ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (16. dio)

XIII.

Bilo je to na 11. 11. 2017. Rođendan mog obožavanog Dostojevskog, moj imendan, hladna subota poslijepodne, hrpa knjiga u rukama i susret s osobama koje dugo nisam vidjela. U svakom slučaju, kad je taj dan započeo, nisam imala blagog pojma da dvojica blizanaca iz Slovenije koje nisam vidjela 2 godine, neće biti jedine osobe s kojima ću se slučajno susresti.

Prijateljice L. i V. nakon cjelodnevnog izleta na Interliberu ostavile su me autom doma i otišle se malo voziti po poligonu, a ja sam nakon kratkog njuškanja po svojim skupo iskeširanim knjižicama, odlučila otići u kino. Mami se nije dalo, svi su bili nešto zauzeti, a i uostalom nikome se osim mene same nije dalo gledati psihološki horor Majka!. Meni nije problem ići sama ikamo, uključujući i kino, što bi nekome moglo zvučati malo čudno, ali mene živo zaboli. Čak mi je i A. rekao da je on često išao sam u kino.

U svakom slučaju, bacila sam na sebe najgluplju odjevnu kombinaciju koju sam u životu složila i tako se uputila prema gradu, taman nekih sat vremena prije da stignem podići rezerviranu kartu. Vozeći se u drmusavom tramvaju, iz nekog sam valjda samo meni poznatog razloga, neprekidno mozgala kako i on voli ići sam u kino i kako bi bilo baš lijepo da ga, na primjer, sretnem danas.

Vještica, vještica, vještica.

Iz zagrebačkog Oza.

Stigla sam u kino i odmah me po dolasku dočekao prvi šok; na blagajnama je bila tolika gužva da sam ja ozbiljno počela razmišljati dijeli li se možda nešto ili je započeo Treći svjetski rat. Ugurala sam se u red koji mi se činio najkraćim, iza 4 euforične osnovnoškolke i ispred 3 flegmatična srednjoškolca i tako stajala u jednom mjestu punih 20 minuta.

Razlog?

Nekako, baš je te subote, cijeli sustav Cinestara odlučio kolabirati.

Da sam bila nestrpljiva, otišla bih već nakon 5 minuta čekanja i doma pogledala jedan od 300 filmova koji me samo čekaju i pune mi memoriju laptopa. Da sam bila malo upornija, ali ipak nedovoljno, malo bih se nećkala, ali opet bih otišla i možda nazvala vas da se vozamo po tom poligonu, budući da mi je večer prijetila opasnim propadanjem. Ali ja sam, hvalim svoju ovnovsku tvrdoglavost, bila spremna čekati i do ponoći i pogledati makar i najgluplju ljubavnu komediju, jer ako sam digla dupe za kino nakon cjelodnevnog hodanja po Velesajmu, onda za vraga mogu i stajati još koji sat i čekati čudo koje će dići taj sustav.

25 minuta kasnije, okrenula sam se na lijevo i na svoje veliko iznenađenje ugledala jednog našeg glumca, Petra Ćiritovića, ako vam nije poznat, on svuda glumi negativce i iznenađujuće je privlačan uživo. Blejala sam u njega opasno sumnjivo već valjda treću minutu za redom, važući u glavi opcije.

Mogla sam izaći iz reda i slikati se s njim pa otići doma gledati nešto bezveze i barem biti zadovoljna što imam u mobitelu sliku s glumcem ili sam mogla nastaviti čekati u redu i možda se nadati da ću ga jednog dana opet sresti.

Razmišljanje mi je prekinula figura koja je osvanula nedaleko od Ćiritovića. Iako nisam htjela vjerovati na prvu i čak sam htjela skrenuti pogled i praviti se da ga ne vidim, moje nemirne okice krenule su sa skeniranjem od nogu do glave.

Dakle.

Bijele tenisice, isprane traperice, kožna jakna, ”crna kosa, taman ten, osmeh kao izmišljen”.

Te sam ga večeri za vrijeme vožnje tramvajem poželjela vidjeti u kinu. I on je stigao u kino.

Malo je reći da sam odjednom umjesto kostiju, u nogama imala želatinu.

Kad me primijetio, stao je jednako zbunjeno, ali odmah potom nastavio hodati i zaustavio se tek kad mi je bio na par milimetara od tijela, grleći me i ljubeći me u obraz, uz popratno:

-Bok! Sretan imendan!-

Auu, što je ovog puta stvarno bio sretan.

XIV.

Kako mu se bližio rođendan, tako sam ja osmislila cijeli plan i program za poklon i popratni slatki poklon. Vrlo važna informacija prije uopće smišljanja što mu od kolača ispeći za rođendan, bila je ona da je Gospodin Crni Mačor alergičan na gluten.

Tako sam ja, maher kakav jesam, svi me znate, pročačkala cijeli Internet i na nekoj lijevoj kulinarskoj stranici našla recept za čokoladni kolač bez glutena. Zabava je započela idućeg dana, u subotu, kad je krenula priprema kolača.

Sve je fino teklo dok nije došlo vrijeme za pećnicu. Naime, u receptu je pisalo da se lim sa smjesom za kolač treba staviti u drugi lim u kojem je malo vode i tako peći/kuhati u pećnici 20-ak minuta. Ma sve bi fino i prošlo, da se u pečenje nije odlučila ubaciti moja majka. Praktički me izgurala iz kuhinje i rekla mi da će ona riješiti limove i vodu, a da se ja mogu opustiti jer sam pripremila dobru smjesu.

Ljudi moji, bila je to najveća greška u povijesti grešaka.

Ne samo da je žena spalila kolač do temelja, već je u smeću zajedno s kolačem završio i protvan.

Iduće jutro, sama sam ispekla kolač, ovog puta bez suvišnih limova, vode i zabadala od mame i taj je ispao, blago rečeno, savršen.

Spakirala sam kolač u lijepu kutijicu, zamotala jedan lijepi bratov šal koji nikada nije nosio i na cijelu hrpicu dodala malu knjižicu koju sam kupila na Interliberu, pjesme Halila Džubrana.

Rekao mi je još na moru da je oduvijek htio čitati nešto od Džubrana pa sam se potrudila i pronaći mu to nešto, a onda sam lukavo na prvu stranicu dodala i meni jako drag Nietzscheov citat: ”Nevidljivim nitima najčvršće smo povezani”.

Maco, ako ne padneš na ovo, sama ću te gurnuti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s