Više od riječi – više od knjige: Projekt

Hey folks,

Ovo je projekt namjenjen za djecu u kojem skupljamo knjige, slikovnice i društvene igre koje će se donirati bolnicama, dječjim odjelima kako bismo djevojčicama i dječacima uljepšali tmurne dane te kako bismo ih osvjestili o značenju knjiga kroz ranu mladost.

Svi će se knjigoljupci složiti da su knjige najbolji mogući bijeg iz stvarnosti, a znamo kako je njima taj bijeg preko potreban. Možete poduprijeti ovaj projekt tako da sherate ovu objavu na svojim društvenim mrežama i/ili ako želite donirati nešto od navedenog, možete nas kontaktirati preko FB stranice, Instagrama ili pak preko emaila: dvaboema.blog@gmail.com

Možeš napraviti razliku; možeš staviti djeci osmijeh na lice i pomoći im u bijegu prema carstvu mašte i slobode, da barem na trenutak zaborave gdje se i zbog kojeg razloga, zapravo nalaze.

Baš kao što je Gandhi rekao:

“Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.”

Ovo je idealna prilika za početak promjene.

Čime je projekt potaknut?

Bolnica je bila moj drugi dom, od treće godine života. Više sam vremena provela okružena medicinskim sestrama i doktorima, nego u okolini svojih vršnjaka. Nikada nisam išla u vrtić, a igraonice su za mene bila čista privilegija. Bilo kakva viroza ili pad imuniteta, mogli su imati smrtonosan ishod. To je lutrija koju nismo htjeli igrati. Danas se s osmijehom prisjećam svih tih dana i trenutaka.

Najviše sam boravila u bolnici Sestre Milosrdnice, koja je znana pod nazivom Vinogradska. Tamo sam upoznala djecu koja su prolazila kroz isto i nakon godinu dana, svi smo postali jedna mala obitelj. Dnevna je bolnica imala taj mali kutak s društvenim igrama i slikovnicama koje su roditelji ostavljali za razbibrigu. Sjećam se da su čekanja uvijek bila najgora. Živjeli smo čekajući.

Čekali smo svoje sobe. Čekali smo da iscuri zadnja doza kemoterapije u ciklusu. Čekali smo roditelje i trenutak kada će nas odvesti doma. Razmišljala sam o tome što želim biti kada odrastem. Željela sam biti heroj koji će spašavati tuđe živote, pa sam htjela biti astronaut kojeg će lansirati među zvijezde, pjevačica ili plesačica, možda glumica…

Možda…

U svim momentima između, nalazili smo utjehu jedni u drugima i u tom malom kutku koji nas je spašavao. Znali smo sjesti za stol i igrati Čovječe ne ljuti se, ponekad smo slagali puzzle ili listali stare brojeve časopisa i slikovnice. To je bila naša igraonica, čarobno mjesto na kojem nismo razmišljali što nas čeka i koliko toga se nalazi ispred nas.

Tada smo bili djeca koja imaju jedan čitav život pred sobom…

Zahvalna sam na svim tim trenucima jer su me naučili da je pozitivno razmišljanje vrlo bitno. Ipak, teško je biti pozitivan kada su ti dani obavijesni plaštem monotonosti. Sada kada imam dvadeset i jednu godinu, želim pomoći djeci i potrebitima u njihovim borbama. Makar društvenim igrama, knjigama i slikovnica…

No, to ne mogu sama. Znate kako se kaže… Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!

Slobodno nas kontaktirajte za više informacija ili ako želite pomoći!


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s