Kolumna “Život jedne S”: Molim te, ne odgađaj

Uginula mi je ptičica prije deset dana. Zvao se Po i bio je ptica s karakterom. Doista, tako mi mojih metar i trideset devet visine. Neopisivo svojeglav i vrlo često neurozan, ali samo u jutarnjim satima ili ako ga ignoriraš, što je ustvari opravdano. Nikada se u potpunosti nije pripitomio. Tu i tamo bi mi sletio na stol, krevet, moje koljeno… ali najviše je vremena volio provoditi na svojoj krletci. Vrata su mu uvijek bila otvorena, dvadeset i četiri sata dnevno.

Često se svađao i prkosio. Njegova omiljena igračka je bila zelena kućica s ogledalcima, a na dnu je visjelo zvonce koje bi primio s kljunom i histerično nabijao po krletci.

Dražesni mali birdo, zar ne?

Je. Divna i posebna ptičica. Toliko mi je znao ići na živce, pogotovo kada bi grizao police s knjigama. Često sam se prijetila da će završiti u čušpajzu ili na tavi s jajima.

Kreštao je. Mislim da mi je na ptičjem rekao da se jebem.

Sada se sigurno pitate kakve sve ovo veze ima s gore navedenim naslovom posta.

Iako sam tužna i još uvijek ne mogu vjerovati da ga nema, njegov odlazak me nagnao da razmislim o tome kako živim te gdje i kome dajem svoje sate života.

Kada smo mali, dan ima previše sati i traje cijelu vječnost, no svijet odraslih nam postepeno promijeni cijeli koncept vremena. Pogled nam konstanto leti na ručni zglob kako bismo provjerili stižemo li sve na vrijeme. Užurbani smo i neurozni. Trčimo tamo – vamo, za ovog i onog… i ne stanemo. Ne stanemo kako bismo razmisliti trčimo li za nečime što je vrijedno našeg vremena? Trčimo li za osobu koja je vrijedna našeg truda?

Vrijeme je nešto najvrijednije što imamo.

A trošimo ga, kao da ga imamo na bacanje. Ponašamo se kao da posjedujemo izvor na koji ćemo otići kada nam istekne rok trajanja, pa si uzeti još vremena i još i još…

Kao djetetu, život mi se činio predugačak i činilo mi se kao da imam dovoljno vremena učiniti sve što želim. I imam, no samo ako složim prioritete i svoje vrijeme počnem trošiti onako kako doista želim, bez ustručavanja.

Vrlo često sam željela nešto, a da ustvari to uopće ni nisam željela. Mislim da će me većina shvatiti. U današnje vrijeme, konstantno dobivamo mišljenja koja nismo ni tražili, glava nam je zatrpana sugestijama okoline, koje u jednom trenutku više nisu sugestije već direktno i besramno nametanje. Ista stvar je i s društvenim mrežama. Uvijek gledamo što je in i što drugi rade, pa odmah i mi to poželimo.

No, želiš li doista?

Kao da se svi trudimo napraviti jedan životni copy – paste.

Ne kritiziram. Govorim ovo jer sam i ja sama takva i to je nešto što stvarno ŽELIM promijeniti.

To je moje vrijeme i moj život.

Sjedila sam na klupi i razmišljala o prošlim godinama. Sada kao djevojka koja ima dvadeset i jednu godinu, plašim se vremena. Osim ovoga što sam gore navela, ne znam za vas, ali ja imam jednu rečenicu koju konstantno izgovaram ili bolje rečeno boljku; „Ima vremena.“

Da, ima ga. Ali ako stalno nešto odgađaš, odjednom ćeš shvatiti da ga više nema i žalit ćeš.

Žao mi je, ali izvor ne postoji. Baš kao niti Djed Mraz.

Svaku večer ostavljaš kolačiće Djeda Mrazu, a tata ti uredno dobiva trbuh. Na kraju se žali tvojoj mami što je napravio pa ti odlaze kupiti poklon, stavljaju ga ispod jelke dok ti podvaljuju priču o jelenima koji lete, vilenjacima koji zamotavaju poklone i Djeda Mrazu koji se, bez da ga itko čuje, sa svojih 150 kila spusti kroz dimnjak.

Okej, oprostite. Ovo je bilo krajnje zlobno od mene i ako me sada želite kamenovat, totalno kužim.

Ispričavam se, evo, Djedica Mraz postoji.

Ali ne i izvor.

Dakle, sada kada sam kao i obično zalutala, ajde da se vratimo na temu.

To moje „Ma ima vremena.“ je razlog zašto sam pokupila jedinice, zašto su se neka prijateljstva završila i zašto su neki snovi ostali neostvareni, želje neispunjene i zašto više vremena nisam posvetila voljenima.

Vrijeme je krivo.

Zapravo, nije.

Ja sam kriva. Ti si kriv. Svi smo mi krivi. I to shvatimo u jednom trenutku. Trenutak kada mirno sjediš na klupi i okružen si tišinom. Znam da nešto ne štima jer to je tišina koja mi je nekada godila, ali sada me plaši. Plaši me što ne čujem smijeh, riječi koje lete sa svih strana, što ne čujem korake i ključ koji otvara bravu. Plaši me što ne čujem tik-tok.

Vrijeme je tiho i ono te ne upozorava da teče.

Pa se pitam: Zašto odgađam? Zašto sam tako jebeno lijena učiniti ono što trebam i želim?

Bojim se brzine kojom vrijeme prolazi. Prije tjedan dana sam se igrala u parku i jela pijesak dok su moji vikali da je to fuj i da će netko pomisliti da me izgladnjuju. Prije pet dana sam stajala na velikom dvorištu osnovne škole, čekajući da izgovore moje prezime i smjeste me u jedan od tri moguća razreda. Sigurna sam da sam tri dana prije jedva zaspala od tjeskobe. Gledala sam u digitalni sat na polici, razmišljajući o tome hoću li biti prihvaćena u srednjoj školi.

E da, koliko sam samo vremena bacila razmišljajući o tome hoću li se nekome svidjeti. Tokom ovih godina svojeg života, polako sam naučila postaviti drukčije pitanje: Hoće li se oni svidjeti meni?

Ma sigurna sam da sam prije točno trideset i pet sati pisala maturu i nervozno grizla nokte, pitajući se hoću li upisati željeni fakultet.

Vrijeme ide, ja sam starija. Ma ne brinu mene bore, niti sjede niti srednje godine na koje se svi žale. Stare i ljudi do kojih mi je stalo, a ja znam da je sve prolazno… I bojim se kada ću ostati ovdje s vremenom, žaleći što sam ga podcijenila. Znam da ću u jednom momentu biti osoba koja će živjeti do kraja života bez nekih osoba kojih najviše volim.

No, to je život i tako treba biti.

I sada se ponovno vraćamo na Po.

Mogla sam ga naučiti da dođe na ruku, da izgovori koju riječ, da se mazi… ali nisam.

Sutra ću, ma zapravo kad se vratim s ljetovanja pa da mu se posvetim kako treba. Sada moram učiti, a onda idem van. Ma ima vremena, naučit ću ga…

Tri godine su prošle, a ja sam do prije deset dana mislila da imam vremena. Nikada ne možeš znati kada nekoga vidiš ili čuješ po zadnji put. To je ono što mi tjera strah u kosti. No, to je isto ono što bi nas trebalo ponukati da pažljivo baratamo svojim satima i da ih poklanjamo onima koji to doista zaslužuju.

Njegov odlazak mi je bio finalna lekcija da ne odgađam, da vrijeme posvetim onima koje volim i koji to zaslužuju.

I iskoristite ga onako kako vi doista želite, a ne kako mislite da bi trebali ili kako drugi od vas očekuju.

To su najbolji savjeti koje vam u ovom trenutku života mogu dati.

S toga, ti koji ovo čitaš; molim te sjedni na neku klupicu ili na plažu, nebitno. Gdje god ti odgovora. Okruži se tišinom i razmišljaj.

I molim te, ne odgađaj…

One thought on “Kolumna “Život jedne S”: Molim te, ne odgađaj

  1. Tako je,nikada ne odgađati nista . I moj je Pero takav. .prgav. Kuci kad idemo sin i ja moramo se javiti. Naljuti me nekada. Deset godina ga imam i obozavam ga. (Dodi koka pusa,pusa)kaze on meni. Voli samo neke moje prijateljice. Kad mi pricamo tada i on . Na zalost svi skuzimo puno toka dok prode ili se brda ispraviti,ali važno je imati ljubav,pažnju za sebe. Sve prolazi,da

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s