KRATKA PRIČA: Promatračica

Author’s note:

Priča je bila poslana na natjecanje kratkih priča MetaFora, koje se održava svake godine povodom Noći knjige u knjižnici Vladimira Nazora u Zagrebu. To je već treća po redu priča koju sam slala na MetaForu, a ove je godine bila u užem izboru. Ovogodišnja tema bila je KronoMetaFora, odnosno vrijeme kao pokretač, konstanta ili predmet promišljanja. Na pamet mi je palo mnogo različitih ideja, no ova o Promatračici najdulje se zadržala i osobno smatram da u njoj ima materijala za proširivanje, samo što sam radi pravila natječaja bila primorana držati se odrednica o broju riječi pa je priča ispala puno kraća od planiranog. Možda joj se jednog dana ponovno posvetim i napravim od nje nešto više, a do tad… Nadam se da će vam se svidjeti 🙂

-Martina

Oni ne znaju.

Maek i Sorenna ne znaju, iako su ovdje na Zemlji sa mnom otkad znaju za sebe. Ali ja njih poznajem i dulje no što to sami znaju i vjerojatno nikad neće ni znati. Sad smo zajedno, ali isto to smo bili i onda, u jedno doba kojeg se sad samo ja sjećam. Svijet se promijenio. Ljudi su nestali. Od nekadašnjih milijardi, sad je ostalo samo par tisuća. I njih dvoje su se promijenili. Radimo zajedno, Maek na jednoj strani, Sorenna i ja na drugoj. I dalje postoji ono mnoštvo poslova: arhitekti, graditelji, radnici. Liječnici, uzgajivači, prodavači. Svi su raspoređeni prema talentu i mogućnostima. Maek i Sorenna često me pitaju mislim li da postoji nešto što nam još nedostaje. Jer, sve se iznova izgradilo, za njih prvi, za mene već tko zna koji put, ali ništa ne vuče nekoj drugoj spoznaji, sve je tajno i nepoznato, kao mukla tišina koja se provlači našim planetom između svjetlosti i tame. Nitko i ne naslućuje da je možda već samo par godina u natrag, postojao jedan drugi svijet, toliko sličan, a opet toliko različit.

Pripadam sorti Promatrača. Dok Maek i Sorenna rade svoje poslove, ja sve nadgledam i promatram, duboko u sebi poznajući drugu, staru, izgubljenu stvarnost. Zemlja je uništena i srušena. Od nekoć moćnog planeta, ostale su samo mrvice i temelji nekadašnjeg bogatstva. Nitko se ne pita što se dogodilo, kako su se odjednom tisuće ljudi našle u pustinji, na sprženoj površini inače zelenog planeta, i nitko ne razmišlja zašto se dani ne broje, odakle taj mrak koji se svako malo spušta i kako je samo moguće da ništa nije postojalo prije. U neprestanoj borbi s vlastitim nemirom, prokletstvom svoga bića, tobože ledenog lica gledam kako čovječanstvo po drugi put u svom postojanju, iz ničega, još nesvjesno, ponavlja vlastitu povijest.

Ime mi je Adelíne i ja sam uništila vrijeme na Zemlji.

Danas je Sorenna sa mnom dok čuvam prilaz na poljane iz kojih se kopa novi grad. Sve je opustjelo i puno je prašine koju vjetar neumorno nosi na sve strane. Zelenkaste uniforme graditelja pokrivene su tankim slojem sivkastog zemljanog praha, preko usta nose marame kako bi se zaštitili od udisanja nečistog zraka te kopaju još otkako je mrak prešao u tek vidljivu svjetlost. Jučer su kopali po najvećoj svjetlini, znoj im se slijevao niz kožne hlače i jakne, na svima se vidjelo da teško dišu i kreću se sporije, bez energije, vukući se kroz rupe i tunele i upirući svoje stisnute oči u nebo, kao da se nadaju da će istog časa radi njihove kolektivne želje, pasti taj mrak koji željno iščekuju. Maek se sad odmara, ali tad je bio među njima, dolje, radeći dok gotovo nije pao s nogu. Lica potamnjelog, što od jakog sunca, a što od prljavštine koja se podiže pri svakom slijedećem dubljem iskopavanju, puhao je i kopao, zamahivao lopatom i samo nastavljao sve dublje u temelje, dok naposljetku nije bio poslan na svoj zasluženi odmor. Drhtavih se koljena srušio na metalnu klupu i nakon što je pohlepno ispio malu zdjelicu juhe koju mu je Sorenna zabrinuto pružila, usput mu suosjećajno otirući slijepljene pramenove kose s vlažnog pocrvenjelog čela, podigao je svoje kôse, svijetlosmeđe umorne oči, popucalih ružičastih kapilara i s jedva vidljivim tragovima suza na upalim obrazima, upitao me:

„Zar ne može netko odrediti koliko će se dugo raditi do zamjene?“

Sorenna pogne glavu, a ja šutim. Polako kimnem u niječan odgovor i gledam kako Maekove oči primaju moju informaciju s jednostavnim razočaranjem koje viđam na svim licima svakoga dana. Vrijeme više ne postoji za ljude. Zarobljeni smo u nekoj vrsti vakuuma, našem vlastitom neznanju koje se sporo i potmulo nagiba i svakim slijedećim pitanjem približava se rubu ponora kaosa. Čudi me kako do sad nisu već stali primjećivati da nešto nedostaje. Nešto veliko, neko ugaslo znanje koje čuči u svakom od njih i pokušava se probiti van. Grade novi svijet, ali bez pravih temelja. Danima stoje u prašini i blatu do koljena, pripremajući velika skloništa i snažne zgrade koje trebaju štititi od svih opasnosti, a i ne znaju da se kližu na drhtavim temeljima bez reda. Tek se izvlače iz svih prirodnih katastrofa koje ih pogađaju, a već teturaju prema rubu apsolutnog kaotičnog nesrazmjera.

Vremena nema i tko zna hoće li ga ikad više biti. Da znaju tko sam, da znaju što sam učinila, vjerojatno bih nestala s lica ove povrijeđene Zemlje, ali još sam sigurna, još svi žive u neznanju.

Bez pomaka smo. U mraku smo. Izgubljeni smo.

U drhtavim dlanovima nosim dokaz, hrpicu stakla i malo metala koji ga je nekoć spajao. Srce ovog svijeta prestalo je otkucavati onog trenutka kad sam podigla oči prema nebu i svom silom udarila o njega, stvarajući val koji je pokosio sve pred sobom. Koji je pokosio posljednje sekunde koje su se kretale. Pješčana oluja treperi mi pred grimiznim zastorom iza kojeg se skrivam, vjetar nabire tkaninu, a sitne čestice prašine nagrizaju mi ionako već izlizane čizme. Pred očima nosim Maekov molećivi pogled i Sorennino suzama izbrazdano lice. Kad jednom istupim pred njih, više nema natrag. Kad im jednom vratim vrijeme, više nema života za mene.

Kao što sam onog dana i ja birala, tako će sad birati i oni. Izlaz iz vakuuma neznanja u kojem se milimetar po milimetar guše ili pošteda one koja im je ipak priskrbila još novih dana, čak i onih u proždirućem mraku bez pojma o postojanju vremena?

Ja sam jednom spasila samu sebe. Koga će spasiti oni?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s