ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (18. dio)

XVI.

Njegov drugi odlazak pamtim po najvećoj vrućini pola dana, užarenom tlu, nečujnoj palmi pod kojom sam ga zadnji put gledala i jednom najčvršćem zagrljaju čiji sam miris nosila na sebi još dugo nakon što je brod zatrubio u smjeru Splita.

Nije bilo važno što od sunca u 14 h gore i nebo i zemlja. Nije bilo važno što smo oboje bili gotovo mokri pod tamnom odjećom. Nisu bile važne ni moje sunčane naočale koje sam držala zataknute na prsima, jer su mi se gotovo urezale između grudi kad me stisnuo i nije pustio neko vrijeme. Osjetila sam njega i samo njega i tako kratko, ali kao da je bila vječnost, osjećala sam se sigurnije nego ikad prije.

Dok je trajekt pod gorućim suncem odlazio u plavetnilo mora i neba, još sam dugo sjedila na molu i razmišljala. Tad sam samoj sebi rekla jednu stvar, no nadajući se u onom trenutku da se to ipak neće ostvariti.

Pomislila sam, taj je zagrljaj nosio toliko svega u sebi, toliko boli i sreće i još stotinu različitih osjećaja, da mi možda nakon njega i nije potrebno ništa više. Možda je, samo možda, to mogao postati naš veliki završetak, kraj te lude, duge priče u kojoj se ništa naročito zapravo nije ostvarilo. Slušala sam svoje srce kako promišlja i slaže se, prihvaća i tu jednu mrvicu kao našu odjavnu špicu, iako je još toliki dio mene žarko želio slijedeći nastavak.

Ma prihvatila bih čak i to.

Oh, da sam barem znala koliko će taj moj predosjećaj ubrzo postati stvarnost.

XVII.

7. 9. 2018. putovala sam iz Zagreba natrag za Supetar i očekivala sam, barem u jednu ruku, miran dan nakon drndanja u katastrofalnom busu (bitno da sam stigla u jednom komadu).

Bilo je rano poslijepodne i trajekt za Supetar tek je napustio luku, dok sam ja, odsutno žvačući razmjerno suh i neukusan sendvič (hvala mama), otvorila Instagram i poželjela pasti na dno Bračkog kanala. Objavio je sliku koja je točno i lijepo prikazivala što se kojih sat vremena ranije, značajno dogodilo na sasvim drugom kraju Europe.

Potpisao je za novi posao u klubu koji definitivno nije ni blizu Zagreba.

Otišao je daleko iz Hrvatske.

Imala sam sreću što sam to vidjela tek na početku plovidbe pa sam imala dovoljno vremena da se isplačem i sredim da tata ništa ne posumnja kad me dočeka u Supetru. Iako sam od šoka naglo izgubila apetit, natjerala sam se da pojedem i sendvič i neku čokoladu, čisto da se ne zrokam u nesvijest kad krenem tegliti kofer niz strme stepenice trajekta.

Ostatak sam plovidbe provela gledajući u more i mutno, posivjelo nebo i pitajući nekoga gore, zar je zaista opet bilo suđeno da on ode daleko od mene.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s