Recenzija predstave: Črna mati zemla, ZKM

Prema romanu Črna mati zemla Kristiana Novaka

Autor dramatizacije i dramaturg: Tomislav Zajec

Redateljica: Dora Ruždjak Podolski

Uloge: Adrian Pezdirc (Matija), Dado Ćosić (Franjo), Doris Šarić Kukuljica (Majka), Urša Raukar (Baka), Pjer Meničanin (Dr. Miholjek Lazanin; Hešto), Milica Manojlović (Dr. Perković; Pujto), Nataša Dorčić, Mia Melcher (Dina), Dora Polić Vitez (Teta; Lidija; Terezika Kunčec), Suzana Nikolić (Dejanova majka; Učiteljica), Barbara Prpić (Suzana; Milica), Nađa Perišić Radović (Silvija; Franjina majka), Damir Šaban (Zvonko Demokracija; Svećenik), Danijel Ljuboja (Mladen Horvat), Zoran Čubrilo (Franjin otac; Dejanov otac; Šogor; Stankec; Imbro Perčić), Jasmin Telalović (Dejan; Zdravko Tenodi), Mateo Videk (Krunek; Mario Brezovec), Stanko Kovačić (Glazbenik), Nikola Ljutić/Leon Bujanović (Mali Matija)

Trajanje: 2 sata i 40 minuta (s pauzom)

Črna mati zemla jedna je od onih predstava koje ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnima.

Mislim da sve govori činjenica da sam ju gledala čak tri puta u razdoblju od godine dana i zaista sam svakog puta iz dvorane izlazila s od suza razmazanom šminkom. Jednako je bilo s romanom, čije sam posljednje stranice čitala doslovce škiljeći kroz suzama zastrto vidno polje, a zadnje sam rečenice još potom dugo gledala, zbrajajući u sebi dojmove nakon čitanja jedne toliko teške priče.

Za predstavu sam čula čim je izašla u Zagrebačkom kazalištu mladih, ali do same karte i termina predstave trebala sam čekati praktički 2 i pol mjeseca, jer je sve bilo rasprodano. Bila sam također prisutna na Dodjeli nagrada hrvatskog glumišta u Hrvatskom narodnom kazalištu, kad je spomenuta predstava osvojila glavnu nagradu. Sve to ponukalo me da ju čim prije pogledam pa sam brže-bolje rezervirala dvije karte, za prijateljicu i sebe, i nakon toga čekala taj famozni 14. 01. 2018. kako bih konačno pogledala predstavu.

Svaka priča koja započinje sa spominjanjem slučaja bizarnih samoubojstava u kratkom vremenskom periodu, ostavlja gledatelja naježenim i prestrašenim. Još je gore kad se par scena kasnije susretnu s likom djeteta koje je vjerovalo da je ono sâmo bilo odgovorno za sve te silne smrti koje su se slučajno događale oko njega. Matija Dolenčec na početku je predstave odrastao muškarac i pisac koji se bori s prekidom i svojim konstantnim, gotovo patološkim laganjem o svojoj prošlosti i djetinjstvu, sve zato što je radi vlastitih trauma potisnuo pravu istinu o sebi. Kroz isprekidane sekvence i scene, u dugoj i dramatičnoj predstavi gledamo ispreplitanje Matijinih sjećanja iz djetinjstva te njegove borbe sa samim sobom u odrasloj dobi.

Sa stranica Novakovog vrhunskog psihološkog romana, glavno mjesto radnje, Matijino rodno Međimurje, izvrsnim je scenografskim potezima preseljeno na kazališne daske. Pozadinska glazba i grmovi šaša dočaravaju toliko puta spomenutu rijeku Muru, obične drvene stolice i kauč prikazuju obiteljsku kuću, na drugoj strani pozornice umjetna trava postaje nogometno igralište, a jednako tako ostaje i u scenama prikaza modernog Zagreba, samo s malo naglašenijim svjetlom u druge kuteve pozornice. Prijelaz između sjećanja o Međimurju te sadašnjosti u glavnom gradu, gotovo se scenski i ne osjeti. Scena je jednostavno je i minimalistički postavljena, a sve je opet toliko zorno prikazano. Matijino djetinjstvo odvija se u razdoblju devedesetih, s povremenim sarkastičnim opaskama i otvorenim referencijama na prošlo doba i određena imena s tadašnje političke scene.

Matija kao malo dijete ne može razumjeti smrt svoga oca. Njegova baka uvijek je tu za njega i prepričava mu stare međimurske priče, legende i mitove o kojekakvim zastrašujućim bićima iz šume i rijeke. Njegov otac je otišao nekamo gdje Matija ne može poći, no uvjeren je da se otac zasigurno naljutio na njega i zato ga nema.

Jedan mali dječak, velika mašta, teret osjećaja krivnje, misterij nekoliko uzastopnih smrti, crna mati zemlja na kojoj svi teško žive i hladna, brza rijeka Mura. Tako započinje i u jednakom tonu i završava ova životna pripovijest o neshvaćenosti života kao dijete, traumama koje se mučno potiskuju i životima koji se bezrazložno gube.

Niz je likova i fantastičnih glumaca iz ansambla ZKM-a koji su ih vrhunski utjelovili na sceni, no ja ću ovdje izdvojiti dvojicu glavnih, mladih glumaca koji su nešto najfascinantnije što sam u posljednje vrijeme, ako i ikad, gledala u hrvatskom kazalištu. Osim što su do savršenstva naučili međimurski dijalekt, kojim se najviše govori u predstavi, što u jednu ruku publici malo otežava praćenje, ali ipak je dovoljno razumljivo, Dado Ćosić i Adrian Pezdirc svojim su tumačenjem dvojice dječaka, najboljih prijatelja Franje i Matije, vjerujem svakoga dotakli do dna srca. Ta dvojica mladića, u predstavi mala dječačića, na svoj si specifičan i topao način predstavljaju vlastite misli, svoju sreću i sitnice koje oni sami jedini mogu razumjeti. Svijet oko njih još je suviše brutalan da bi ga shvatili i prihvatili, ali Franc i Matija imaju jedan drugog i njima je to i više nego dovoljno.

”Ti i ja. It i aj.”, kako bi Franc rekao.

No, to je zapravo samo jedan od mnogih zapetljanih dijelova i odnosa među likovima. Obiteljsko nošenje s nenadanom smrću svog voljenog člana, prilagodba zbunjenog i izgubljenog djeteta u okruženju ponekad okrutnih vršnjaka, brojni susjedi i ostali stanovnici sela koji svaki posebno nosi neke vlastite boli i muke, sve su to važni i neizostavni dijelovi Matijinog potisnutog djetinjstva. A kad se malome Matiji na sve to složi njegova bujna mašta, stari seoski mitovi i dvojica imaginarnih prijatelja iz legendi, uz otvoreno, zastrašujuće i mučno shvaćanje da je u selu došlo i do pedofilije, dobiva se slika jedne jedinstvene, duboko psihološke predstave koja zaslužuje svaku nagradu i definitivno više od jednog gledanja. Naravno, ako je publika spremna na sve. Postojale su određene kritike na roman, upravo radi spomena slučaja pedofilije. O tome neću mnogo, nema puno veze s mojom recenzijom, no samo ću reći da ako se stvari nastave gurati pod tepih, ništa se nikada neće riješiti. Vjerujem da je na to Kristian Novak i mislio kad je napisao Črnu mati zemlu.

Črna mati zemla jedna je specifična predstava. Uz vrhunsku duboku karakterizaciju likova, osobito dječaka Matije, još jednom najviše pohvaljujem izvrsnog Adriana Pezdirca, publika je dobila uvid u jedno pomalo zaboravljeno mjesto u Hrvatskoj i teme koje se ne bi smjele samo tako zaobilaziti.

Mistično riječno Međimurje na daskama ZKM-a skriva godine tajni, trauma i boli, a nama donosi jednu sasvim neobičnu, srcedrapajuću priču.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s