Kolumna “Život jedne S”: Retroaktivna duša u modernom svijetu

Svako desetljeće donosi neke pozitivne i negativne stvari. Nikada i ništa nije savršeno. To je jednostavno tako, takav je život. Stalno težimo nekom idealnom životu u kojem ćemo sa svime biti zadovoljni, ali to je nemoguće. Uvijek ćemo pronaći nešto na što ćemo se žaliti, nešto što nam neće valjati. Danas se često govori da je nekada bilo bolje, ali i tada su se nalazili razlozi za negodovanje.

Ne pratim politiku, niti želim. Kada se vode razgovori o toj temi i kada me pitaju –„I? Za koga si?“, odgovorim im da nisam za nikoga. Neki više ništa ne pitaju, a neki su kao trn u guzici pa mi govore da prestanem biti konformist i da se uključim u političke rasprave.

Nikoga od njih nije briga za ono što narod želi i što mu treba, svi gledaju na sebe. Obećavaju velike promijene, ali na kraju dana, rijetko se koja obećanja doista realiziraju. Svjesna sam da situacija nije baš najbolja i da bi nam neke promijene dobro došle, ali nemam namjeru na to, trošiti svoje živce. Tako da, ovdje neće biti riječ o politici. Sigurna sam da ćete naići na portale koji će vas zatrpati takvim člancima.

Kada sam jednom prijatelju rekla kako će se zvati ovaj post, rekao mi je da može pretpostaviti kako ću pisati o nekim zastarjelim glupostima i da mu nije jasno što vidim u tome. To je stvar perspektivne. Na svijetu živi 7 milijardi ljudi. Postoje razne zanimacije, razni žanrovi filmova, razna glazba… baš zato jer je sasvim normalno i prirodno da nam se ne sviđaju iste stvari.

Sjećate se onog vremena kada vam je mobitel služio isključivo za pozive i poruke? Npr. Ona slavna cigla od mobitela zvana Nokia, koja je mogla preživjeti i pad s petog kata. Ako ste ležali, tipkajući poruku i ako vam je kojim slučajem pala na lice, imali ste osjećaj kao da ste imali susret s Tysonom. Oči bi se zasuzile i psovali biste pretke od Adama i Eve, pa nadalje.

Ili kada su se slala pisma, razglednice… Danas odeš na ljetovanje i sa sobom doneseš praznu razglednicu jer eto, nisi znao što napisati i „nisi imao vremena“ poslati. Sjećam se kada sam s mamom i prijateljima odlazila na more. Uvijek smo slali razglednice kako bi članovi obitelji mogli vidjeti kako to mjesto izgleda te smo obavezno napisali kako šaljemo slane poljupce. Baka čuva sve te razglednice u staroj, drvenoj kutiji jer pretpostavlja kako više neće dobiti niti jednu. Od ove godine, ponovno šaljem razglednice.

Vjerojatno da nekome napišem pismo i pošaljem ga, prvo bi ostao šokiran, a onda bi mi poslao poruku na Whatsapp ili Viber – „Wtf, jesi upala u neki vremeplov? Jel ti sve u redu s mozgom? Znaš da smo u dvadeset i prvom stoljeću? Ako trebaš neku preporuku za psihijatra, imam vezu. Sredit ću da ideš preko reda.“

Želim kupiti markice, zasliniti ih i zalijepiti na kuvertu ili razglednicu. Sjećam se da su znale ostaviti neki gorki after okus, koji bi nestao kroz minutu ili dvije.

Neko sam se vrijeme, preko pisama, dopisivala s jednom mladom časnom sestrom koja je postala Karmelićanka te su je preselili u Španjolsku. One ne smiju imati doticaj s vanjskim svijetom. Svoj život su podredile Bogu i većinu se vremena mole. Jedino mogu slati i primati pisma. Tako smo se Karmela i ja dopisivale skoro tri godine. Naše se teme nisu uvijek vrtjele oko vjere, pričale smo o svemu i svačemu. Sjećam se da sam uvijek s radošću i nestrpljenjem iščekivala njezina pisma, koja su dolazila jednom mjesečno. Još uvijek čuvam bunt od nekih 25 pisama. Prednost: Ne moram se brinuti da će neka komunikacijska aplikacija poludjeti sama od sebe i izbrisati mi neke drage razgovore.

Kindle je nešto što u današnje vrijeme svatko ima. Knjige se čitaju preko takvih uređaja i mobitela. Dajem priznanje za pragmatičnost jer su vam dostupne u bilo kojem trenutku i ne trebate se zamarati poštarinama i ostalim stvarima. Želimo sve pojednostaviti, pa sve prelazi na tehnologiju. No, ekran nema taj miris starih stranica i ne možeš osjetiti hrapavost pod prstima. To je kao Skype s dobrim prijateljem. Sretan si jer ga vidiš, ali to nije to jer bi ga vrlo rado zagrlio.

Toliko toga radimo preko tehnologije. Više ne odlazimo u dućane po namirnice, već lijeno uzmemo mobitel, naručimo i sve što nam treba, stigne do našeg praga. Možemo pogledati bilo koji film u bilo kojem trenutku, skinuti pjesmu čim izađe. Kada sam bila mala, omiljeni crtić mi je bio Mulan. Kada bih ga htjela pogledati, uvijek smo morali ići do videoteke i posuditi ga na par dana, Petkom bi vraćali odgledane filmove i posuđivali nove za nadolazeći tjedan. Bilo je zabavno, a i samim time, rijetko se događalo da po par dana ne izađeš iz kuće.

Pjesme si mogao slušati ili na kasetama ili ako si bio sretnik, imao si gramofon s kolekcijom ploča. Cijenila se kvaliteta, a za tu kvalitetu ponekad si morao naručivati ploče iz druge zemlje i s nestrpljenjem iščekivati njezin dolazak, kako bi mogao uživati u novim hitovima svojeg omiljenog izvođača. Nažalost, ja nisam bila te sreće da doma imamo gramofon. Obećala sam samoj sebi da ću ga jednog dana, nadam se vrlo uskoro, kupiti. Danas se sve može skinuti, besplatno. Ne kažem da je to loše, ali zbog toga kao da se stvari ne cijene koliko bi trebale.

Meni je moj walkman bio život. Nikuda nisam išla bez njega i svaku sam kasetu čuvala kao da je zadnja na svijetu. Još ga imam, spremljen je negdje u ladici i uvijek mi izmami osmijeh, baš kao i nostalgiju.

Ljudi su prije bili zadovoljni malim stvarima.

Ovaj post ne može proći a da ne spomenem glazbu i večernje izlaske. Nisam stručnjak niti sviram neki instrument i vjerujte mi, kada pjevam poželjet ćete da ste gluhi. No, glazba je neizmjerno bitan aspekt mog života. Mislim da zadnjih pet godina nije prošao dan, a da nisam pustila nekoliko pjesama. Kada sam doma, moj dan počinje i završava s muzikom.

Nova glazba me ne impresionira. Rijetko se nađe neka pjesma koja mi se svidi. Na mojem mobitelu se pretežno nalaze oni stariji izvođači i bendovi kao što su Pink Floyd, Dire straits, AC/DC, Aretha Franklin, Sinatra, Nina Simone, Prljavo kazalište, Parni valjak, Bajaga i još mnogi drugi. To su ljudi koji su svojom specifičnošću ostavili trag u svijetu. Zahvaljujući njima i njihovim pjesmama, mogu bilo kada otputovati u prethodno stoljeće.

Na balkanu dominiraju cajke. Poštujem druge i njihov izbor, ali isto tako stojim kod toga da to nije ni “k” od kvalitetne glazbe. To su, kako je u jednom članku pisalo, lake note. Neću sada ulaziti dublje u to i pokretati rasprave koje su pucanj u mrkli mrak. Nikada neću shvatiti što to vide u toj glazbi, no svatko ima pravo na svoj izbor. Tko voli, nek izvoli. Nikada nisam bila tip osobe koji soli pamet i nameće svoje, dokle god netko to ne radi meni.

Ono što mi je neshvatljivo, je to da u glavnom gradu imaš tako sužen izbor za izlazak. Toliko klubova, a svi puštaju istu vrstu glazbe. Gdje god se okreneš, samo cajke. Roditelji su mi pričali kako su nekada znali tulumariti u klubu i uvijek si imao izbor. Mogao si otići na mjesto gdje se pušta rock ili jezz ili blues, uglavnom mogao si birati. Sada oni koji ne podnose cajke, sjede u parku na klupicama, ako imaju sreće naiđu na neke događaje “Retro subota: vraćamo se u osamdesete” i tu i tamo uhvate koju svirku uživo, neki tribute. To je stvarno žalosno.

Uvijek se s nostalgijom prisjećam Purgeraja. Birc koji se nalazio u parku Ribnjaku. Puštali su ex-yu i strani rock… Što se tiče glazbe, odmah bih se teleportirala u osamdesete godine. Pjesme su imale ono nešto i kada ih slušam, sva se naježim. Ljude koji su imali priliku doživjeti koncerte tih izvođača, smatram pravim sretnicima.

A veze?

Nekada su se osobe doista upoznavale i to je bio jedan proces, prolazilo se kroz faze koje su polako vodile do veze. Danas upoznaš nekoga na fejsu, znate se tri dana i op, već ste u vezi i volite se najviše na svijetu. On je njezin boo, a ona je njegova baby. Nakon tjedana dana planiraju zajednički život i smišljaju imena za djecu, a kroz mjesec dana su smrtni neprijatelji. Kako je divna ta ljubav, zar ne?

Kako bi dobri, stari Bukowski rekao: Svašta nazivate ljubavlju, zato vam i ne traje.

Danas je popularna ona utrka tko će prije izgubiti nevinost i važno je imati reputaciju „Partnera/partnericu mijenjam češće nego moj tata sportske programe“.

Ne kažem da moraš biti onog stava ništa prije braka, ali barem pronađi osobu do koje ti je stalo i prema kojoj nešto osjećaš. Ne moraš biti siguran da ćeš s tom osobom provesti cijeli život jer, ne možeš biti siguran u takvo nešto ali budi siguran da je toj osobi stalo i da je to doista neka potencijalna veza.

Svi mi volimo stavljati slike na Instagram, a posebno mi cure. Pogotovo ako imamo dečka, onda nam je feed prepun zajedničkih slika. Na jednoj se grle, na drugoj ju on drži za ruku dok je ona okrenuta leđima, na trećoj ju ljubi u čelo, itd. Mogao bi se napisati cijeli jedan priručnik o tome kako promovirati svoju vezu preko društvenih mreža. Djevojke svoj profil smatraju virtualnim izložbenim prostorom, na kojem svakodnevno izlažu svojeg dečka dok spava, jede i radi sve što normalan svijet radi.

Bez brige, nisam hipokrit. Namjerno sam na početku rekla „mi cure“ jer ponekad i ja znam pretjerati pa se ovim putem ispričavam izmučenom dečku. Napisat ću ti pismo isprike i gurnut ću ga u tvoj poštanski sandučić.

Okej, sada sam malčice skrenula s teme. Takva sam. Raspišem se i nakon pola sata shvatim da sam od vožnje prema Francuskoj, otišla u Bjelorusiju.

No, kad smo već kod fotografija, prisjetimo se genijalnih Polaroida. Nekada su se fotografirali isključivo bitni momenti života kao što su proslave rođendana, blagdani, vjenčanja… Bilo je bitnije živjeti u trenutku i u potpunosti ga doživjeti, nego zamarati se fotografiranjem. Ja volim slike, ali sve te slike koje imam, niti jedna nije prikaz trenutka kada je moja sreća dosegnula maksimum jer takvi su trenuci skoro pa neuhvatljivi. Kada uživam, onda uživam. Kasnije tokom večeri ili dana, ovisno kada se odvija događaj, okinem fotografiju kako bi se jednog dana, kada me pamćenje neće tako dobro služiti, mogla podsjetiti na sve te divne trenutke i koliko sam uživala u životu.

Na kraju svake godine, sakupim 30 najdražih fotki koje sam uhvatila tokom te godine i onda ih razvijem. Neke stavim na zid da me tokom nadolazeće godine, kada stignu loši dani, podsjete da je to samo loš dan ali ne i loš život…

One thought on “Kolumna “Život jedne S”: Retroaktivna duša u modernom svijetu

  1. U potpunosti se slazem sa svime sta si napisala,pogotovo dio o vezama i kako ljudi vise ne cijene male stvari u zivotu,nego se zamaraju kojekakvim glupostima.Prije je to bilo sve puno ljepse i jednostavnije,a danas,ljudi opcenito nisu ni za sto zainteresirani i tesko je uopce danasnjim generacijama objasniti kako smo i mi cak drugacije zivjeli ,a nismo puno stariji od njih

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s