Kolumna “Život jedne S”: Jesam li luda ja koja idem kod psihijatra ili oni koji se prave da im to nije potrebno?

21. stoljeće je.

Imamo Internet i pametne mobitele koji prate tempo i stil života; koliki ti je dnevni unos kalorija, jesi li popio dovoljno tekućine i koliko si koraka napravio. Ah, da, podsjeća te i na rođendan rođaka da ga kojim slučajem ne bi zaboravio jer bi u suprotnom, na obiteljskom okupljanju moglo doći do ozbiljnog verbalnog konflikta.

Možemo sjediti na školjci i preko video poziva razgovarati s partnerom od kojeg nas dijeli samo zid. No, to je korisno u prvih godinu dana veze. Onda počnete bježati na wc kako biste se odmorili od dragog/drage.

Bluetooth bežične slušalice su odlična stvar, pogotovo za muškarce koji odlaze u misiju zvanu „šuljanje pored polica s ulošcima“. Više ne postoji problem i niti jedna strana ne treba strahovati od krivo kupljenog proizvoda. Sada ga djevojka s druge strane slušalice može voditi kroz cijelu operaciju. Vrlo je vjerojatno da će se u jednom trenutku uključiti i treća osoba koja će pretpostavljati da je pitanje namijenjeno njoj, ali Bože moj, barem će kupiti prave uloške.

Ali čekajte, to nije sve! ( kako bi rekla teta s reklame Top shopa).

Smart tehnologija se nije zadržala isključivo na mobitelima i televizorima. Također imamo „Smart držač za jaja“ koji logično napunite jajima, a potom ga povežete s mobitelom kako bi vam u svakom trenutku mogla stići obavijest da se vašim jajima bliži rok trajanja.

Došlo je i do digitalizacije kuhinje pa se više ne trebamo brinuti hoće li frižider ostati predugo odškrinut ili hoće li nam se sarma predugo grijati u mikrovalnoj, jer će se sami oglasiti.

Uspješno je stvoren i prototip maternice, ali to i nije neki blow-mind nakon činjenice da neki ljudi na ovom svijetu smatraju da polažu prava i na prave maternice. Maternice živog bića koje je sposobno samo donositi odluke i koje bi na to trebalo imati potpuno pravo.

Ništa od navedenog ne začuđuje ljude.

Ali kada kažeš da barem jednom mjesečno posjećuješ psihijatra, čude se kao svi stanovnici Hrvatske kada je izašla vijest da će se Miroslav Škoro kandidirati za predsjednika.

Ubrzo se počnu nizati pitanja.

– Pa kako je do toga došlo? (čitaj sa sažaljenjem u glasu)

– A baš ti je bilo potrebno, jelda? ( 2X sažaljenje)

– Jesi li na tableta?

I onda rečenica: Ma brzo će to proći, bit ćeš dobro.

Šta će brzo proći? Život?

Sada ću vam ispričati zašto sam odlučila posjetiti psihijatra i zašto mi je to bila jedna od najboljih odluka u životu.

Nisu svi ljudi koji odlaze kod psihijatra u psihičkom stanju kao oni iz filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Svakodnevno se suočavamo s brojnim problemima koji nas crpe. Bilo da su problemi u obitelji, na poslu, financije ili zdravstvene poteškoće, pronalaženje rješenja ponekad može dovesti do bezvoljnosti ili depresije.

Ja sam tip osobe koji se zatvori u sebe. Uvučem se u svoj oklop poput kornjače i rijetko kada podijelim s drugima, čak i s najbližima, ono što me muči. Govorili su mi da trebam biti otvorenija i pričati o svojim problemima, emocijama jer ne mogu mi pomoći ako ne znaju što se to događa u mojoj glavi.

Imala sam problem s anksioznošću i napadima panike, pogotovo nakon posljednje operacije, ali o tome ćemo neki drugi put.

Sjećam se da su noći bile najgore. Osjećala sam se kao da u prsima imam tempiranu bombu koja će, ako nešto ne poduzmem, svakog trenutka eksplodirati. Ništa me nije moglo smiriti i takvo stanje je znalo trajati po dva – tri sata. Jedina stvar koja mi je mogla pomoći je san, ali teško je bilo zaspati kada imaš osjećaj kao da tvoje tijelo preživljava potres.

Postala sam iscrpljena, neurozna i vrlo ubrzo bezvoljna. Malo toga me istinski usrećivalo. Nisam izlazila kao nekada i dolazak vikenda mi je stvarao grč u želucu. Prijatelji su počeli prigovarati jer me nigdje nema i jer sam uvijek nalazila neki izgovor za ostanak kod kuće. U onim rijetkim trenucima kada bih se natjerala da izađem, osjećala sam se kao čudak. Nisam mogla pratiti razgovore i pretežno sam samo sjedila šuteći. Zamišljena u nekom svom svijetu.

Cijeli je taj period trajao poprilično dugo, skoro tri godine. Početak je bio manjeg intenziteta i takva stanja su bila intervalska. Dva tjedna bih odlično funkcionirala, a potom bi iduća dva tjedna pala u „depresiju“ i zatvorila se u svoju sobu.

Postalo je kritično i napokon se pojavila potreba da se nekome izjadam. Trebala sam neki savjet ili uho koje će slušati.

Stvar je u tome da svi imaju strpljenja neko određeno vrijeme, ali nikome se ne da konstantno slušati tuđe probleme, pogotovo ako ne shvaćaju tvoje stanje i postupke. To je jednostavno tako.

Tada počinju tipične rečenice:

Ti si uvijek loše i nikada ti se ništa ne da…

A bit će ti bolje, samo se trebaš trgnuti.

Znam da ti je teško, ali moraš doći sebi.

I sve se svodilo na to da nešto moram i da je vrijeme. Baš zbog toga jer sam stalno nešto morala i dogodio se pad sistema. Umorila sam se od situacija u kojima nemam izbor.

Čitala sam brojne citate koji su glasili: Ništa se ne mora, samo se mora umrijeti.

Duhovito.

Ljudi se vole tješiti, tako je ponekad lakše proći kroz ovu surovu realnost. Neki žive životom kada se puno toga svodi na moranje.

Uglavnom, dok su se oni ljutili na mene što sam se drastično promijenila, ja sam se ljutila jer ne shvaćaju. Umorila sam se vući ljude za rukav. Kada netko želi znati kako si, on će te i pitati. Primijetila sam da govorim sama od sebe i tada sam odlučila prestati.

Trebao mi je razgovor s adekvatnom osobom i donijela sam najbolju odluku u životu.

Posjetila sam psihijatricu.

Pričala sam joj o anksioznosti, napadima panike, kako se osjećam neshvaćeno i o mnogim drugim stvarima koje su me tada mučile. Sve što sam trebala je netko tko će me saslušati sa strpljenjem pa makar se u tri dolaska ponavljala kao papiga.

Odlučila sam da ću barem jednom mjesečno odlaziti na razgovor. Nakon nekog vremena, osjećala sam se znatno bolje. Anksioznost i napadi panike nisu u potpunosti nestali, ali su u većini slučajeva bili pod kontrolom.

Osim što sam se, hajmo reći vratila u život, također su mi razgovori pomogli da shvatim kakva osoba želim biti.

Želim biti jaka, ali ne prejaka.

Još uvijek nisam naučila svoje probleme i emocije na pravi način podijeliti s drugima i to je nešto na čemu još radim. Stvar je u tome da više nemam potrebu sa svima dijeliti apsolutno sve.

Tokom tog perioda, spoznala sam na koje osobe se mogu osloniti. Osobe koje će biti tu i kad je dobro i kad je loše.

Imam jednu prijateljicu koju neću imenovati, ali vjerujem da će se prepoznati pa je ovim putem pozdravljam.

To je osoba koja je sa mnom prošla kroz najteže trenutke mojeg života i nikada mi nije pisala dugačke eseje kako bi me tješila. Kroz osam godina stvorile smo odnos za koji bi netko rekao da je pomalo čudan.

Praktički se čujemo svaki dan. Ako tokom dana ne stigne poruka, ona koja prve stigne pošalje: U alive?

Kao što sam rekla, ne pišemo si dugačke poruke o tome kako se uvijek možemo osloniti jedna na drugu ali opet sve znamo. Sve je rečeno u te dvije riječ. Ima situacija kada samo slušamo jedna drugu jer smo obje vrlo razumne osobe koje znaju da su riječi ponekad suvišne. Ponekad je bolje samo slušati i reći: Da, znam… jebiga. Baš smo sjebane.

Teški periodi osim što vas malo ojačaju, pa malo slome, pa opet ojačaju, također otkrivaju tko su vam pravi prijatelji…

Ali na kraju svega ovoga, zaključak je da svima s vremena na vrijeme, dobro dođe razgovor. Zašto taj razgovor ne bi bio s osobom koja zna kako vam pomoći? Stručna osoba koja će vam direktno reći na ćemu trebate poraditi, dat će vam savjet i vozi kući.

Pa da vas pitam: Jesam li luda ja koja idem kod psihijatra ili oni koji se prave da im to nije potrebno i sve druge dotjeraju do ludila?

Nije sramota imati padove i tražiti pomoć.

Sve je to život…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s