ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (13. dio)

XIII.
Na obzoru
  
 Na obzoru je bilo crveno
 Spalio je žar
 Sve što je stajalo snažno
  
 Nisam htjela da ideš
 Ponosan
 Hrabar
  
 Opasnost
 Opasnost me plašila
  
 Na obzoru je gorjelo
 Užarena zmija
 Gutala je strah
  
 Nisam ti dala da ideš
 Uznosit
 Požrtvovan
  
 Gubitak
 Gubitak me morio
  
 Na obzoru je plamtjelo
 Krvava stihija
 Umiralo se pred nama
  
 A u zoru
 U zoru si ipak ostao
  
 Kao kiša
 Padale su moje suze
 Suze sreće
 Suze mira
  
 Gledao si
 Začuđen
 Grlio
 A izgubljen
  
 Nisi znao
  
 Ne
 Tad
 Tad još
  
 Nisi znao

XI.

U međuvremenu, dok su se na jednom lijepom otoku odvijale tako neke čudnovate stvari, na kopnu je postajalo sve gadnije. Požar kod Splita razbuktao se toliko da po prvi put otkako znam za sebe i ljetujem u Supetru, nisam mogla vidjeti grad preko puta nas od silnog dima koji se uzdizao.

Svi znate za moju fobiju od vatre pa možete samo zamisliti kako sam izgledala tih dana. Nevezano je li taj požar bio blizu ili daleko od nas, svejedno sam bila uspaničena jer i nije ti baš svejedno kad odjednom usred vedrog dana, sunce nestane iza doslovce crvenih oblaka. Još je i gore bilo po noći. Umjesto uobičajene kopnene rasvjete, s druge strane Bračkog kanala, buktinja se vidjela čisto kao da je riječ o vatrici u kaminu na par metara od udobnog kauča.

Svi su se odazvali za pomoć. DVD Supetar odjurio je trajektom već prvog dana, mnogi su se ljudi priključili akciji gašenja požara. Tako se i A. jedne večeri osokolio pa počeo pričati s burazom i R. kako bi bilo najbolje slijedećeg jutra sjesti na neki raniji trajekt i uputiti se sa svima ostalima u akciju spašavanja Splita. I dok je R. zamišljeno kimao glavom, slažući se s A.-ovim mislima, ja sam se za našim stolom pred Fast Foodom dimila gotovo u istim razmjerima spomenutog požara.

Nema šanse da mi odeš, ponavljao je moj mozak, dok je ovaj naveliko i naširoko razglabao o moralu i obavezi i želji za pomoć.

Ma sve je to meni bilo jasno i jedan veliki dio mene prvi bi se složio s njim jer ipak je u pitanju vatra i grad i sve se urušava i nestaje za tren oka i naravno, naravno da treba pomoći. Samo što je u tim trenucima, dok sam gotovo suznih očiju gledala vatrenu crtu iznad grada preko puta mog otoka, u meni prevladala čista panika da bi mu se nešto moglo dogoditi pa sam ga vukla za rukav i molila da ne priča gluposti i neka pusti stvar vatrogascima i da se samo ne usudi otići tamo preko jer ne bih bila mirna danima.

Čudio mi se, pokušavao mi objasniti svoje namjere, ali ja sam samo panično gledala malo njega, malo vatru u daljini i na odlasku kući, kad me ponovno pratio jer su buraz i R. još ostali družiti se ispred Fast Fooda, zagrlila sam ga tako čvrsto da sam ga osjećala na sebi čak i kad sam minutama kasnije već ležala u krevetu i teškom se mukom prepuštala snu punom dima, vatre i crnih očiju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s