome što sam već znala kako film završava i što se sve u njemu događa.

Na prvi pogled, pripovijedanje u ovom romanu odstupa od uobičajenog, odnosno ne viđa se često. Tijekom cijelog romana, na svih 300-ak stranica, pripovjedač je petogodišnji dječak po imenu Jack. Samim time, stil pisanja je prilagođen do razine djeteta, opisi su zorno prikazani iz njegove perspektive, ali to ne čini knjigu nimalo manje dramatičnom. Naprotiv, jednostavnošću dječjeg izraza i nesebičnog, otvorenog govora o istinski trenutnim osjećajima koje proživljava, privlače i uvlače u priču koja od samog početka mijenja pogled na svijet.

Jack je navršio pet godina i živi s Mamom u Sobi. Soba je njegov cijeli svijet – ono jedino za što Jack zna, sve što voli i centar njegovog malog dječjeg života. Svaka stvar u Sobi ima svoje ime, a Jack i Mama imaju svoj dnevni raspored i rituale; buđenje, kupanje, doručak, igranje, gledanje televizije, odmor, vježbanje, ručak, poslijepodnevno spavanje, ponovno igranje, večera, još malo televizije i potom spavanje. Po noći Jack spava u Ormaru, a kroz inače vječno zatvorena vrata Sobe, ulazi on, Stari Krampus i provodi vrijeme s Mamom.

Za jedno malo dijete kojemu je život s majkom uz igru i televiziju jedino što posjeduje i voli u životu, Soba je savršeno mjesto. Za njegovu majku, Soba je zatvor.

Na samom početku knjige, pratimo Jacka i njegovo opisivanje prosječnog dana koji provodi s Mamom. Njegovi najbolji prijatelji su likovi iz crtića koje gleda na televiziji, prije spavanja pozdravlja svaku stvar u maloj prostoriji u kojoj žive, a kako stranice odmiču, počinju se nazirati obrisi zapravo zastrašujuće priče koju zaigrano dječje prepričavanje donosi. Joy Newsome kao mlada je djevojka bila oteta od strane nepoznatog čovjeka i odvedena u izoliranu kućicu veličine 3 puta 3 metra, gdje je rodila i odgojila sina, godinama živeći u izolaciji. Samo prozor na stropu kućice, Svjetlarnik, kako ga Jack zove, pokazuje joj pogled u stvarni svijet u kojemu Joy nije bila gotovo 7 godina, i nije sigurna hoće li se ikad više ondje vratiti. U nadi da će tako učiniti najbolje za svog sina, obzirom da žive u zatočeništvu, Joy je naučila Jacka da je Soba cijeli svijet, a da ništa drugo van nje nije stvarno. Tako maleni Jack čvrsto vjeruje da su ljudi koje gleda na ekranu, samo ondje unutra. Za njega ne postoji ništa i nitko osim Mame i njega.


Na drugim su planetima uglavnom osobe i njih u ekran stanu stotine, osim kad često jedna osoba bude skroz velika i blizu. Nemaju kožu, nego odjeću, lica su im ružičasta ili žuta ili smeđa ili pjegava ili dlakava, imaju jako crvena usta i velike oči s crnim rubovima. Puno se smiju i viču.


‘Znaš što?’ kažem ja njoj. ‘Kad budem imao deset godina, bit ću narastao.’
‘Ma daj?’
‘Rast ću i rasti i rasti i onda ću se pretvoriti u čovjekicu.’
‘Zapravo već jesi čovjek.’ kaže Mama. ‘I ti i ja smo ljudi.’
Mislio sam da se za nas kaže da smo pravi. Osobe iz Telke samo su od raznih boja.

Sobu je zapravo prilično teško čitati. Ne radi dječjeg tona pripovijedanja koji se možda na prvu čini neuobičajenim, već do sudara iskonske dječje dobrote i neiskvarenosti te okrutnih, poremećenih okolnosti u kojima se Jack i Mama nalaze. Istina, dok Jack ne sazna da postoji cijeli svemir izvan Sobe, njemu je ondje sasvim dobro, on dapače ne želi otići, ali koliko je god on pametno dijete i naprosto zavodljivi pripovjedač koji svojim iskrenim glasićem dopire i do najtvrđih srca, on je generalno zakinut za normalno djetinjstvo. Baš kao što je i Joy bila zakinuta za normalno provedenu mladost i život sa sinom u stvarnom svijetu i pravilnim okolnostima.

Ako čitatelj i pomisli da mu je mučno pratiti dane u Sobi, fantomske dolaske Joyinog otmičara u noći te kažnjavanje njih dvoje ako nisu bili dovoljno poslušni, tek se polovicom romana otvara onaj najteži dio; Jackov izlazak u vanjski svijet. Kako jedno dijete, nakon što je 5 godina života provelo u skučenom, izoliranom prostoru u kojem je naučeno na baš sve drukčije od uobičajenog, može normalno funkcionirati u širokom prostranstvu vanjskog svijeta, prepunog novih, nepoznatih stvari, kako onih dobrih, tako i onih opasnijih? Kako ostvariti interakciju s drugim ljudskim bićem, nakon što je 5 godina bio navikao samo i isključivo na vlastitu majku? Za Joy se postavlja pitanje kako se vratiti u stari život, sad kad se toliko toga promijenilo. Kako živjeti dalje u svojoj još neiskorištenoj mladosti, nakon što je silom prilika, ali za to nikad nije požalila, postala majka, a još ni samu sebe nije do kraja odgojila kao osobu?

Kako pobjeći od povijesti osobne izolacije i tog malog, traumatičnog, ali ipak donekle ispunjenog svijeta koji su zajedno izgradili u svom malom domu, šupi skrivenoj u dvorištu, njihovoj Sobi?

Na koricama romana u Lumenovom izdanju, stoji citat poznate spisateljice Audrey Niffenegger, autorice romana Žena vremenskog putnika, koji ga savršeno točno opisuje:

Soba se čita u jednom dahu. Kad je pročitate i dignete pogled, svijet je naizgled isti, no vi ste se promijenili i taj vas osjećaj još danima prati.

Soba uistinu mijenja. I čovjeka i mišljenje i pogled na svijet.

Iako je, za razliku od istinitih priča o otmicama i životu žena u zatočeništvu, Soba i svi likovi u njoj izmišljena priča, ona bez obzira na to govori o strahotama koje se nažalost događaju u svijetu. Potresna je i kroz nevine dječje oči daje nam uvid u zastrašujuću stvarnost zastarjelih slučajeva dugogodišnjih otmica.

Soba je moja topla preporuka svima koji žele utonuti u knjigu koja mijenja mišljenje o svijetu kroz perspektivu predivnog dječaka koji ga pomalo kasno, ali još na vrijeme, prvi put otkriva. Svoj primjerak knjige možete nabaviti u Lumenovoj knjižari ili klikom na njihovu stranicu, ovdje.

Želim vam ugodno čitanje, a također preporučujem i film, čija će recenzija uskoro izaći u kolumni ‘Filmovi’!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s