Recenzija: Dnevnik gradske cure, Andrea Andrassy

Kako opisati ovu malu i slatku, ali ubojito humoristično dinamitnu knjižicu?

Kolumne i torta od sira ili vodič kako opstati u tragikomičnom, više tragi, nego komičnom, okruženju 21. stoljeća u jednoj Hrvatskoj kao jedna sasvim posebna žena. Andrea Andrassy radijska je voditeljica i kolumnistica, influencerica na društvenim mrežama i po mom mišljenju, genijalna komičarka koja se ne libi reći sve što misli o nekoj trenutnoj stvari, bili to načini kako se nositi sa suživotom s muškarcem, kako preboljeti prekid ili prisjetiti se jednog davnog pojavljivanja u nadasve ”kultnoj” seriji Krim Tim 2.

Također je i išla u istu srednju školu kao i ja, pozdrav svim survivorima iz Kušlanove gimnazije, Treće-nesreće, nadam se da ćemo se uskoro (not really) vidjeti!

Pratim Andreu na društvenim mrežama već dulje vrijeme, odnosno samo na Instagramu, jer sam se ostalih efikasno riješila, ali tek sam nedavno pročitala njenu prvu knjigu, iako sam kolumne dosta često pratila. Ono što me najviše oduševljava kod njenog pisanja, upravo je taj vanredni humor, često usmjeren prema njoj samoj od prije nekoliko godina, ali i neizostavne kritike društva i specifičnih uzoraka ponašanja raznih grupa ljudi. Od bahatih tinejdžera, preko njenih vlastitih, najblaže rečeno šarolikih iskustava s ljudima pa sve do poznatih političara, sve ih je redom postrojila između redova šala koje tjeraju suze na oči i kriški torte od sira, čizkejka, koja se apsolutno mora jesti uz čitanje.

Složen od izabranih kolumni koje objavljuje za Index.hr, Dnevnik gradske cure sadržajno je podijeljen u 8 dijelova; Početak, Žene, Muškarci, Prekidi, Stvari koje nikog ne zanimaju, Bolji život, Hejt i Kraj. Svaki je poseban za sebe, što znači da nosi tolike doze humora da su uz knjigu stvarno potrebne maramice za suze od smijeha (uz spomenuti desert, nikako bez toga) ili samo čitanje tijekom dana, jer sam se ja u više navrata prepala da ću probuditi mamu u 4 ujutro svojim tuljanovskim krikovima. Da onima koji još nisu pročitali ovo malo blago to bolje pojasnim, evo mog najdražeg dijela:

Nemoj cmizdriti za frajerom

Znaš kad smiješ plakat za frajerom i urlat i narikat da je bio jedini za tebe i da više nikad ikad nikad nećeš voljeti? Kad živiš na armagedonom uništenoj površini zemlje u jedinom preostalom gradu na svijetu koji se zove Nuklearna Kutina i radioaktivne koze su upravo ubile jedinog preživjelog lika koji ti nije rođak, pa sad u ime spasa čovječanstva moraš imat dijete s bratićem koji je Josip Katalenić. Tad je ok plakat za frajerom. Ak ti se to nije dogodilo, prizovi mentalna muda, napravi de-massimizaciju i posluži se starom svećeničkom krilaticom: ”Život je lijep, dječaci su posvuda.” Plus, guglaj guzicu od Dejana Lovrena.

Mislim da je dala prilično dobre argumente zašto ne treba plakati za frajerima. Osobno, meni najbolje pali ova posljednja rečenica. Budimo iskreni, Lovren svakome ponovno otvara oči.

Svaki od 8 dijelova nosi malo drukčije teme i naslove, ali svi su u suštini jednako zanimljivi, jednako zabavni i jednako privlače gutanje knjige očima. Istina, moguće je pročitati ju u samo jednoj noći, mašem vam ovdje i dok u isto gluho doba pišem recenziju, ali uhvatila sam se već više puta kako se vraćam Andreinoj knjizi na polici i opet je prelistavam, smijući se jednako ili čak još glasnije na pojedine stranice. Da me se pita da izdvojim dio koji mi se najviše sviđa, teško bih odabrala, ali ipak bi za dlaku radi više smijeha i pomalo tužne, ali urnebesne istine, izabrala naslov Muškarci.

Moj idealan muškarac vjerojatno izgleda kao kombinacija Metju Mekonahija, Roba Thomasa i Igora Vorija. Sad sam guglala, i Rob i Vori imaju taj neki pogled koji govori ”možda u gepeku imam tortu, a možda taoca.” To je seksi pogled.

Stil oblačenja mi je sasvim nebitan, to sam dokazala kad sam bila s tipom koji je izgledao kao kauboj/prodavač usisavača na paru/back vokal u grupi Nježne siledžije – jedino što mi je važno je da mrzi crocsice. Želim da ih mrzi jednakim žarom kojim Željka Markić mrzi homoseksualce, samo bez nacionalne kampanje, referenduma i ostalih pizdarija.

Nekima bi možda zasmetalo što je Andrea otvorena po pitanju vlastitih mišljenja, ni najmanje ih ne skriva i dapače, zapravo ju je baš briga što drugi koji se s njom ne slažu, misle o tome. Možda će onima koji nisu navikli na njeno opušteno izražavanje bez nepotrebnih ukrašavanja ili cenzuriranja pokojih riječi, knjiga zvučati nepismeno i bez pravopisa, no takvima onda nije mjesto za foteljom s Dnevnikom gradske cure u rukama. Već je na prvim stranicama naglasila da će pisati onako kako ona to želi i ako se nekome to ne sviđa, ne treba ni kritizirati knjigu, samo se može u tišini maknuti ili, ako baš to jako želi, kontemplirati sa samim sobom i rječnikom pravopisa kao lakim štivom pred spavanje. Ja sam osobno njome oduševljena i jedva čekam dočepati se njene druge knjige, Prekida, koji je nedavno izdala.

Andrein je Dnevnik ukratko pravo osvježenje za čitatelja i preporučila bih ga svima kojima nedostaje malo smijeha i vedrine. Čak i ako ne, svejedno treba pročitati ovu knjigu i, po mogućnosti, što se češće vraćati ikoničnim izjavama koje, mogu ponosno priznati, stvarno opisuju neke od nas žena. Mislim, budimo realni, svi smo u nekom periodu života bili zatreskani u Borisa Novkovića. Što se Tončija Huljića tiče, njega ostavljam Andrei (wink-wink).

Svoj primjerak Andreine knjige ja sam nabavila u knjižari Ljevak, a vi ju možete jednostavnije naručiti klikom ovdje. Uživajte u čitanju i ne zaboravite tortu od sira!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s