ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (15. dio)

XII.

Mjesec i pol kasnije, došao je i dan njegovog odlaska.

Malo je reći da sam cijelog dana bila nervozna i rastresena i neizmjerno tužna, toliko da sam poslije ručka suđe gotovo oprala vlastitim suzama koliko ih je bilo. Stoga sam bila iznimno sretna kad smo u trajektnoj luci konačno ostali sami, makar i tih nekoliko minuta pred njegov odlazak. Bilo mi je dovoljno i samo da ja budem zadnja osoba s kojom će se pozdraviti.

Par minuta prije 18 h, zastavši malo dalje od pješačkog ulaza, razmijenili smo još posljednjih par rečenica i pozdrava, a potom i poljubaca u obraz i zagrljaja. Kako se uspinjao rampom i ulazio kroz vrata do pokretnih stepenica, dvaput se okrenuo i mahnuo mi, a kad sam se i ja okrenula da odem malo dalje prema hladu kako bih odande promatrala odlazak trajekta, jedan od brodskih zaposlenika dozvao me da se okrenem jer mi je ponovno mahao, provirujući čupavom glavom preko hrpice ljudi koja je čekala red za ulaz. Nasmijala sam se, iako u sebi i nisam bila najsretnija, no svejedno sam nastavila šetati duž broda i mola, svako malo okrećući se oko sebe i pogledavajući na sat.

Posljednjih nekoliko automobila još se ukrcavalo, iako je već prošlo vrijeme za polazak. Sunce još nije bilo na zalasku, ali se vrućina smanjila i cijeli je grad zasjao u zlatnim tonovima. Parkirala sam samu sebe što dalje moguće od ulaza i sa svoje omiljene pozicije pod svjetionikom i zamišljeno promatrala more i ljude na palubi koji su već čudnovato dugo gledali u mene i zamišljala, onako poetski i šašavo, kako bi bilo predivno da on sad izađe iz trajekta i krene prema meni.

Par sekundi dnevnog snivanja bilo mi je naglo prekinuto s još očiju koje sam osjetila na sebi, ovog puta popraćenih tihim smijehom Jadrolinijinih momaka u bijelim odorama. Nejasna sama sebi, nonšalantno sam se osvrnula preko ramena i dan danas ne znam objasniti kako se u onom istom momentu nisam srušila u more iza sebe.

Bio je vani.

Izašao je van iz trajekta i mahao mi da požurim do njegove strane broda, dok je u jednom dlanu držao nekakav meni još iz daljine nepoznat predmet.

Ne znam odakle mi snaga u nogama da sam uspjela potrčati duž mola dok sam s palube čula nekoliko uzdaha i krajičkom oka primijetila da me svi gledaju napeto kao da se na jednom malom otočkom molu odvija skandinavski triler uživo. Ne znam koliko mi je srce lupalo, ali neko sam vrijeme vjerovala da sam oko sebe čula bubnjeve. Nisam ni primijetila da plačem od sreće kad mi je u ruku brzo utisnuo nekakav hladan, četvrtasti predmet, uz riječi:

-One si mi večeri rekla da ti se jako svidio miris, a ja sam ti ga obećao pokloniti kad ću odlaziti.-

Sve je bilo kao u filmu. Njegov žurni izlazak, smijeh i pogledi ljudi, u zadnji tren predan poklon, još jedan brzi zagrljaj i poljubac u obraz i kroz par minuta on je već odlazio, dok sam ja drhtavih koljena i mokrog lica stajala i kimala gospodinu iz Jadrolinije koji je vukao uže s veza natrag u trajekt i usput mi dovikivao:

-Ne plači, lipa, vidiš da je dobro prošlo!-

Tek nakon glasne trube i odlaska velikog bijelog broda obasjanog zlaćanim tonovima, otvorila sam čvrsto stisnut dlan i na njemu pronašla njegov parfem, isti onaj parfem koji sam mu jedne večeri pohvalila, a on mi je rekao da ga ima još malo i da će mi ga dati kad će se vraćati za Zagreb.

Protresla sam bočicu i potom se naglas nasmijala samoj sebi.

Bila je gotovo puna.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s