Putovanje: Pariz, Francuska – O ostvarivanju snova i odbjeglom vodiču

Ništa ne kaže ”najbolje putovanje ikad” kao živčani vodič koji za sobom gubi ljude iz grupe i dvodnevno treskanje autobusom do francuske prijestolnice. Kao što sam već opisala u par prethodnih kolumni, prilični sam baksuz što se putovanja tiče, a to se nekako najviše obistinilo u ovom putovanju. No, krenimo od početka, odnosno prošlog lipnja, kad mi se ostvarila jedna od najvećih želja ikad.

Pariz je za mene oduvijek predstavljao ikonu svakog putovanja, čak i unatoč tome što su mi neki daleki korijeni s Kube, koju također žarko želim posjetiti, te što mi je New York jedan od gradova koji ne bih samo posjetila, već bih se ondje da mogu, vjerojatno i preselila. Ipak, francuski mi je grad ljubavi godinama bio takva gotovo nedokučiva želja da sam i dalje, skoro godinu dana otkako sam ga zaista posjetila, još malo nesvjesna da sam stvarno bila ondje. Dugo mi je trebalo da nagovorim mamu da odemo zajedno u Pariz, prvenstveno zato što je ona već jednom bila tamo kao dijete i, prema njenim riječima, nije joj se baš svidjelo. Potpuno suprotno njenom karakteru, jedina stvar koja ju je uspjela nagovoriti, bio je program agencije koji je uključivao i posjet Disneylandu. Do lipnja 2018. moja je majka bila strogo ozbiljna osoba koja čak ni u djetinjstvu nije pretjerano voljela crtiće. U gradu svih snova gospođa Olivera totalno se raspištoljila. Tko ju poznaje, smatrat će ovo apsolutno urnebesnim, a oni koji ne… Mislim da je svejedno zanimljivo.

Putovanje smo uplatile povodom mog 21. rođendana i unatoč svim zgodama koje su nas tamo potrefile, uvijek ću to pamtiti kao najbolji poklon koji sam ikada mogla dobiti. Bio je 20. lipnja kad smo u ranu zoru krenule put Strasbourga, naše prve destinacije, jer je do Pariza nemoguće doći autobusom u jednoj turi vožnje. Ionako smo prvog francuskog grada putovali sve skupa 14 i pol sati (malo je reći da smo se ukočile). U Strasbourgu je bilo sparno, ali lijepo, jer je gradić specifično zanimljiv po svojim kućicama koje su mješavina gradnje kamena i drveta, a brojni mostići preko rijeke i mirna atmosfera doprinijeli su našem ugodnom posjetu. Protegnule smo noge, prošetale do velike katedrale, a kasnije sjele na jedno od najboljih jela koje sam ikada probala (nakon tatinih škampa, naravno) – tarte-flambée. To je nešto kao jako tanko razvaljano tijesto za pizzu, na koje može ići što god izaberete, no moj osobni favorit bilo je vrhnje s malo bijelog luka te velikim komadima dimljenog lososa. Jednom kad probate takav specijalitet, slabo ćete pristati na pizzu iz lokalne pekare. Prenoćili smo u okolici Strasbourga, a drugo jutro krenuli prema gradiću Reimsu, poznatom po velikoj crkvi, krunidbenoj gotičkoj katedrali. Tamo nas je zatekao priličan vjetar pa je po putu došlo i do presvlačenja na francuskom odmorištu, ali i nova porcija tarte-flambéea u sportskom baru nedaleko od kipa Ivane Orleanske pred katedralom. Par sati kasnije, obasjani suncem ušli smo u jedan od najljepših gradova na svijetu.

Prvi put kad sam ugledala Eiffelov toranj, morala sam obrisati par suza od silnog oduševljenja što ga konačno vidim. Još od ranog proljeća 2013. posjedovala sam svoju vlastitu, minijaturnu zlatnu verziju poznatog francuskog tornja, no taj je suvenir igrom slučaja, što namjerno, a što povrijeđeno iz razloga koje ovdje neću otvoreno spominjati, godinu kasnije završio na dnu rijeke Save. U to sam doba bila malo pretjerano teatralna. Svejedno, želja da ga ugledam uživo ostala je i zadržala se vječno, čak i nakon što smo se ”susreli”. Uslijedio je panoramski obilazak Pariza autobusom, po mom mišljenju suludo utrošeno vrijeme jer smo više minuta proveli gurajući se u gužvi po cestama, a već smo se mogli i prijaviti u hotel i sve glavne stvari za taj dan obići pješice. Hotel i kvart u kojem smo bili smješteni… Pa, recimo samo da bih radije protrčala u bikiniju po centru Dubrave, nego što bih još jednom usred bijelog dana prošetala pariškim Aubervilliersom. Svejedno, prvu smo večer dočekali uz entuzijastično skakanje po Montmartreu, jer nam se nekako posrećilo da dok vodič naklapa o povijesti, naša grupa stoji tik do kafića gdje se na velikom ekranu prikazivala nogometna utakmica Hrvatska-Argentina, s obzirom na to da smo mama i ja otputovale u Pariz baš u doba kultnog Svjetskog prvenstva u Rusiji. Nekima će ovo zvučati smiješno, no najviše ću pamtiti obilazak pitoresknog Montmartrea po Modrićevom golu i našem kolektivnom vrištanju.

Iduće jutro, slijedio je pravi, službeni obilazak grada, no i to je na određen način uspjelo završiti dosta čupavo. Inače sam pobornik samostalnih putovanja jer mislim da je najbolje kad si sami možete složiti plan i program, no dok nisam mami uspjela dokazati da je stvarno mala mogućnost da ćemo se zauvijek izgubiti u obilasku nekog grada koji nije Zagreb, ona je ustrajala na organiziranom putovanju s agencijom. Dakako, ne kažem da to nema svoje prednosti; barem se ne morate brinuti za prijevoz i smještaj, ali rijetko mi se dogodilo da sam bila baš jako zadovoljna aranžmanom. Tom je putovanju oproštena činjenica da je bilo komatozno organizirano, samo zato što je to PARIZ. Vodič nam je loše organizirao vrijeme pa smo tako jedva uspjeli nešto na brzinu pojesti oko podne kad nas je brzinom munje vodao kroz uličice prema Notre-Dameu. Crkva je apsolutno savršena i srce me još uvijek malo boli kad se sjetim onih traumatičnih prizora požara, ali doslovce smo samo protrčali kroz nju. Tako je bilo i što se Louvrea tiče, za njega je bilo predviđeno malo manje od 3 sata slobodnog vremena, što je s obzirom na gužvu i karte koje nisu bile kupljene na vrijeme (pitajte vodiča zašto), jedva dovoljno da se uđe vidjeti Mona Lisu. Mama i ja smo potom napravile ”neoprostiv zločin” – nismo otišle vidjeti Mona Lisu jer se nismo željele bespotrebno gužvati oko jedne slike, kad bi nam obično za taj muzej trebalo više od cijelog dana. Prošetale smo uz rijeku natrag do otočića gdje je katedrala Notre-Dame te ju obišle kako spada, a onda smo posjetile lokaciju koje sam se ja uhvatila još mjesecima ranije: kafić i pridruženu knjižaru Shakespeare and Company. S direktnim pogledom na katedralu i uskim prolazima između drvenih polica, pomalo zamračenom i ispunjenom mirisom knjiga, ta je mala knjižara apsolutno ostvarenje svih snova za ljubitelje knjiga. Ondje sam se počastila engleskom verzijom Shakespeareove drame Tit Andronik, a potom smo sjele na kavu i kolač, uživajući u malo mira od ubrzanog vodiča. Predvečerje je bilo rezervirano za posjet Eiffelovom tornju, istovremeno najljepšem i najtraumatičnijem događaju tog putovanja. Složit ću to u 4 natuknice, da bolje opišem:

1. vodič nam nije unaprijed kupio karte pa smo stajali 2 sata u redu na vjetru

2. uspio je nagovoriti skoro cijelu grupu da idu pješice po Eiffelu, jer je karta za nevjerojatna 3 eura jeftinija od one za lift (mi smo, naravno, išle liftom i samim time čekale dulje)

3. dao nam je drastično premalo vremena da obiđemo toranj

4. ostavio je osmero ljudi pod Eiffelom oko 23 h, s krivim kontakt brojem telefona, i otišao s ostatkom grupe natrag u hotel, 11 kilometara udaljen od centra grada

Pitate se tko je bio u tih osmero ljudi? NARAVNO da smo to bile mama i ja. Sreća u nesreći bila je što je nas ostavljenih bilo više pa smo se nekako međusobno smirivali i nakon nešto muke uspjeli pronaći put natrag do hotela. Ispravka, moja malenkost ovdje bila je ta koja je objašnjavala većini kojim linijama metroa treba ići gdje, budući da je većina tukaca iz grupe slijepo slijedila vodiča, ne prateći stanice kojima se išlo. U hotelu smo bili iza ponoći, bijesni na cijeli svijet i opasno razmišljajući kako uhvatiti vodiča nasamo da ga naglavce bacimo u Seinu.

Iduće smo ga jutro verbalno oprali i onda se mrko držali cijelog dana jer nam je umalo uspio upropastiti i izlet u Versailles. Još par natuknica u vezi toga:

1. opet nam nije na vrijeme kupio karte pa smo se borili s Kinezima za prevlast u redu koji je ispred ulaza u dvorac vijugao doslovce stotinama metara

2. bezobrazna Britanka je cinkala polovinu naše grupe da smo se ubacili između Kineza, iako to uopće nije bio njen problem (mama i ja smo na vrijeme uletjele unutra, baš kad se security maknuo s ulaza da ode provjeriti koliko nas je)

3. opet smo imali premalo vremena za obilazak, kako dvorca, tako i vrtova

Dan danas se pitam zašto samo nismo bacili vodiča na milost i nemilost stampedu Kineza. Versailles je prekrasan, uređen do najsitnijeg detalja i sav kičasto pozlaćen, ali mene su se ipak više dojmili vrtovi koje smo obišle vlakićem da sve stignemo vidjeti. Ono što je uslijedilo, postalo je više komično, nego tragično. Iz nekog razloga, vodič nas je odveo u obilazak futurističke četvrti La Defense, što je zapravo običan, poluprazan kvart krcat neboderima. Polovina grupe, u kojoj smo bile i mi, pobunila se protiv nepotrebnog obilaska pa smo iz protesta sjeli u prvu pizzeriju na ručak, a tek je tamo nastupio urnebes. Konobari su, očito zbunjeni brojem ljudi koji im je došao, redom iznosili narudžbe, većinu kava i nekoliko pizza, jednu po jednu. Doslovno. Jednu po jednu, kao da nikad nisu čuli za pladanj ili, zdravo balkanski, tacnu. Uz natmurene poglede upućene vodiču dočekali smo i predvečerje, sastavljeno u obliku trčanja na brod za krstarenje rijekom, jer je gospodin PONOVNO krivo preraspodijelio vrijeme. Ipak, ako do tad nisam bila dovoljno oduševljena Parizom, naša plovidba Seinom to mi je još povećala. Vidjeli smo čistu sliku pariškog društvenog života ljeti, velike grupe ljudi kako se druže, smiju i plešu u barovima na obali rijeke, sve velike građevine zasjale su u sutonu i atmosfera je jednostavno bila savršena.

Predzadnjeg dana, malo manja grupica uputila se na vlak do Disneylanda, gdje sam i mami i sebi dokazala da godine nemaju nikakve veze s oduševljenjem bajkama i fantastičnim pričama. Kad bih detaljno prepričavala svaku vožnju na kojoj smo bile, to bi potrajalo još kojih 5 stranica, a toliko baš i nije predviđeno za jednu blog objavu. Reći ću samo da niti jedno sjećanje iz djetinjstva nije bilo toliko predivno kao moj posjet Disneylandu s 21. godinom, a najviše od svega pamtit ću vožnju iz Star Warsa, uz koje sam odrasla zahvaljujući tati i ti me filmovi još dan danas iznova vesele. Dan nam je trajao kao da ima 48 sati, ali smo do autobusa i noćne vožnje prema Salzburgu došle nasmiješene od uha do uha.

Zadnji je dan za mene bio čisto preživljavanje, jer me prvo umorila 12-satna noćna vožnja do Salzburga, a kako sam taj grad već jednom prije vidjela, nisam baš percipirala mnogo toga oko sebe, osim škampa u Nordseeu i kupovine Mozart kugli. U Zagrebu smo bile oko 18 h, a potom je slijedilo raspakiravanje hrpice suvenira, gledanje slika, smijanje tragikomičnim situacijama i dugi, dugi odmor.

Prvi posjet Parizu definitivno je bio svakakav, ali to je ujedno i najljepši grad u kojem sam do sad bila i ne mogu opisati tu sreću što mi se taj san napokon ostvario. Ipak, ne mogu reći da će to biti jedini put da sam bila ondje. Već sad planiram kad ću se opet susresti s francuskom prijestolnicom…

Prvi pogled na Eiffel
Slavoluk pobjede
Katedrala Notre Dame
Mjesto iz snova za svakog knjigoljupca – Shakespeare and Company
Versailles – vrtovi
Disneyland – Trnoružičin dvorac
Dobrodošli u svemir! – Star Wars
Eiffel i ja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s