Recenzija filma “Memento”: Odnos sjećanja i činjenica – Psihološki triler

Memento je psihološki triler redatelja Christophera Nolana, snimljen 2000. godine.  Radnja filma bazirana je na kratkoj priči „Memento Mori“ koju je napisao Jonathan Nolan. Braća Nolan su surađivala na nekoliko filmova te je Christopher napravio filmsku adaptaciju navedene priče koja je objavljena 2001. u časopisu Esquire, a njen je naslov inačica latinske poslovice „Memento te mortalem esse“ što bi u prijevodu značilo „Sjeti se da si smrtan“.

  Film prati dvije radnje.  Dok jedna teče obrnuto od kronološkog i snimana je u boji, druga radnja je kronološki ispravna, ali je snimana crno-bijelo. Film tako započinje krajem te je kraj filma ujedno početak. Zbog takvog načina snimanja je svaki kadar vrlo bitan. Radnja je spora pa bi, oni koji vole akcijske psihološke trilere mogli reći da je dosadna. Nema prevelike dinamičnosti, odnosno nema napetosti na koju ste možda naviknuti u filmovima tog žanra i najveći fokus je na dijalozima između likova.

Gledateljima filma je pružen uvid u život Leonarda Shelbya koji je uslijed borbe sa silovateljem i ubojicom svoje žene zadobio ozljedu glave. Kao posljedica udarca pojavila se anterogradna amnezija, odnosno nemogućnost prebacivanja informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Budući da ne može stvarati nova sjećanja i zadržati ih u dugoročnom skladištu, Leonardov život se svodi na dobro osmišljeni sistem koji se sastoji od rutina i navika koje mu naizgled čine život mogućim.

Prije ozljede je radio kao osiguravateljski istražitelj te je tokom raznih poslovnih iskustva naučio konstantirati kada ljudi govore neistinu. Kako sada nema sposobnost upamtiti nova lica i informacije vezane za njih, oslanja se na instinkt promatrajući ljudske facijalne ekspresije i oči jer je uvjeren da može na taj način zaključiti govori li osoba istinu.

Leonardov jedini cilj je osvetiti svoju ženu, što namjerava postići tako da pronađe njenog ubojicu. Upravo zahvaljujući ranije spomenutom sustavu koji se sastoji od mnogobrojnih različitih podsjetnika, vjeruje kako može uspjeti u tom naumu. Sve značajne informacije o svojem životu i prikupljenim ključnim tragovima je tetovirao na tijelo jer smatra kako je to permanentan način da sačuva podatke.

U hotelskoj sobi u kojoj odsjeda nalazi se veliki plakat iznad uzglavlja kreveta. Pomoću njega i polaroidnih fotografija kao podsjetnika, Leonard ima mogućnost zapamtiti izgled svojeg auta, u kojem hotelu boravi te koje su osobe važne za pronalazak ubojice.

Film tjera na spekuliranje, postavljajući nam brojna indirektna pitanja. Uspijeva li Leonardov sistem doista? U jednom trenutku filma kaže: „ Sjećanja su nepouzdana. Sjećanja mogu biti iskrivljena. Ona su interpretacija, a ne snimka.  Ona su nevažna ako imaš činjenice.“ Koliko je to zapravo istina?

Pamćenje je podložno sugestijama te je moguća pojava takozvanih „Lažnih sjećanja“, a glavni uzroci su upravo nejasni tragovi pamćenja, baš kao i pripisivanje pogrešnog izvora informacija. Dok se sva točna sjećanja temelje na doslovnim tragovima, to jest na upamćivanju fizičkih karakteristika nekog podražaja koja uključuju znanje, razumijevanje kao i razvojni stupanj individualne osobe, lažna se sjećanja uglavnom baziraju na suštinskim tragovima .Leonard se oslanja na činjenice, ali kolika može biti njihova valjanost bez poznavanja konteksta? Jednako tome, postavlja se pitanje koliko su njegova sjećanja na prošlost stvarna i koliko su konstituirana iz njegovih uvjerenja, ali i intencija.

Leonard se svako jutro budi s uvjerenjem da je njegova žena živa, a potom se pomoću tetovaža prisjeća stvarnosti. Postavlja pitanje kako zaboraviti i preboljeti kada ne možeš osjetiti vrijeme? Svaki dan iznova proživljavanja njezinu nemilosrdnu smrt i emocije su jednakog intenziteta. Postoji ona stara izreka koju često koristimo, a to je da vrijeme liječi sve rane. No, kada bi nam osjet za vrijeme bio oduzet kako bi onda zacijelili?

Brad Pitt je prvotno trebao biti u ulozi Leonarda, ali zbog kolizije u svojem rasporedu odustao je od uloge. Nakon audicija, Nolana je impresionirao Guy Pearce zbog svojeg entuzijazma za ulogu, a i nakon odlaska Pitta, odlučili su smanjiti troškove snimanja i uzeti pristupačnog kvalitetnog glumca. Moram priznati da mi odabir glavnog glumca nije “sjeo” na prvu. Njegova staložena gluma bila mi je zbunjujuća, na kraju ipak fascinantna.

Kraj filma je čisti blow-mind. Iako se na početku doznaje kraj, cijela radnja je toliko konfuzna. Ako ste kao ja, onda ćete ovaj film pogledati dva puta u uvjerenju da vam je neki detalj promaknuo te da ćete nekim čudom složiti slagalicu. Ipak, svatko će imati neko svoje mišljenje i mislim da je to bio Nolanov cilj.

Zbog svog neobičnog načina snimanja i inovativne strukture, ovaj film noir je dokaz da originalne ideje nisu nestale. Kraj ostavlja mnoga pitanja otvorenima i pušta gledatelja da sam na njih odgovori, što čini Memento jednim od onih filmova koji doista tjeraju publiku na dublje razmišljanje.

Glavni glumci: Guy Pearce, Carrie – Anne Moss, Joe Pantoliano
Žanr: Psihološki triler
Ocjena na imdbu: 8.5
Godina snimanja: 2000.
Redatelj: Christopher Nolan

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s