Recenzija: Genijalna prijateljica, Elena Ferrante – 1. dio napuljske tetralogije

Vjerujem da nema tog ljubitelja knjiga koji se nije susreo s proslavljenom talijanskom autoricom i njenom tetralogijom o prijateljstvu koja je poharala književnu konkurenciju 21. stoljeća. 3 godine nakon što je Profil izdao prvi dio, roman Genijalna prijateljica, posvuda hvaljen i spominjan, konačno je došao i u moje ruke. Prije no što zakoračim u osvrt i svoj doživljaj knjige, reći ću nešto o samoj autorici.

Nitko zapravo ne zna tko je napisao napuljsku tetralogiju.

Pitate se zašto je to tako? Lijepo – Elena Ferrante zapravo je samo pseudonim pod kojim netko već godinama piše i dospijeva na vrh književnih ljestvica, toliko visoko da neki doista smatraju kako je to ime upravo jedno od najpoznatijih u svjetskoj književnosti. Sama spisateljica za svoju je tajnovitost izjavila kako misli da kad je tekst jednom napisan, nema više potrebe za autorom. Iako se neki možda s tim ne bi složili, a određene grupe teoretičara književnosti međusobno bi se potukle žešće nego ulične bande Ciudad de Mexica, to je samo njezin izbor i ako je već godinama uspijevala ustrajati u tome da se ne dozna tko je ona, ima pravo tako i nastaviti do kraja života. Prvu veliku publiku stekla je romanom Dani zaborava, ali romani Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju te Priča o izgubljenoj djevojčici progurali su njeno (izmišljeno) ime do svjetske slave.

Ono što me iznenadilo i ujedno fasciniralo i natjeralo me da više razmišljam, jest detaljnost njezinih opisa. Teško je povjerovati da je ta životna priča o prijateljstvu koju Ferrante prepričava, potpuno izmišljena, stoga sam ja jedna od onih koji čvrsto vjeruju da je najveći dio tetralogije, ako ne i u cijelosti, istinit. Ne samo da su u tekst utkane čvrste emocije za koje sumnjam da bi netko mogao dovesti do tolikog fiktivnog savršenstva, fabula također i odgovara autoričinim godinama. A da ne govorim o činjenici da protagonistica nosi isto ime kao i spisateljičin pseudonim – Elena.

Roman nas uvodi u specifičnu sliku; 1950.-e u Italiji, siromašni napuljski rajon i dvije susjede, djevojčice u nižim razredima osnovne škole te razvitak njihovih života do adolescentne dobi. To je u grubo, najopćenitiji mogući opis prvog romana, Genijalne prijateljice, no to je samo grebanje po površini. Najmanje što mogu reći o ovom romanu jest da je slojevit, ponekad težak za čitati i sve samo ne običan, no to nažalost, ne znači nužno da mi se apsolutno svidio. Složit ću to ovako; privlači na čitanje o životu tih dviju djevojaka kao detaljna kronika i definitivno posjeduje onu mističnu notu koja izvire iz svakog velikog klasika književnosti, ali baš je to stvar s klasicima. Ne oduševe svaki put. Ponekad su previše dosadni za čitati. Većinom ne ispune očekivanja.

Moj problem s Genijalnom prijateljicom taj je da mi je na jedan način srušila očekivanja, a opet me s druge strane goni da dovršim tetralogiju jer stvarno brinem za likove i želim znati što im se dalje događa. Trebalo mi je malo više od tri tjedna da sjednem i napišem recenziju, zamalo sam počela spavati s knjigom ispod jastuka, sve se nadajući kako će mi ideje same od sebe ući u glavu jer sam previše kontemplirala. Na kraju sam odlučila, napisat ću onako kako sam i čitala; zaintrigirana, no većinski zbunjena. Nadajmo se da neću i vas zbuniti.

Pripovijedanje započinje u sadašnjosti, što nas odmah upućuje na kružnu kompoziciju fabule i, priznajem, u određenim mi je trenucima to bila jedna od rijetkih stvari koje su me nastavile vući da se dalje posvetim istim knjigama. Jednostavno jako želim znati što se događa na kraju i mislim da je to dovoljna motivacija da nastavim. Prolog nam donosi stariju Elenu koja živi u Torinu i iz telefonskog poziva mladića po imenu Rino doznaje da je njegova majka, Lila, Elenina najbolja prijateljica, netragom nestala. Za sobom je ostavila samo mnoštvo pitanja i veliku prazninu, doslovce brišući samu sebe iz tuđih života rezanjem vlastitog lika s obiteljskih fotografija. Elena, očito dobro znajući da je Lilu nemoguće pronaći ako je odlučila na taj način bježati, odlučuje napisati opsežnu priču o njima dvjema, sve od doba kad su bile malene djevojčice.

Lila kao i obično želi pretjerati, pomislila sam. Preko svake mjere proširuje koncept traga. Ne želi nestati samo ona, sada, u šezdeset i šestoj godini, već i izbrisati cijeli život koji je ostavila za sobom. Osjetila sam da sam jako ljuta. Da vidimo tko će ovog puta dobiti, rekla sam samoj sebi. Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve ono što mi je ostalo u sjećanju.

Prvi se roman sastoji od tri dijela, prologa i dva zasebna dijela; prolog je naslovljen kao Brisanje tragova, prvi kao Priča o don Achilleu, a drugi kao Priča o cipelama. Još jedna od simpatičnih i iznenađujućih, ali prilično korisnih stvari jest popis likova koji je autorica predočila na prvim stranicama knjige. Svi likovi koji se spominju u prvoj knjizi zapisani su prema imenu, prezimenu, obitelji te poslu, gotovo kao popis lica na početku dramskog djela. Nigdje prije nisam primijetila da je netko postavio likove prije čitanja romana, ali kako su talijanska imena pomalo slična i zahtjevna nekima koji se ne bave izričito talijanskom književnošću, smatram da je pametno imati jedan mali popis na početku, čisto da se čitatelji ne bi zabunili. A i estetski se uklapa.

Detaljni i zorni opisi ljudi, a osobito grada, tog velikog, opasnog i savršeno kaotičnog Napulja kojeg sam nedavno konačno dobila priliku posjetiti na par sati, jedna su od najboljih stvari koje mogu izdvojiti da mi se sviđaju. Autorica je suptilno prenijela duh tog siromašnog i još uvijek nasilnog poslijeratnog doba i nije pretjerivanje reći da početak ovih romana nosi štih pravog književnog klasika. Što se generalnih karakteristika tiče, roman se zaista može smatrati kanonskim djelom postmoderne književnosti.

Što se likova tiče… Tu sam malo više podvojenog mišljenja.

Elena i Lila od malih se nogu sprijatelje, ali ne bih rekla da je to na tradicionalan način. Posljednji put kad sam provjerila u svom iskustvu, bliska se prijateljstva, osobito ona koja traju od malih nogu i protežu se na cijeli život, ne bi trebala temeljiti na rivalstvu. Čini mi se kao da se kroz cijeli roman Elena i Lila natječu oko nečega, bila to škola, općenito znanje ili kasnije veze te sam u više navrata stekla dojam da je Lila ta koja je udaljenija i kao da ju je manje briga za cijeli svijet, uključujući i Elenu, i to još od malih nogu, praktički od prvog kontakta i upoznavanja.

Lila je znala da osjećam taj strah, moja je lutka o njemu govorila naglas. Stoga je ona, baš onoga dana kad smo bez dogovora, samo pogledima i kretnjama, prvi put zamijenile svoje lutke, čim ju je dobila, Tinu gurnula onkraj mrežice i pustila je da padne u tamu.

Svejedno, Elena se kroz godine nastavlja držati Lile kao da joj o tome ovisi život, dvije djevojke s vremenom postaju sve bliže, ali se u više navrata i udaljavaju pa ponovno prilaze jedna drugoj. Istina, tu postoji velika povezanost i njihovo je prijateljstvo kasnije sve čvršće, unatoč mnogobrojnim životnim okolnostima, ali tijekom čitanja, sve se vrijeme nisam mogla othrvati tim Eleninim početnim riječima, opisivanju Lile kao da joj je potrebna baš kao i zrak, dok mi se neprestano čini kao da je Lila toliko lepršava, toliko ponekad odsutna i živi u svom svijetu napredujući u drugim segmentima od Elene, dok ju ona uporno želi sustići i prestići.

Nešto mi nije dopuštalo da je napustim. Nisam je dobro poznavala, nismo nikada razmijenile ni riječ premda smo se neprestano međusobno natjecale, u učionici i izvan nje. Ali imala sam nejasan osjećaj da bih, da sam pobjegla s ostalima, njoj ostavila nešto svoje što mi nikada ne bi vratila.

Cijelo to razdoblje proteklo je u tom tonu. Ubrzo sam morala priznati da mi od onog što sam ja sama radila srce ne bi zaigralo, važno je postajalo samo ono što bi Lila dotaknula. Ali kad bi se ona udaljila, kad bi se njezin glas udaljio od nečega, to bi se umrljalo, naprašilo bi se. Viši razredi, latinski, knjiški jezik više mi definitivno nisu bili tako sugestivni kao finiširanje cipele, a to me snuždilo.

Osim Lile i Elene, susrećemo se s brojnim likovima koji su zapravo svi njihovi susjedi, ljudi koji žive u neposrednoj blizini te pratimo njihove doticaje i utjecaje na živote dviju djevojaka. Napulj je opasan, one žive u nasilnom svijetu koji njih nimalo ne čudi, oduvijek je bilo tako, tučnjave, psovke i nikad otklonjen pozadinski strah za Elenu i Lilu je svakodnevica, no za čitatelje nije. Kultura stare Italije, osobito tog lučkog grada koji godinama skriva mračne tajne mafije i kriminalnog života, toliko je slikovito prikazana da mi je moj posjet Napulju otvorio oči nakon čitanja romana, bez obzira na moderno doba u kojem ja živim i ono prošlo koje je opisano između redova.

Radnja teče vrlo jednostavno, ali svako novo poglavlje drži novi maleni zaplet koji se na kraju svi polako stapaju jedan u drugi i formiraju vremensku liniju koja konstantno drži dvije protagonistice. Genijalna prijateljica, prvi dio od ukupno četiri, završava kad su djevojke stare tek oko 16, jedva 17 godina i čitatelje čeka još dug put do njihovih 60.-ih iz prologa. Teško je predvidjeti daljnji tijek radnje, iako su neki detalji o, primjerice Lilinom životu eksplicitno izvedeni u samom prologu te, unatoč tome što sam dijelom skeptična i pomalo razočarana što je prijateljstvo dviju djevojaka ispalo mnogo mračnije i čudnovatije za mene, želim nastaviti s čitanjem.

Želim doznati što se događa s genijalnom prijateljicom i njenom vječitom potrebom u obliku druge osobe.

Neko je vrijeme šutjela i netremice promatrala vodu koja je sjala u kadi, zatim je rekla:

‘Što god da se dogodi, ti se nastavi školovati.’

‘Još dvije godine: onda ću maturirati i tu stajem.’

‘Ne, nemoj nikada stati: ja ću ti dati novce, moraš se uvijek školovati.’

Nervozno sam se zasmijuljila, zatim sam rekla:

‘Hvala, ali u nekom trenutku školovanje staje.’

‘Ne za tebe: ti si moja genijalna prijateljica, moraš postati najbolja od svih, muških i ženskih.’

Roman Genijalna prijateljica izdan je 2016. godine u nakladi izdavačke kuće Profil, ima 349 stranica, a možete ju pronaći ako kliknete ovdje. Kao što sam već rekla, prilično sam podvojenog mišljenja oko prvog dijela, no to ne znači da mi se nije svidio. Napuljska tetralogija ima potencijal pravog klasika i mislim da bi svi kojima je stalo do duboke, detaljne književnosti trebali uzeti i pročitati ovu knjigu.

No ipak, da mogu birati, ja nikad ne bih pristala na takvo prijateljstvo kakvo je ovdje opisano…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s