Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke” : Činilo se ispravnim

”When I hear that trumpet sound, I’m gonna rise right out of the ground

There ain’t no grave can hold my body down”

-Johnny Cash, Ain’t no grave

Priznajem, zakazala sam što se pisanja kolumne tiče.

Posljednja objavljena bila je ona iz sredine ožujka, kad sam još čak i po Rimu hodala u krznenoj bundici (lažnoj, ne želim na noge podizati ljubitelje zečeva), kad sam se mučila s raščešljavanjem nešto duže plave kose i bila malo više nego uobičajeno ogorčena na svijet jer sam kasno doznala za neke kućne situacije za koje volim saznati odmah. Pozdrav Velikom Ze, razgovaramo se mi i dalje, samo malo tiše od ušiju javnosti. Uglavnom, otad su prošla tri mjeseca i jedino što se promijenilo jest vremenska prognoza i moja frizura.

I ono očito u redovima malo više, zavoljela sam Johnnya Casha.

Čini mi se kako mi do sad gotovo svaka kolumna sadržava stih iz neke drage pjesme i obično mi se većina razmišljanja temelji i veže uz spomenuti stih. S ovom nije slučaj – realno, ovo i nije najveselija pjesma na planeti, a ja, koliko se god nekad mogu sprdati s crnim humorom, stvarno nisam ljubitelj pjesama o grobovima. Ova mi je pjesma privukla pažnju čisto zato jer sam je čula na kraju prve epizode prve sezone Westworlda, serije koju sam konačno, nakon dvije godine odgađanja, odlučila pogledati. Učinila mi se prikladnom, ne zbog teksta, već zbog raspoloženja.

Imala sam i još uvijek imam nekoliko briljantnih ideja za teme idućih kolumni, koje ću vjerojatno tek moći pisati kad završim s ispitnim rokovima, ali ova je uletjela neplanirano u moj raspored. Više je faktora zajedno sudjelovalo u tvorbi ove ideje, odnosno promišljanja, a najveći je bila rasprava, rekla bih gotovo svađa s meni najvažnijom osobom u životu.

Znate ono kako se tijekom čudne rasprave skače s teme na temu? Tako smo i mi od nečeg potpuno nerelevantnog za ovu kolumnu, kao što je tema fakulteta, stigle do teme malo dužeg ljubavnog paćenja. Točnije, životnih ciljeva i prepreka koje nas na tom putu usporavaju, a ona je, jako je volim, ali morat ću reći blesavo, ispalila kako sam si sama kriva što sam bezuspješno i u patnji tri godine čekala jednu osobu u koju sam bila jako zaljubljena.

Nema boljeg načina da to sročim i pokušat ću biti dosljedna u objašnjavanju, možda čak i otvorenija nego što bih htjela. Ako ništa, on i ja smo si do ovog trenutka valjda već davno rekli sve što smo imali, nismo se vidjeli jako dugo, a ovim mu putem mogu poručiti: Da, postoje stvari napisane o tebi, izvoliš lijepo.

Ne planiram govoriti ništa ružno o našoj prošlosti, to kao prvo ne bi imalo smisla jer je završilo, kao drugo nemam razloga ikoga ocrnjivati i kao treće, kolumnu sam posvetila drugoj temi. Usko vezanoj, doduše, ali i dalje drukčijoj.

Poznajem ga od srednje škole i mislila sam da je to to, bez obzira na prolivene suze, neprospavane noći, savjete da ga se klonim i stotinjak malo previše patetičnih stranica nikad dovršenog romana. Sve što je među nama bilo, a Veliki Ze, on i ja znamo da je stvarno bilo kratkog vijeka, unatoč kraju kakav je bio, ostalo mi je u lijepom sjećanju. Ne zanimaju me komentari da se ne bih smjela toga sjećati, ne slušam kad mi govore da veći dio vremena nije bilo lijepo, a pogotovo nemam snage trpjeti spočitavanja da sam potratila par godina u prazno, od strane članice moje obitelji koja nije bila upletena u tu situaciju ništa više od njihovog pukog, no urnebesnog upoznavanja jednom prilikom na jedan specifičan datum.

Znam, ljudima je teško ne upetljati se u lošu situaciju, a osobito je najteže promatrati nekoga koga voliš kako uzaludno pati i želiš pomoći, kako god znaš, samo da barem i za tren otkloniš minimum boli. S vremenom sam se privikla da ga nitko od mojih prijatelja ne voli. Naučila sam se slušati što bi mu sve htjeli napraviti da mogu, od vezanja za drvo na Sljemenu preko čupkanja pjegica s lica pincetom, jednu po jednu (imam strašno kreativnu obitelj i prijatelje). Smijala bih se kroz suze i kimala na svaki novi savjet kako ga se efikasno riješiti, kako izbaciti sjećanja iz misli i upornu ljubav iz srca, ali na kraju dana opet bih sve to ponovila. Bez objašnjenja, koliko sam puta samu sebe upitala zašto baš on, zašto baš ja, zašto baš sve to, svojstveno samoj sebi kao tvrdoglavom Ovnu zabijala sam se u jedan te isti šiljasti zid koji mi je bušio srce i činila sam to neprestano, od proljeća 2014. sve do ljeta 2017.

Zahvalna sam na svima koji su bili uz mene, makar i da samo slušaju moju jednu te istu mantru kuknjave ili da me tapšu po ramenima dok sam odbrojavala dane do kraja gimnazije. Žao mi je što nisam bila dovoljno snažna da ranije završim s tim, ali vjerovala sam da imam pravo. Mislila sam da će se dogoditi čudo. Činilo mi se ispravnim čekati.

Ono što me danas zaboljelo, toliko mjeseci otkako sam prestala misliti na njega, otkako sam odjahala na svom metaforičkom konju u smjeru drugih životnih avantura, bila je ta krivična izjava upućena meni.

Propustila sam tri godine. Postavila sam si krivi cilj. Nisam slušala kad su me molili da se odljubim. Uzaludno sam prolijevala suze i mahnito tipkala noćima. Bespotrebno sam se borila. Patila sam bez smisla.

Ma u kakvoj je dobroj namjeri i s izgovorom boli kad gledaš voljenu osobu koja se muči, to izgovoreno, udarilo me jače nego neke situacije u kojima sam se našla u te mračne tri godine. Da se razumijemo, ne poričem ništa od ovoga. Sve sam to učinila i svjesna sam svake od navedenih ”pogrešaka”. Osim možda jedne, one prve koja govori kako sam propustila tri godine.

Propustila gdje? Propustila kako? Propustila zašto?

Jedan od najčešćih odgovora koje čujem na tu temu, a kod mene se doma nažalost ta baš često vrti, kaže da sam za to vrijeme mogla pronaći nekog sasvim trećeg dečka i biti sretna s njim. Ili se barem pretvarati, jer koja kvaliteta veze može proizaći iz nezacijeljenog srca koje skače u nešto novo samo da ne bi bilo usamljeno. Čula sam i jednu poznanicu, sad tako kažem jer nam se prijateljstvo malo brže strmoglavilo u bezdan, kako me uvjerava da se ”klin klinom izbija”. Dobro, možda nekima, neću osuditi tu izjavu samo zato što sam ja drukčija.

Ma ljudi moji, nije mi bilo teško živjeti s ovim usamljenim srcem. Iz fore sam ga jednom prozvala Bob, a mozak Brian, i sklapala tragikomične (više tragi, nego komične) pričice o njihovoj lošoj suradnji. Bob i ja smo se naučili jedno na drugo kroz ne samo te tri godine, već i u ove posljednje dvije, otkako je Bob odlučio cviliti u drugom smjeru Europe. Zajedno smo zaključili kako naprosto ne bi bilo pošteno prema nikome da sam onako nesretna izbijala jedan klin drugim. Tako bih samo napravila veću štetu, ne samo nekom jadniku kojeg bih iz očaja dopala, već i samoj sebi jer znam da ne bih mogla živjeti s nečijim slomljenim srcem na duši. Kad znaš kako je to, ne želiš to drugome.

Bob i ja znamo da je bilo raznoraznih prilika. Cijeli asortiman ribe u klasičnoj otočkoj konobi. Da je Bob htio, prihvatio bi nekoga. Da je ranije zacijelio, oboje bismo se bacili u potragu.

Ali nije. Bobu se činilo ispravnim čekati. Bob je pogriješio.

Ja sam pogriješila.

Samo, molit ću; bez spočitavanja. Svjesna sam koliko su neki oko mene okretali očima kad bi mi se suzne oči zacaklile na njegov spomen, nisam bila ni gluha ni slijepa. Htjela sam ih sve poslušati, trudila sam se, ali Bob će kod mene uvijek pobjeđivati Briana, srce će uvijek hrliti u svijet prvo, ne obazirući se na uznemireni mozak koji za njim izbezumljeno trčkara. Ja ću ponovno podići štitove i uvući se u svoj muzikalni, namršteni oklop ako čujem koliko sam kriva što sam propustila te tri godine.

Ako se ja više ne okrećem za vlastitim greškama, tko je taj koji mi može izvući tog nesretnog asa iz rukava i zalijepiti mi ga na čelo?

Vidi, osobo koja je to spomenula, volim te do neba i nazad, ali spočitavanjem mi samo štetiš. Ja sam to pustila, možeš li onda i ti? Gledaj me, prestala sam žaliti. Bolje i tri godine, nego trideset, a i da ih je toliko, a ja pomirena s tim, opet nema potrebe trljati mi pradavnu istinu na moj nepravilan, malo alergičan nos.

Znam da sam pogriješila, ali…

Činilo se ispravnim.

P. S. : Za pjesmu, kliknite ovdje. Mislim da daje fini ugođaj temi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s