PUTOVANJE: Mala talijanska tura: Od povratka u srce Rima do ruševina pod Vezuvom – Italija, Rim – Pompeji – Napulj

Sve mi se više čini da me Italija baš voli. Sa sigurnošću mogu zaključiti da je meni ona lako postala jedna od najdražih zemalja i destinacija za putovanje, jer nekako, svaki put kad nogom i putovnicom kročim na tlo zemlje tjestenine, mode i nogometa, osjećam se kao da sam se vratila kući.

Ovomjesečna kolumna sastoji se od kombinirana dva putovanja, odnosno mog drugog i trećeg posjeta Rimu ove kalendarske godine, a sveukupno trećem i četvrtom, ako brojimo i onaj iz proljeća 2017. Uz Rim, na posljednjem putovanju s početka lipnja, ispunila mi se jedna od životnih travel želja te sam zajedno sa svojom Ivom posjetila ruševine Pompeja i Napulj. Započet ću s kratkim pregledom mog drugog posjeta Rimu, od 20. do 23. travnja, kad sam prvi i jedini put stigla u Rim zračnim putem!

Povodom mog 22. rođendana, obiteljski smo se dogovorili da ćemo skupiti novce za avionsku kartu kako bih se ja jednom kao masivna faca (što u slobodno vrijeme i jesam, hvala najljepša) pojavila u Italiji avionom. Tako sam u subotu ujutro s našeg novog i prekrasno uređenog aerodroma Franjo Tuđman, poletjela aviončićem Croatia Airlinesa i nakon urnebesnog presjedanja u Splitu, gdje su nas praktički vratili u isti avion nakon procedure skupljanja boarding passa koji iz nekog razloga nije mogao biti printan u Zagrebu, već samo na licu mjesta u Splitu, 2 sata kasnije sletjela na veliki rimski aerodrom Fiumicino. Shuttle autobus prebacio me do željezničkog kolodvora Termini, odnosno Ivinog najbližeg susjedstva, a ostatak dana iskoristile smo za malo šetnje po gradu i potom izlazak s njenom Erasmus ekipom. Dvije Bosanke, Amina i Nela, Nijemac Patrick te Rus Aleksandar, odnosno Saša, odnosno Sale legenda te Iva i ja družili smo se u baru uz shotove za 1 euro i koktele za 3, razgovarajući kombinacijom englesko-talijansko-hrvatsko-ruskog i pošteno se zabavile. Malo upozorenje – osim ako niste savršeno sigurni da je vaš ruski sugovornik jako drag i miran tip, nemojte potezati temu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji te pogotovo ne utakmice između Hrvatske i Rusije za koju, vjerujem, svi ovdje znamo kako je završila. Ipak, budući da je Saša jedan totalno chill lik koji mi se odmah dopao i jako sam sretna što sam ga upoznala, nismo se potukli na temi najvažnije sporedne stvari na svijetu, pa čak ni nakon što smo saznali da smo tzv. ”zakleti neprijatelji” prema principu Barcelona vs. Real Madrid.

Budući da je idućeg dana bio Uskrs, Iva i ja smo složile torbu s klopom i kroz grad, uz usputno zastajanje uz Koloseum, Trajanov forum i Parlament, sve savršene i velebne građevine, krenule prema rezidenciji Amine i Nele kako bismo nedjelju provele u druženju i jedenju. Kasnije nam se pridružio i Saša, zajedno s Anastazijom iz Litve, ako sam dobro upamtila, a onda smo napravili mali izlet do prekrasnog parkića s vodopadima a na drugom kraju grada, ne bih znala gdje točno, ali znam da do tamo vozi Metro linija C, što je prilično udaljeno od centra. Klasično i u talijanskom duhu, Iva i ja smo večer završile sladoledima na Piazza Navoni.

Ponedjeljak je bio još jedan dan za cjelodnevni izlet – ovoga puta u Zoološki vrt u Villi Borghese, čime sam ja bila oduševljena kao malo dijete jer volim gledati životinje, a osobito posjećivati velike Zoološke u inozemstvu. Iako mi vjerojatno niti jedan neće nadmašiti praški Zoo u kojem sam bila davne 2009., rimski me pošteno oduševio i nasmijao, unatoč lijenoj kišici koja je odlučila pomalo sipiti cijelog dana. Teško je izdvojiti koje su me životinje najviše nasmijale, ali u top tri definitivno spadaju prekrasne žirafe, zaigrani noj koji se pravio važan mrdanjem glave kao heavy metalci na svoju omiljenu mjuzu te show hranjenja 30-ak malih pingvina koji su se gegali tako zadovoljno da to može biti svojstveno samo jako samopouzdanim malim pticama u frakovima. Od cijelog putovanja u Rim u travnju, najviše mi memorije mobitela zauzimaju slike životinja. Uz carbonaru u lokalnom restorančiću kraj Pantheona i kratko haranje po Sephori u Via Corsu, večer nam je završila uz još malo kiše, no ni ta nam nije mogla pokvariti dobro raspoloženje.

U utorak ujutro, na dan kad sam odlazila iz Rima, no tek u poslijepodnevnim satima, Iva mi se malo prehladila pa je odlučila ostati u stanu da se pričuva, dok sam ja solo otišla na novi izlet koji sam si namijenila i naumila – posjet rimskim katakombama San Callista, mjesto koje ganjam već posljednje dvije godine i nikako da ga posjetim. Pogodite što? Konačno sam uspjela! Uz malo manje muke da pronađem adekvatni bus koji vozi svakih pola sata sa stanice direktno ispod Koloseuma i uz plaćenu kartu od 8 eura koja uključuje grupnu turu s odabranim jezikom (engleski, naravno, toliko talijanskog ipak još ne znam), sišla sam u podzemlje na prvu i drugu razinu starih papinskih grobnica i skrivenih labirinata malih gradova gdje su ljudi u davnim stoljećima uistinu živjeli. Hladno je, mračno i pomalo zastrašujuće, ali vrijedno svake minute posjeta! Jedino što me zasmetalo bilo je zabranjeno fotografiranje u unutrašnjosti katakombi, ali to sam nadoknadila dobrim sjećanjima te razglednicom koja vrijedi i više od obične fotke s mobitela.

Brzim vlakom po imenu Leonardo express s Terminija sam za pola sata stigla do aerodroma, odakle sam nakon iscrpnog njuškanja po duty-free shopovima, u 18 h poletjela put Splita, a onda i Zagreba, gdje me dočekala moja prijateljica i vjerni šofer Leonora (thanks for the ride, babe). Ovim putem službeno priznajem da sam prešla svoj strah od aviona i na opće hvatanje za glavu od strane moje majke, jedva čekam svoj idući let!

Moj zadnji posjet Rimu za ovu godinu, budući da se bliži ljeto, ispiti te Ivin povratak u Hrvatsku, bio je od 30. svibnja do 4. lipnja, ponovno Flixbusom, ponovno tijekom noći i ponovno s drmusanjem od 12 i pol sati.

Ovog sam puta, ipak, uspjela odspavati dovoljno da ne bih bila toliko premorena pa sam po dolasku u Rim u petak ujutro, 31., već bila spremna za nadolazeći večernji izlazak s Erasmusovcima. Kao uvod u večer, Iva i ja smo nakon dugog odmora i naklapanja kod kuće, u poslijepodnevnim satima posjetile jedan jedini Via Corso za shopping izvidnicu, našle se na sladoledu s njenim mentorom Alessandrom, bile na šminkanju u Sephori, a noć smo započele s Aminom i Nelom koje su stigle po nas u Ivin kvart, San Lorenzo. Ponovno sam se susrela s jednom od Turkinja, Caglom, malo pripitom Anastazijom, oduševljenim Rusom Sašom i upoznala još mnoštvo drugih od kojih sam uspjela upamtiti Peruanca Felixa, Brazilca Renata, Čeha Cubu te najzgodnije biće na planeti Zemlji, pazite sad, momka po imenu Bora Bora. Dođi meni, plažo popularna! Iako je cuganje kraj ceste u Villi Borghese bilo izvrsno i klub u koji smo kasnije ulazili, Art Cafe, bio apsolutno prekrasno uređen, masovna gužva na ulazu nije baš doprinijela atmosferi. Zadnji put kad sam provjerila, nikome nije do mnogo plesanja i skakanja nakon što te je masa zamalo zgnječila kao tatina šlapa gnjevnog komarca.

U subotu, poslije dugog spavanja koje nam je bilo prijeko potrebno s obzirom na povratak u stan oko 4 sata ujutro, uputile smo se u smjeru nečeg malo daljeg od centra, ali meni svejedno najdražem kvartu u Rimu ikad. Trastevere, pitoreskne uličice i trg s crkvom Santa Maria in Trastevere, kvart je koji se nalazi tik uz rijeku Tiber i mali otočić na njoj, a meni je ostao u najljepšem sjećanju iz cijele Italije jer je upravo to mjesto gdje sam bila smještena pri svom prvom posjetu Rimu. Sjećala sam se svega – i dočekalo me sve to isto kao i dvije godine i dva mjeseca ranije, ali ponovni susret Trasteverea i mene ponovno je bio emotivan. Razmijenila sam pozdrave s kućom jednog od mojih najdražih pisaca, Dantea Alighieria, prošetale smo uskim uličicama prepunim ljudi koje je dobro vrijeme i sunce izmamilo van kuća, ručale fantastičnu pizzu za 3 eura i posjetile otočić putem mosta koji me neodoljivo podsjetio na pariške mostove preko Seine. Ako želite dobru preporuku za posjetiti nešto u Rimu što nisu samo Vatikan i popularne arhitektonske atrakcije, Trastevere je čista romantika u postojanju i nastajanju. Obavezno ga posjetite u sutonu, kad rijeka, otok i vrh kupole Bazilike svetog Petra u polusjeni tvore vjerojatno najljepše slike s razglednica.

Večer je, osim spremanja za sutradan i dugi izlet na jug Italije, donijela i još jednu, meni iznimno bitnu atrakciju – finale nogometne Lige prvaka i navijanje za Liverpool protiv Tottenhama u malom kafiću u San Lorenzu u društvu Ivinih šašavih Erasmusovaca, a posebno Saše s kojim sam cijelu večer oduševljeno komentirala utakmicu i željno iščekivala trenutak kad će Redsi podići veliki pehar u zrak. Čekala godinu dana, a onda i dočekala. Puno se snova ostvaruje u toj Italiji.

Posebno mi je drago sjećanje na nedjelju. Iako malo nenaspavane, moja draga i ja spremno smo već u 8 ujutro sjedile u autobusu Flixbusa i započinjale naš posjet prvo Pompejima pod Vezuvom, gradu zaustavljenom u vremenu, a onda i lučkom gradu mafije i najbolje pizze, Napulju. Pompeje sam željela vidjeti još od tako malih nogu, da sam tad jedino o Italiji znala da ima vulkan Vezuv koji je jednom davno eruptirao i pokosio pred sobom jedan gradić. Sjećam se da sam s tatom gledala neku seriju o Pompejima i za cijeli život zapamtila scenu lave kako se izlijeva po gradu. Sve otad, svako moje putovanje u Italiju natjeralo me da se zamislim zašto još nisam posjetila jedno takvo zanimljivo mjesto. Što se tiče Napulja, osim što mi je bilo presudno barem malo vidjeti taj grad kako bih ga adekvatno opisala u radnji jedne knjige čiji završetak pokušavam izvesti još od kraja gimnazije, taj me grad privlačio kroz godine svojim misterioznim pričama o opasnostima i neskladu, tim više nakon čitanja Genijalne prijateljice Elene Ferrante.

Pompeji su izgledali kao sve ono o čemu sam sanjala – samo još više, još veće i još fascinantnije od svih slika, filmova, serija i dokumentaraca koje sam o njima gledala. Vezuv koji se u oblačnoj izmaglici uzdiže u daljini istovremeno djeluje prekrasno i zastrašujuće, a duge kamene ulice i kuće, trgovi i amfiteatar, hramovi i parkovi doslovce ocrtavaju nekadašnji život koji se ondje vodio. Nisu lagali niti preuveličavali – Pompeji stoje zamrznuti u nekom starom dobu, u svom malom balončiću povijesti s velikom sjenom opasne planine koja se nadvila nad mali grad, jednom davno nesvjestan svoje katastrofalno odabrane lokacije za život. No, neću pamtiti Pompeje samo po njihovoj ljepoti.

Pamtit ću i po svojoj apsolutnoj i najvećoj sramoti, bruki nad brukama kojoj smo se Iva i ja smijale do suza. Na ulasku u jedan vrt i dugi hodnik koji je vodio u nekakvu zastarjelu vilu, zamijetila sam jednog iznimno zgodnog, u baršunasto odijelo obučenog muškarca. Visok, tamna kosa, brada i oči, fino se oblači, poštenog izgleda kao holivudski glumac – ma totalno moj tip. Sreća mi se široko osmjehnula kad smo Iva i ja iz njegovog razgovora s majkom, koja mu je bila društvo, načule da pričaju, što bi se reklo, ”po naški”. Igra uloga gdje je Iva bila model, a ja glasni fotograf koji na hrvatskom viče: ”Poziraj! To mala! Odlična slika! Idemo, još jedna! Ma super!”, primamila je gospodina Divnog i njegovu majku k nama pa smo krenuli u opušteni razgovor. I dok je Iva oduševljeno zapričavala njegovu majku (”Iz Sarajeva ste? I moja mama je iz Sarajeva, baš zanimljivo!”), ja sam doznala da žive ni manje ni više u Švedskoj, a ostatak nam je razgovora prošao nijemo, uz dugo i lijepo gledanje. Naš filmski, neprekinuti pogled nastavio se čak i kad smo se nas dvije udaljavale, pozdravljajući ih, a onda se sve dogodilo baš onako baksuzki, kao u usporenom filmu, kao u precijenjenoj holivudskoj komediji. Ne gledajući gdje hodam, već samo opčinjeno buljeći u njegove crne oči koje su me nasmiješeno pratile, zakoraknula sam u prazno, ili sam barem tako mislila, ravno preko jednog psa u grupici turista koja se nacrtala iza mojih leđa. Gledala sam svoju nogu kako u slow-motionu zamalo ide na psa, kako ja sama gubim ravnotežu, potom je pas skviknuo, turisti se uskomešali, a Iva zamalo vrisnula od smijeha prije no što me potegla za ruku i završile smo za prvim skrivenim uglom, smijući se na sav glas jer sam ja, tupavo zatelebana pred zgodnim Bosancem iz Švedske u baršunastom odijelu, u centru Pompeja, umalo pala preko jednog psa.

Može jedan pljesak za mene?

Talijanska avantura ne bi bila potpuna da nas nije oprala kiša na putu do vlaka za Napulj. Ono što je trebalo biti simpatično kupovanje kabanice da nam se ne smoče svi euri, hrana i tenisice, pretvorilo se u glasnu talijansko-hrvatsku raspravu na lokalnom štandu, s kojeg smo Iva i ja konačno kroz lokve otrčale prekrivene toliko velikim svijetloplavim kabanicama da smo izgledale kao debeli štrumfovi. Glavno da je kiša prestala padati čim smo uletjele u vlak.

Vlak nas je izbacio na napuljskom željezničkom kolodvoru na Piazza Garibaldiju, nedaleko od velikog kipa samog Garibaldija, i na prvu nas je sliku zapljusnuo mišung visokih zgrada s ponegdje olinjalom fasadom, uskih uličica, svakakvih malo previše bezopasnih ljudi i prometnim kaosom kojem bi se jedan rimski promet grohotom nasmijao i rekao da je on sam mala beba spram napuljskog. Tek kad smo gladne pronašle dobru pizzeriju, sa savršenom pizzom, ali izgledom gore od kvartovske birtije, Iva se zahvalila okolnostima što ne studira u Napulju, a meni su ideje kao bujica naglo navrle u glavu. Da se mogla sama napisati od silnih dojmova toga grada, moja bi knjiga bila završena već nakon jednog trosatnog posjeta. Kako nismo imale mnogo vremena, prošetale smo do užeg centra, provlačeći se kroz sumnjive, ali turistima krcate uličice, čudeći se spoju povremeno lijepih zgrada s krasnim balkončićima i lijepih bijelih crkvi uz smetlište pored. Napulj je sve; lijep, opasan, ima nevjerojatne građevine, a opet je zapušten, budi u tebi strah, a istovremeno i oduševljenje. Za mene, to je grad u koji bih se definitivno ponovno vratila, samo dobro naoružana sigurnošću karte i možda suzavcem u torbi. Probudio mi je inspiraciju kako ni jedno mjesto do sad nije. Napulj je ludo genijalan grad. Savršeno je kaotičan i mislim da sam se zaljubila.

Posljednji dan u Rimu provele smo u Via Corso u kupovini, na Španjolskim stubama na ručku (najbolja take-out tjestenina za 4 eura, lokal Pastificcio) te u mom pozdravljanju osunčanog Vatikana, top rimske lokacije uz Trastevere i Fontanu di Trevi. Ako je meni bilo čudnovato zadnji se put pozdraviti s Rimom, kako će tek mojoj Ivi biti kad će odlaziti nakon nekoliko mjeseci provedenih ondje? Divan je to grad, ljudi. Tko još nije, neka ga obavezno posjeti. Meni je vrijedilo svake minute dugog putovanja.

Nadajmo se da ću sad uzeti jednu poveću pauzu od Italije. Iako smo se međusobno upoznale uzduž i poprijeko, mislim da ima i drugih zemalja koje trebam vidjeti. Popis mi je definitivno podugačak.

Do tad, ciao!

Slike s prvog putovanja:

Ekipa u izlasku
Gospoda u frakovima
Lemuri se vole grliti
Jedina dopuštena fotografija katakombi

Slike s drugog putovanja:

Danteova kuća
Trastevere s razglednice
Sretni Saša nakon pobjede Liverpoola
Mačke u Pompejima
Ruševine grada
Od Vezuva, s ljubavlju
Mačke u Pompejima 2
Kaotični Napulj
Prekrasna arhitektura Napulja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s