ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (11. dio)

VIII.

Čim je stari rekao da je on kod nas i da planira ostati još par dana, odmah sam znala da će mi cijelo ljeto otići u, blago rečeno, tri lepe.

Jer, ako sam godinu prije bila bjesnija od zlog grčkog boga Hada kad je otišao nakon što smo se družili jedva puna 2 dana, mogla sam samo nagađati što će se događati s mojim osjećajima ako ćemo se ponovno tako družiti, što je, normalno, bilo totalno neizbježno, budući da je ovog puta bio s nama u kući.

I tako sam već u prvih nekoliko minuta od dolaska u svoj Supetar, u pola 7 ujutro, bila ljuta na cijeli svijet. Doslovno sam te iste noći samo zaželjela jedno mirno ljeto bez sranja u osjećajima i srcu, ali ne, očito se netko gore urotio protiv mene i odlučio: Ajmo joj zapapriti i ovu godinu pa se malo smijati.

Kunem se zlatnim zecom da kad se prisjećam svega ovoga, točno mogu vidjeti bradatog Zeusa kako mi se s cijelom ekipom s Olimpa smije, nazdravlja Dionizovim vinom i prežderava se nebeskim kokicama.

Problem je bio u tome što se ja sama sa sobom nisam znala odlučiti je li mi zapravo drago što ću ga vidjeti ili sam samo ljuta što se opet pojavio na kratko razdoblje (hm, barem sam tako mislila). Iako sam u prvi mah poludjela, brzo sam se i primirila jer, hej, konačno sam se dočepala Supetra i ne planiram pizditi svaku dragocjenu sekundu na svom otoku. Tako sam ga barem za kojih par sati izbrisala iz glave i otišla ostaviti stvari doma, pomaziti psa, totalno poludjelog od sreće jer me vidi, a onda smo stari i ja u 7 ujutro otišli na plažu, on loviti ribe, a ja se okupati.

Brzo sam poslije toga i legla spavati, a kad me stari došao probuditi oko 13 h jer je, nemoj zezati, bilo doba ručka, prvo sam totalno dezorijentirano ustala, jedva shvaćajući gdje sam, ali ubrzo se sve razbistrilo kad je stari kroz vrata doviknuo: Dečki su baš došli s plaže i čekaju te za stolom.

Hm. Dečki.

Aha, moj buraz i onaj tamo gospodiček. Hajde, dobro.

Bacila sam na sebe prvo što sam vidjela i onako sva polučupava i izgužvana k’o da sam ispala iz vešmašine na centrifugi, izađem iz sobe i vidim praznu kuću.

Tako prikladno, stari je zabio glavu u ostavu u dvorištu, prekapajući po tonama maski, dihalica, peraja i alata koji nisu korišteni od doba Napoleona, buraz je u sobi i/ili na WC-u telefonirao sa suprugom (jer je ona toliko staložena žena da joj ne smeta ako joj muž prepričava zgode i nezgode s ronjenja i izlazaka dok istovremeno sjedi na školjki), a onaj tamo gospodin ljepotan sjedio je za stolom i odsutno tipkao po mobitelu.

Dakle, ako me tatino medvjeđe buđenje nije dovoljno razbudilo, to je onda definitivno učinio prizor za stolom. Jednu sekundu nisam bila sigurna je li to što sjedi preda mnom uopće ljudsko biće ili kentaur-maneken s naslovnice Nigdjezemskog Voguea, drugu sekundu ni sama neću znati objasniti odakle mi glas da mu kažem: Bok, a treće se sekunde jako mutno sjećam jer smo se zagrlili i još me poljubio u obraz.

Kad su odbjegli članovi obitelji konačno ispali iz kuće na dvorište i kad nas je ćaća familije krenuo tjerati za stol da papamo, ovaj me odmah ugrabio i posjeo pokraj sebe s, no shit, riječima:

-Dođi sjedi kraj mene, imamo puno toga za pričati.-

Jesam se bunila? Ni pametna.

Ručak je prošao većinom u našim razgovorima i povremenom žvakanju čega god da je bilo za ručak (ipak toliko ne pamtim), a kad je objed završio i kad sam ja pokušala ustati s namjerom da perem suđe, gospodin se usprotivio pa su buraz i on igrali kamen-škare-papir oko pranja suđa, gdje je razočarani buraz završio na dužnosti za suđe.

Dok je tata ponovno u ostavi rondao po ronilačkoj opremi, pas se mazio nama pod nogama, a buraz se u kuhinji, sudeći po zvukovima, borio ili sa suđem ili Mikeom Tysonom, ovaj me za to vrijeme nije puštao da ustanem od stola dok nismo do kraja (ponovno) ispreturali mišljenja o svim likovima iz Igre prijestolja. Kad me, konačno, nakon 35 minuta njegovog entuzijastičnog razgovora i mojeg unutarnjeg plesanja srca, pustio da odem u sobu raspakirati se, uspjela sam odahnuti jer sam pobjegla na vrijeme.

Još koja minuta više njegovog trkeljanja o Peteru Dinklageu i mojeg opsesivnog buljenja u te predivne crne oči, i lice bi mi postalo crveno kao zrela chilli papričica.

To ne znači da u okrilju zaključane sobe nisam bila crvena.

IX.

Večer je tekla klasično; nakon utakmice, pilo se vino na neudobnim stoličicama ispred dućana Lavande s legendom R., kasnije je došla i S. iz Beograda, a kad je buraz otišao na cugu s nekim prijateljem koji izgleda meksički, moj ćaća, S., A. i ja, završili smo na klupici s bocom crnog vina. Ma sve bi to bilo normalno da nije u ekipi bio i moj ćaća, ali neka ga.

A. je pričao o tome kako je imao hrčka s nekim španjolskim imenom, S. i ja naklapale smo o njenom poslu u Beogradu i iznenađujućoj činjenici da unatoč tome što mi najbolji prijatelj 5 puta godišnje odlazi ondje kod mame i očuha, ja još uvijek nisam stigla do Beograda, a kad smo popili vino i tata se sa psom zaputio doma, nas troje uputili smo se na još jedno piće.

Odnosno, dvoje, S. nas je putem napustila jer joj se spavalo.

U kafiću su buraz i R. bili zauzeti zezanjem meksičkog prijatelja, a nas dvoje zasjeli smo na mali zidić oko smokve pored koje je bio naš stol i, posljedicom previše vina, počeli neke dubokoumne razgovore. O pokojnom bratu, o tome kako je on saznao za njegovu smrt, o nošenju s tom boli koja je ostala, o terapijama za rješavanje nekih crnih misli i tako to. Još je taj razgovor i tekao donekle normalno, u nekom semi-tužnom tonu, dok on nije spomenuo jednu stvar koju je pokušao napraviti.

Kad je čuo da sam čitala pjesmu za brata na sprovodu, rekao je da dosjetio jedne stvari, ali nažalost nije se uspjela realizirati. Naime, palo mu je na pamet da skupi sve bratove bliže prijatelje i da, ako su voljni, svi pokušaju napisati neku kratku zgodu koja im se dogodila s njim i da sve to objedine u knjigu i meni poklone za rođendan. Nažalost, ljudima je ipak sve to previše teško padalo pa se od toga na kraju ništa nije ostvarilo, ali meni je i sama namjera i ideja bila toliko prekrasna da sam se, naravno, rasplakala. A bogme i on je bio malo na rubu suza.

Tako je večer završila oko 1 ujutro, uz puno njegovih lijepih riječi i još više zagrljaja ispod niske krošnje male smokve.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s