XVI.
Želim
Želim
Obrisati tvoj trag
Skinuti miris
Što uvukao se
Šušnjem
Lopovski
U predjele
Mojih mračnih snova
Želim
Zavrtjeti te lude kazaljke
Stotinu puta natrag
U ono doba
Kad si jedva postojao
Dok nije bilo
Golemog mora
Mora pitanja o nama
Želim
Samo znati
Što te natrag donijelo
Značiš li
Ili samo prolaziš
Kao sjena
Mutna od snova
Mučnih prikazanja
Želim
Osjetiti valove tebe
Na koži
Kako odlaziš
Nestaješ
Blijedo
Pješčanom olujom
Što ne prestaje goniti
Želim
Da prestane boljeti
Podigni pogled
Ostvari mi ono
Što davno poželjela je
Jedna mala djevojčica
Zureći tupo
U zrcalo tuge
Želim
Izgubiti sve suze
Makar i opet
Izdržat ću
Tamna kopreno
Progutaj ovo srce
Samo praznina
Mjesto tvojih ruku
Želim
Spaljenu sliku
Izgubljeno ime
Ugasle riječi
Dodir pepela
Ožiljke suza
Vjetrom na usnama
Molim te
Želim
Da odeš
Već jednom
Idi
Samo idi
Odlazi i nosi
One proklete noći
Kad sam tebe zaželjela
XV.
Ljeto 2018. proveo je sa samo par dana na našem otoku i već mi je tad bilo jasno da će se stvari odvijati drastično lošije od svega očekivanog. Bila je subota kad sam čula da je stigao, tad je u Supetru sa mnom već bila i I., moja ”sestra od druge majke” i sami je taj dan bio divan, bio je krasan, ali samo u dijelovima. Iako sam na prvu htjela sve ispričati u detalje, odlučila sam se da ću samo skratiti jer mi je ipak još suviše bolno prisjećati se svega.
Dok smo I. i ja poslijepodne izlazile iz ulice i kretale prema surferskoj plaži, gdje je gospodin trebao doći na plažu na svoj prvi supetarski dan ljeta 2018., srele smo tatu koji nam je obznanio prekrasne vijesti. Kad smo ga lijepo pozdravile i pitale gdje je bio, odgovor mi je legao gore od šake u nos.
-Evo, baš sam bio s A. na kavi na rivi, pozdravio vas je.-
Ma nemoj? A ostatak nas se ne bi zvalo na kavu? Nisam znala da je Supetar veći od New Yorka pa je tako teško dogovoriti jedan običan susret na rivi.
Ipak, sljedeća je rečenica daleko nadmašila moj prvotni bijes za propalu kavu. I. i ja smo već odmakle par metara niz ulicu, kad je tata mahnuo za nama i viknuo:
-Našao je novi posao!-
Vratile smo se natrag do njega, a u meni se cijelo vrijeme vrtjela jedna te ista mantra, ”Samo neka bude Zagreb, samo neka bude Zagreb, Hrvatska i Zagreb, ništa drugo, samo neka ostane u Zagrebu”. Nisam ni trebala pitati tatu gdje i što, već je u idućem trenutku sam odgovorio.
-Odlazi iz Hrvatske.-
Mislim…
Mislim da sam tog dana stvarno čula kako mi se srce raspuklo.
