Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke” : Vjerujemo li u snove ili nas ponekad treba malo pogurati?

Kad sam imala 10 godina, pitali su me što želim biti u životu. Odgovorila sam: glumica. Na to bih uvijek u sebi nadodala još nešto, onako u tišini, samo da ja to znam. Tad su me za tu veliku želju inspirirali prvenstveno Gospodar prstenova, Harry Potter i možda još Čarobnjak iz Oza i Ratovi zvijezda. Voljela sam biti djevojčica u svijetu mašte, kad mi se moj svijet i nije pretjerano dopadao.

Kad sam imala 13 godina, držala sam prezentaciju iz engleskog u 7. razredu osnovne škole (možda je i bio neki drugi predmet, možda je bilo samo čitanje zadaće, nemojte mi zamjeriti, dosta sam od tog razdoblja zaboravila). Tema? Ni toga se ne sjećam u potpunosti, ali znam da je imala veze s onim gore navedenim filmovima i čarobnjačkim sagama. Rezultata se, doduše, sjećam jasno kao dan – dobar mi se dio razreda grohotom smijao kad sam rekla koji mi je najdraži film. Koja mi je najdraža knjiga. Zašto mislim da je taj svijet, taj savršeno opasan izmišljeni svijet magije, toliko ljepši od ovog našeg komično realnog u kojem živimo. Moj revolt protiv ismijavanja trajao je možda punu minutu, koliko sam se trudila držati se nedodirljivom. Potom sam odustala i na dugo vremena ušutjela. Zakopala sam svoje omiljene teme duboko u sebe i glumila nezainteresiranost kad bi ih itko drugi spomenuo.

Kad sam imala 15 godina bila sam preplašenija nego ikad, jer sam se odjednom pronašla sama samcata u novoj, ogromnoj školi, sada srednjoj, i jedan mali dio mene panično je htio natrag, čak i u onu istu sredinu koja me na sav glas ismijala radi filmskog/književnog ukusa. Očekivala sam ne isto, već i gore, povlačeći se u sebe brže nego kornjača u oklop kad namiriše opasnost u blizini. Šutjela sam kao zalivena, ne otkrivajući nikome što volim ili ne volim, stoga sam se jednog jesenskog poslijepodneva (tog se detalja, vidite, sjećam) zamalo onesvijestila pod svoju drugu klupu u redu do zida, kad mi je jedan novi poznanik koji je sjedio ispred mene, oduševljeno krenuo pričati koliko obožava gotovo sve isto kao i ja.

Za neke bi ta rečenica smiješno zvučala, nekima ne bi značila apsolutno ništa, a neki bi se baš pošteno nasmijali i odmahnuli rukom, pitajući me u prolazu zašto toliko oduševljeno zijevam, uz upozorenje da će mi muha uletjeti u labrnju ako ju uskoro ne zatvorim.

Za mene je jedno obično ”Najdraži su mi filmovi Gospodar prstenova, obožavam to čudo!”, jednoga dana otvorilo vrata dugog i teškog skrivanja sebe. Hvala ti, znaš. Nikad toga nećeš biti svjestan, ali put od prestravljene djevojčice do mlade žene koja bi si, po novom, da može istetovirala na čelo isti taj film, počeo je od tvoje jedne otvorene rečenice.

Kad sam i ja, doduše ne tako ushićeno i malo opreznije, priznala, naglas izgovorila ono što sam u sebi čuvala od jedne davne 2010., i zauzvrat dobila široke osmjehe oduševljenja, čak i od onih koji možda nisu dijelili jednako mišljenje, na trenutak sam vjerovala da sam dobila krila. Nije samo bila stvar u divljenju jednoj književnoj i filmskoj trilogiji. Bila je stvar u divljenju običnoj mašti kojom je netko davnih godina proizveo takvo djelo, uključujući i ljubav publike prema njemu. Za mene, priznanje da volim jednog Tolkiena, jednu J. K. Rowling ili jednog Georgea Lucasa, značilo je da mogu i bez pardona uz nabrajanje silnih klasika reći kako i ja težim tome da jednoga dana stvorim nešto slično. Ne nužno fizički na platnu, iako bi i to bilo lijepo, nego čak i samo na papiru.

Nisam se usudila ranije to reći. Moja je tiha tajna uz rođendanske svjećice iz godine u godinu uvijek bila ista, no neizgovorena.

Papiri, papiri, samo ispisani papiri.

Šutjela sam, jer nisam htjela da mi se ponovno smiju. Skrivala sam svoje bilješke daleko od tuđih očiju jer sam se bojala da će pomisliti kako nisam normalna jer pišem o nekom drukčijem svijetu.

Jedan jesenski dan u dobrom društvu nad običnom drvenom klupom otvorio je godine crnih oblaka i sama sam izvukla svoju dugu.

Dva mjeseca kasnije, u istoj klimavoj klupi i istom nacerenom društvu, mahnito sam trošila olovke i stranice pohabanih bilježnica, izlijevajući riječi na papir, po prvi put ponosna i bez skrivanja, govoreći da ću možda, ako bude bilo sreće, jednoga dana nešto napisano i objaviti.

Osmijeh ohrabrenja, pogled hvaljenja i čuđenja – rekao mi je da ću biti pisac.

Spisateljica, ispravila sam ga i nasmijala se.

Kako god, odgovorio je i prstom se zadržao na jednoj od mojih desetak stranica od tog tjedna. Ja u životu nisam napisao više od 100 riječi. Svaka ti čast.

Čudno je to, znate? Mislim da mi je svakog dana od te godine vilica umalo utrnula od smijeha, prsti se zamalo ukočili od stezanja olovke, a stranice skoro poderale koliko sam ih natezala i prekrivala grafitom, a to su mi ujedno i jedna od najljepših sjećanja iz srednje škole. Mogu ih nabrojati mnogo, ali držim neka svoja ”top tri” i ovo definitivno spada u tu grupicu.

Gledam kroz ogledalo godina tu svoju malu povijest skrivanja i polaganog izlaska u svijet, sporo kao da sam se izglegla tek u 15. godini života, s olovkom u jednoj i raskupusanoj bilježnici u drugoj ruci, i mislim si, vidi dokle si dogurala. Više ne mogu nabrojati koliko objava imam na blogu (mislim, mogla bih pogledati u statistiku, ali to je samo šeldonovski i dosadno), a moje se pisanje sada svelo i na otvoreno tipkanje u bilješke na mobitelu usred tramvaja. Ako ideja dođe, ideja će dobiti svoj oblik, makar i pisala po palminim listovima.

Više me nije sram napisati o svojim prošlim ljubavnim promašajima, o tome koliko sam se bojala prvih tjedana u gimnaziji, o osobama koje su glasno dotakle moj život, a toga nisu ni bile svjesne. Nema smisla skrivati ideje, gušiti riječi i prepravljati stvarnost. Sada opušteno sjednem za laptop, pijem sve, od kave do sangrije dok pišem i bez treme stišćem tipku ”Objavi”. Pišem o omiljenim knjigama, pišem o filmovima koji su mi se dopali, pišem o predstavama na koje sam plakala. Istresam dušu u kolumnama i kopam za maramicama dok razdjeljujem zbirku pjesama na što više objava u nadi kako će osoba s posvetom jednog dana na nju baciti oko. Puštam maštu da neobuzdano leti u kratkim pričama i jednostavno, više se ne bojim.

Sad imam 22 godine i već 3 godine studiram komparativnu književnost, na dnevnoj bazi čitam, pišem i vodim blog s prijateljicom. Mislim da on o tome nema pojma, jer se nismo vidjeli ni čuli par godina.

A sve je počelo od jednog zajedničkog omiljenog filma.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s