Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke” : Studiram na Filozofskom i radi toga mi se smiju

Studiram na Filozofskom.

U Zagrebu, da se malo dičimo glavnim gradom koji je toliko visoko na ljestvici pametnih izjava građana.

9 od 10 ljudi koji to čuju prvo će me pitati shvaćam li da se u 21. stoljeću u Zagrebu Filozofski ne broji pod pravi fakultet, potom će nabaciti cerek pokvarenog klauna i pitati me koliko puta dnevno pušim travu (odgovor je: nikad, čisto ako nekog zanima), a onda će me za kraj još, tek toliko da provjere, pitati nisam li valjda jedna od indologa ili vječnih studenata Bogu nepoznatih predmeta. Ako ”negdje” u te tri stavke griješe, recimo da su se najviše zeznuli s onom posljednjom jer, ako u njega vjerujete, Bog poznaje apsolutno sve i jazavci su sami sebi uskočili u uho. No, ako si s Filozofskog, prema društvenim standardima nas stanovnika Lijepe naše nisi religiozan i možda se eventualno klanjaš slici kojeg ekscentričnog profesora u svom podrumu.

Studiram komparativnu književnost.

Jednopredmetnu, jer na dvopredmetnu nisam upala (hvala profesorici glazbenog za postepeno rušenje prosjeka), ali sad se i ne žalim, ovako mi je zapravo bolje i lakše.

8 od 10 ljudi koji čuju ime mog studija ponovno će me upitati da im ga ponovim, a onda nabaciti jednu te istu rečenicu: Jel’ tamo uspoređuješ knjige, he-he?, kao da je komparacija knjige s knjigom ona glavna srž petogodišnjeg programa. Od onih preostalih dvoje, jedan će reći kako je to odlična stvar, kako trebam čitati što više i usredotočiti se na ono što volim, a onaj drugi pravit će se kao da zna sve o tome, a ustvari još uvijek nije siguran je li čuo ”korejsku književnost”. Navikla sam se na čudnovate poglede kad naglas izgovorim da se bavim književnošću, ali nikad nisam u potpunosti odbacila ono malo štrecanje u srcu kad shvatim koliko me ljudi zapravo osuđujuće gleda radi toga.

Studiram ono što sam željela upisati, studiram ono čime se konstantno bavim u slobodno vrijeme, studiram ono što stvarno volim i na prste samo jedne ruke mogu nabrojati osobe svojih godina koje niti jednom nisu zajedljivom šalom umanjile značaj mojeg fakulteta i smjera.

Počelo je još davno, kad sam jednom prilikom na neudobnoj klupici pred nekom učionicom u hodniku svoje gimnazije izjavila da su mi prvi odabiri za fakultet ili Dramska akademija ili komparativna na Filozofskom. Za prvu me stvar dočekao gromoglasan smijeh i pokoja opaska da bih dobra glumica bila samo u određenim ”filmićima”, ako razumijete na što mislim. Za drugu, većina se čak i kimanjem složila, budući da su do kraja srednje svi naučili kako me najviše zanima književnost te kako bez knjige nekad ne mogu ni jesti, ali svejedno su se nastavili cerekati uz riječi da za ništa drugo ne bih ni bila dovoljno dobra te kako su knjige nešto apsolutno najgluplje na planeti Zemlji.

Nastavilo se kad sam učila za maturu u kafiću pokraj škole, s jednom prijateljicom koja je također upisala Filozofski. Ponavljale smo malo za izbornu maturu iz sociologije, malo za A razinu hrvatskog, za što sam se ja posebno trudila zbog komparativne i svog vlastitog ega, a društvo su nam pravili neki ljudi koji sad studiraju matematiku ili fiziku, ne bih točno znala. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, svaka je nova kava bila nepodnošljivija od iduće. Do samog jutra mature iz hrvatskog, točnije eseja, ponavljala se jedna te ista rečenica, upućena nama dvjema:

”Ma što se vi uopće nervirate oko te mature, Filozofski ionako nije pravi faks!”

Voljela bih se sjetiti što sam rekla tad ili jesam li uopće išta rekla. Znam jedino da sam odšetala do svoje učionice i u nestrpljivom čekanju esejske teme (ljubim te, Filipe Latinoviczu) napeto razmišljala kako stvarno, stvarno nisu u pravu. Tad se možda još nisam usudila reći što točno mislim o tim glupostima koje su mi svakodnevno servirali, ali iznutra se nisam dala pokolebati. Ušla sam na ispit, napisala esej za 90 od 100%, točno onoliko koliko sam se nadala da bih mogla izvući, a kojih mjesec dana kasnije skoro sam zaplakala od sreće kad sam ugledala svoje mjesto na tablici s komparativnom književnosti. A onih dvoje još su uvijek pričali kako nisam upisala pravi fakultet.

Thanks a lot, guys. Čekam vas da napišete roman ili zbirku pjesama, otvorite svoj blog, napišete seminar od 10 kartica i pročitate 12 knjiga i još toliko članaka stručne literature za samo jedan usmeni ispit. O književnosti. Znate, onom predmetu iz kojeg ste izvlačili dvojke i na sav se glas pitali koliko su Dostojevski i Marinković morali biti, citiram vas, ”ludi da napišu onolike nerazumljive knjižurine”. Pitam se hoćete li jednog dana dalje prepričavati kako ste poznavali jednu djevojku koja je fanatik za knjigama i možda jednako luda kao i spomenuti (kanonski) autori gore te slučajno nosi isto prezime kao i jedan od dvojice, što zasigurno opravdava ludilo za književnošću. (Nije Dostojevski.)

Pomaknimo se malo dalje od ekstrema. Ima i onih koji će pohvaliti silnu ljubav prema književnosti i posvećenost studiranju iste, ali još se neće moći dovoljno kontrolirati, a da se ne počnu otvoreno smijati i kao tobožnje najpametnije osobe na svijetu dobacivati kako bi bilo bolje da sam upisala nešto korisnije. Nešto raširenije. Nešto s čime ću se definitivno moći zaposliti ČAK i u Hrvatskoj. Nešto što nije FILOZOFSKI.

Jedan dio mene tako bi volio proniknuti u srž onih koji na sva zvona omalovažavaju sve što nije medicina, fizika, kemija, elektrotehnika ili pravo. Onaj drugi, malo racionalniji, samo želi suzdržati se od ulaska u otvorenu, rogatu raspravu s takvima. Kažem rogatu, jer ja ne mogu nikako drugačije. Otkako sam se naučila ovnovski se suprotstaviti davežima i zauzeti se za poziciju onoga što volim i radim, udarit ću svom snagom na one koji će mi se smijati u lice. Dovoljno su se smijali, sad je već malo dosta.

Mene nije sramota reći da sam slabo sposobna za velika računanja i da zato nisam otišla na prirodne fakultete. Davno sam otvoreno pokazala da se lopta i ja mrzimo na internacionalnoj razini pa nemam što raditi na KIF-u. Od prava bježim kao vrag od tamjana jer počnem hrkati na čitanju prve stranice zakona. Pa svejedno, to me ne čini podobnom da bih omalovažavala svaki fakultet osim onog na kojem studiram. Neka svatko studira što želi, kako želi i koliko dugo želi ili treba. Meni je samo prekipjelo slušati da ako studiram književnost na Filozofskom, zapravo uopće ne studiram. Pitam se kad se dogodio taj nevidljivi prevrat koji je poslao društvene i humanističke znanosti na dno ljestvice prihvaćanja i priznavanja, jer su u prošlosti one bile daleko cjenjenije nego sada.

Nema mi smisla moliti ih da prestanu, jer ne možeš natjerati drugog čovjeka da isključi svoj sklop i tijek misli i adekvatno ga promijeni onako kako tebi paše. Nema ni smisla iznova preispitivati zašto misle da su oni jedini u pravu. Samo hoću reći da nije lako često gledati podsmijehe u svom smjeru, slušati bilo kakve slabe ili malo grublje šale na račun svog izbora i da takve akcije, pogotovo ako dolaze od ljudi od kojih to ne bih očekivala, stvarno zabole.

Ali, Bože moj (Da, ja vjerujem u njega i studiram na Filozofskom, što mi možete?), svatko ima pravo na svoje mišljenje, kakvo god bilo.

Možda, jedino, da ga zadržite samo za sebe?

One thought on “Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke” : Studiram na Filozofskom i radi toga mi se smiju

  1. Vjerujem da nije lako kada neko omalovažava nešto što ti je toliko bitno, jer i sama idem na Filozofski, ali studiram psihologiju i doživljavala sam slične situacije kao i ti. Međutim, ljubav prema onome što volimo i što je naša strast je veća od predrasuda neupućenih… Samo naprijed! 🙂

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s