XIII.
Na obzoru
Na obzoru je bilo crveno
Spalio je žar
Sve što je stajalo snažno
Nisam htjela da ideš
Ponosan
Hrabar
Opasnost
Opasnost me plašila
Na obzoru je gorjelo
Užarena zmija
Gutala je strah
Nisam ti dala da ideš
Uznosit
Požrtvovan
Gubitak
Gubitak me morio
Na obzoru je plamtjelo
Krvava stihija
Umiralo se pred nama
A u zoru
U zoru si ipak ostao
Kao kiša
Padale su moje suze
Suze sreće
Suze mira
Gledao si
Začuđen
Grlio
A izgubljen
Nisi znao
Ne
Tad
Tad još
Nisi znao
XI.
U međuvremenu, dok su se na jednom lijepom otoku odvijale tako neke čudnovate stvari, na kopnu je postajalo sve gadnije. Požar kod Splita razbuktao se toliko da po prvi put otkako znam za sebe i ljetujem u Supetru, nisam mogla vidjeti grad preko puta nas od silnog dima koji se uzdizao.
Svi znate za moju fobiju od vatre pa možete samo zamisliti kako sam izgledala tih dana. Nevezano je li taj požar bio blizu ili daleko od nas, svejedno sam bila uspaničena jer i nije ti baš svejedno kad odjednom usred vedrog dana, sunce nestane iza doslovce crvenih oblaka. Još je i gore bilo po noći. Umjesto uobičajene kopnene rasvjete, s druge strane Bračkog kanala, buktinja se vidjela čisto kao da je riječ o vatrici u kaminu na par metara od udobnog kauča.
Svi su se odazvali za pomoć. DVD Supetar odjurio je trajektom već prvog dana, mnogi su se ljudi priključili akciji gašenja požara. Tako se i A. jedne večeri osokolio pa počeo pričati s burazom i R. kako bi bilo najbolje slijedećeg jutra sjesti na neki raniji trajekt i uputiti se sa svima ostalima u akciju spašavanja Splita. I dok je R. zamišljeno kimao glavom, slažući se s A.-ovim mislima, ja sam se za našim stolom pred Fast Foodom dimila gotovo u istim razmjerima spomenutog požara.
Nema šanse da mi odeš, ponavljao je moj mozak, dok je ovaj naveliko i naširoko razglabao o moralu i obavezi i želji za pomoć.
Ma sve je to meni bilo jasno i jedan veliki dio mene prvi bi se složio s njim jer ipak je u pitanju vatra i grad i sve se urušava i nestaje za tren oka i naravno, naravno da treba pomoći. Samo što je u tim trenucima, dok sam gotovo suznih očiju gledala vatrenu crtu iznad grada preko puta mog otoka, u meni prevladala čista panika da bi mu se nešto moglo dogoditi pa sam ga vukla za rukav i molila da ne priča gluposti i neka pusti stvar vatrogascima i da se samo ne usudi otići tamo preko jer ne bih bila mirna danima.
Čudio mi se, pokušavao mi objasniti svoje namjere, ali ja sam samo panično gledala malo njega, malo vatru u daljini i na odlasku kući, kad me ponovno pratio jer su buraz i R. još ostali družiti se ispred Fast Fooda, zagrlila sam ga tako čvrsto da sam ga osjećala na sebi čak i kad sam minutama kasnije već ležala u krevetu i teškom se mukom prepuštala snu punom dima, vatre i crnih očiju.
