Kolumna “Život jedne S”: Halo trakcija – aka srednjovjekovna sprava za mučenje

Slika koja govori: Znam da sam lepa, nisam slepa

Često mi kažu da nisam baš normalna. Ne znam je li to genetski ili zato jer su mi skoro sa šarafima probušili mozak.

Šala mala. (Za bušenje mozga, ali ne i šarafe)

U postu Tijelo pamti sam vam pričala o ožiljcima te sam onako usputno spomenula skoliozu s kojom sam se borila dugi, ali baš dugi niz godina. Osim brojnih operacija, također sam isprobala i neke druge – ne tako ugodne – metode ravnanja, kao što je na primjer halo trakcija. Ne znam jeste li čuli za taj tretman, ali ako niste onda ste iznimno sretna osoba.

Moja se skolioza pojavila kada sam imala šest godina. Uslijed čišćenja kralježnice od tumora, došlo je do velikog i neizbježnog iskrivljenja. Od tada brojnim četrnaest operacija vezanih samo za skoliozu.

Svaki put kada smo pomislili da je problem napokon riješen,  kralježnica bi se ponovno iskrivila. Jednog dana kad ću pisati životopis za svoj prvi posao, mogu li pod rubriku ‘iskustva’, napisati da imam trogodišnje iskustvo s Milwaukee? Pritom ne mislim na grad u SAD-u.

Iako zvuči fora i egzotično – nije. To je ortoza načinjena od plastike koja vam blago rečeno prekriva cijeli trup. Moja je imala i željezni dodatak za vrat pa kada sam prestala plakati od muke na što ličim, odlučila sam si pronaći neki prigodan nadimak.

Limenko.

Osim što sam tako izgledala, na svakom koraku sam škripila. Dok su druge djevojčice u torbi nosile takozvanu šminku prepunu šljokica, ja sam nosila pravu stvar – WD40.

Unatoč dijagnozi, oduvijek sam bila dijete koje nikada nije imalo mira. Uvijek sam se trudila biti samo normalno dijete koje eto, malo škripi. I uspijevala sam. Zavlačila sam se pod klupe, spuštala sam se s romobilom po velikoj nizbrdici bez kočenja, penjala sam se na drvo (ali uvijek bi došla do prve grane jer sam mala i to mi je bilo previsoko). Uglavnom, skužili ste. Fakat nisam imala mira i bez obzira na situacija, bila sam sretno dijete.

Ljeta su bila najgora. Kada te sve svrbi, ne možeš čačkalicu ugurati, a kamoli žlicu. Možda zato i imam averziju prema ljetu i vrućinama. Ja sam zimski čovjek.

Vrijeme je da dođem i do slavne halo trakcije, zbog koje su nas u Švicarskoj prozvali mesarima. Nije daleko od istine, ali nisu ni doktori krivi. Takve su mogućnosti u našoj državi.

Prvi put sam se s time susrela kada sam imala nekih osam godina. Taman sam odradila prvi razred, sprijateljila se i početkom drugog razred, dala sam petama vjetra.

Inače se halo postavlja pod lokalnom anestezijom, ali pošto sam bila mala i ključno je ostati miran tokom tog procesa, odlučili su se za opću. Probudila sam se s mučninom, glavoboljom i novim modnim dodatkom – krunom.

Dakle, kao što gore možete vidjeti na slici, oko glave imate željezni obruč koji je pričvršćen s četiri šarafa (dva su frontalna i po jedan iza oba uha). Iako doista izgleda kao da su mi probili do mozga, ustvari su probili do lubanje i malo je stisnuli kako bi kruna izdržala putovanje od mjesec, dva, možda tri; ovisi o stupnju skolioze i koliko brzo se vaša kralježnica rasteže.

Prvi put sam bila, ako me pamćenje ne vara, nekih mjesec i pol.

Na krunu se kasnije veže špaga koja visi iza kreveta i iza kolica u kojima provodite većinu vremena, a na dnu špage vise utezi koji se dodaju svaka dva – tri dana, dok se ne dođe do pola vaše težine.

Krevet i kolica su prilagođena i nemate mogućnost hodanja, osim korak od kolica do kreveta i suprotno. Krevet je nagnut, tako da preko noći visite. Zvuči neudobno, ali se naviknete.

Dok je nekima najgore postavljanje krune, ja ipak glasam za zatezanje. Pošto se svakih par dana dodaje uteg od kile ili dvije, sve je veći teret na šarafima pa ih je potrebno s vremena na vrijeme zategnuti – na živo. Nije ugodno, iritantno je i peče, ali nije nepodnošljivo. Međutim, kada prođe više od dva tjedna, dosta vam je i utega i kreveta i kolica i ključeva i šrafcigera.

Sjećam se jednog trenutka.

Tata mi je došao u posjetu i donio mi je hamburger. Izbjegavao je dane kada je vrijeme za zatezanje. Uvijek je slao mamu. Nije podnosio da plačem ili da me boli. Međutim, ovog puta sam fakat htjela taj hamburger i prešutjela sam koji je dan.

Zatezanje je posao glavnog fizioterapeuta na odjelu i svaki put kada bih vidjela da ide prema meni, kotrljala sam se u suprotnom smjeru – not toda… fuck.

Uglavnom, tog sam si dana dala truda. Pustila sam koju suzu više, a kasnije sam tatu žicala da mi kupi slatkiše da se smirim. Spustili smo se u dućan i mislim da je pokupovao sve što se nalazilo na sekciji slatkiša. Pošto je bio majstor i imao je svoju radionicu, počeo je s komentarima kao što su:

– Mogao je i tata to napraviti i to s boljim šrafcigerom.  

– Ako mi propadne posao, zaposlit ću se kao uvijač šarafa. Zvat će me El Bobo.

I tako dalje.

Također sam svaki vikend imala posjetu. Učiteljica koja je vodila razred, okupila je djecu i dolazili su me posjetiti. To je stvarno posebno, takvi trenuci su neprocjenjivi. Još uvijek pamtim kako su svi vjerovali da je to samo prislonjeno na čelo i kada je jedan prijatelj shvatio da je to jedna velika laž. Došao je do učiteljice, siv kao miš s rečenicom – “Učiteljice, oni su nju probušili. Vidim krv.” – Nakon toga sam ga smirivala da nije tako strašno kako izgleda.

Imala sam nekoliko komičnih situacija, ispričat ću vam jednu jer su sve na istu foru.

Stoji teta iza štanda. Dok ona gleda mene, ja fokusiram pčelu koja neumorno leti. Oduvijek sam se bojala pčela iako me nikada niti jedna nije ubola. Valjda me plašila sama mogućnost toga. Uglavnom, gleda ona mene a ja samo čekam. Svi imaju neke pretpostavke, ali niti jedna pretpostavka nije toliko dobra kao prava istina.

Iiii krećemo…

„Bok dušice, jesi imala vodene kozice?“
„Ne. Imala sam šarafe u glavi.“ – nasmiješila sam se, čekajući reakciju koja je uvijek zabavna.

Mama se odmah ubacila, govoreći da nisam bezobrazna niti sarkastična već da sam stvarno imala šarafe u glavi. Žena nam je šutke vratila kusur, očito zbunjena cijelom situacijom.

Obitelj Addams u modernom svijetu.

Nakon sedam godina i nekoliko operacija, ponovno sam završila na halo trakciji, inspiriranoj srednjovjekovnim mučenjem. Za razliku od prvog puta, ovo je bilo održavanje. Godinu prije, uklonili smo titanske šipke jer su stvarale probleme. Nažalost, nije dobro završilo jer mi se zbog prevelikog stupnja, pritisnuo živac i ostala sam paralizirana.

Cijelo ljeto 2011. provela sam U KBC Dubrava na utezima. Imala sam nova iskustva, ne brinite. Počet ću od samog stavljala pod lokalnom anestezijom.

Tokom stavljala, dobila sam napadaj panike i počela sam nekontrolirano plakati. Em zbog straha, em zbog pritiska zbog kojeg imaš osjećaj da će ti glava eksplodirati. Sestra mi je govorila da nije uobičajeno da toliko boli, a ja samo znam da sam plakala i kroz suze govorila da moram piškiti i da želim puding od čokolade jer vaniliju ne volim. Hrana, uvijek i zauvijek bez obzira na situaciju.

Nakon što su mi postavili halo, vratili su me u sobu ali još uvijek se nisam mogla smiriti. Doslovno sam hiperventilirala. Tada me smirila osoba s kojom sam i dan danas prijateljica. Ona je bila u istom čušpajzu kao i ja cijelo ljeto, pa su nas okolnosti zbližile. Visjele smo skoro tri mjeseca.

Eh, sada krećemo s avanturama.

Nakon što sam dobila već popriličan broj utega, počela sam imati abnormalne bolove u glavi. Kada bi se stavio uteg, cijela desna strana glave me pekla. Tokom svih ovih godina po bolnicama, stekla sam kapacitet za bol i mogu izdržati stvarno velike bolove. Tako da, kada sam počela vrištati, mama je shvatila da nije zezancija. Nažalost, svi liječnici su otišli na godišnji odmor, a dežurni je rekao da moram čekati svojeg doktora da se vrati. Dva tjedna sam provela pod takozvanim koktelima. Odnosno, svaki dan sam dobivala injekciju ili dvije koje bi me opustile do mjere da u jednom trenutku nisam znala za sebe.

No, čula sam da je drugima bilo zabavno jer sam održavala koncerte, pričala o putovanjima koja se nikada nisu dogodila, govorila da me za vrijeme punog mjeseca opsjedaju duhovi, i tako dalje… Uglavnom, totalno znam zabaviti ljude.

Postalo je kritično i u pomoć je uskočio liječnik koji je na tom odjelu radio privremeno. Uglavnom, šaraf je zahvatio živac koji se omotao oko šarafa tokom zatezanja. Da, nije fora.

Bolno je, pogotovo jer se radi o osjetljivom području. Uspavali su me, a kada sam se probudila, imala sam novu krunu. Ta je bila znatno udobnija i poslužila mi je do odlaska u Švicarsku.

Plan je bio da u devetom mjesecu idem u Ženevu na operaciju jer naši nemaju adekvatnu opremu za takvu vrstu operacije. Svo to vrijeme sam visjela na održavanju, čekajući trenutak kada ću se riješiti krune.

Pogodite kako sam putovala do Ženeve i ne, nisam putovala avionom.

Hitna pomoć.

Stara cesta.

Do Ženeve.

Petnaest sati drndanja s halo trakcijom.

Bolovi su ponovno bili prisutni ali puno intenzivniji i to sa svih strana.

Još uvijek ne znamo točan razlog, ali lubanja mi je počela pucati. Dan prije operacija su pod hitno skidali halo. Nisu me u potpunosti uspavali, ali sam dobila popriličnu dozu morfija. Samo se sjećam da je u jednom trenutku liječnik rekao da su naši mesari i kako se mogu tako ophoditi prema pacijentima.

Kada sam došla sebi, kruna je otišla u zaborav i mislim da u tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene.

To je bilo stvarno teško ljeto, ali poanta je u tome da nikada nije isključivo loše ili isključivo dobro. Unatoč utezima, koktelima (kud li sreće da mislimo na iste koktele), bolovima i raznim drugim problemima, upoznala sam predivne ljude. Neki najdraži trenuci su upravo iz tog razdoblja…

Mislim da je sve do optimizma i kako odlučiš gledati na stvari. Ako je već loše, nema smisla pogoršavati crnim mislima. Stavite malo boje, kako bi Rahimovski rekao.

Život je borba, zato je toliko vrijedan i prekrasan…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s