Kolumna “Život jedne S”: Niska sam metar i ćevap

Pozdravljam vas na ovo subotnje jutro sa svih svojih 139 centimetara nizine. Ne šalim se. Ako mislite da ste sa 160 cm niski, pričekajte. Pročitajte ovaj post i sigurna sam da ćete se osjećati visoki.

Nikad nisam mrzila to što sam niska, ali nisam baš bila ni oduševljena. Konstantno sam slušala viceve i fore o tome kako sam prijenosni šank ili naslonjač za lakat.

U zadnje dvije godine počela sam raditi na sebi i nekako sam počela voljeti svoju ‘visinu’ i sve te šale na njezin račun. Dapače, sada i ja nabacim koju foru. Neka se raja smije. Smijeh je pola zdravlja. To sam pročitala u OK časopisu. Kažu da te smijeh pomlađuje i da ti produljuje život.

Nema na čemu!

Uglavnom, zbog fiksiranja kralježnice stala sam na 139 centimetara. Idealno bi bilo da imam još kojih desetak centimetra kako bi mogla i do treće police u kuhinji, ali Bože moj. Ljubim onog tko je izmislio lojtre.

U ovom postu, ispričat ću vam neke komične situacije, koje mi u to vrijeme možda i nisu bile toliko zabavne. Sada ih se rado sjetim uz gromoglasan smijeh. Neću dužiti, bacam se odmah na prvi događaj.

Taman sam navršila sedamnaest godina. Još malo mi je falilo da postanem legalna. Napravila sam osobnu na koju sam bila ponosna. Dobro da je nisam zalijepila na čelo, naglašavajući da polako ulazim u svijet odraslih. Tada sam bila naivna i nisam imala pojma o silnim obavezama koje me čekaju.

Ako ste još uvijek dijete, nemate pojma koliko ste sretni. Nema ljepšeg razdoblja.

Bila sam vani s društvom. Bilo je oko ponoći i izlazak se bližio kraju jer nismo bili od neke volje. Dečko i prijatelji su me odlučili otpratiti do doma i tako smo se našli na Krvavom mostu.

Auto se zaustavio ispred nas i izašle su dvije osobe; muškarac i žena, srednjih godina. To je bio moj prvi bliski susret s policijom. Stajala sam kao kip. Tada sam još uvijek bila sramežljiva i slabo komunikativna, pogotovo u novim situacijama. Stala sam pored dečka, spuštajući pogled prema svojim stopalima kao da sam počinila neko kazneno djelo. Kao da mi je torba krcata marihuanom.

Tražili su nas osobnu kako bi provjerili smijemo li prema zakonu biti vani bez punoljetne osobe. I sada se situacija polako zahuktava.

Bilo nas je četvero. Dečko i prijateljica su kod kuće zaboravili osobnu te ih je policajka pozvala na stranu. Prijatelj i ja smo ostali stajati s policajcem koji je pregledavao naše osobne. Bila sam nervozna. Trljala sam dlan o dlan i pitala se zašto mi tako dugo gleda osobnu.

Pitao me koliko imam godina. Prvo sam ga zbunjeno promatrala jer mi nije bilo jasno zašto me to pita kada na osobnoj piše godina rođenja.

Pristojno sam odgovorila kako sam nedavno navršila sedamnaest godina. Opet je promatrao osobnu te bi tu i tamo podignuo pogled. Nešto je strugao po njoj, a onda je izvalio: „Ne znam… Ne bi rekao da imaš sedamnaest. Nekako si mi premala za te godine…“

Raširila sam oči u nevjerici. Prijatelj se po običaju počeo smijati pa me potapšao po glavi govoreći da sam ja ‘niska’. To je moj nadimak u društvu.

Ali ne, tek sada stiže vrhunac.

ZASLINIO je prst i počeo trljati godinu, uvjeren kako sam očito prepravila ‘pravu’ godinu rođenja. Tada sam ga pitala jel to stvarno potrebno, osjećajući kako mi se obrazi žare od srama. Kako se nisam snašla, rekla sam da ću zvati tatu koji živi svega dvjesto metara dalje (totalno odraslo). Rekao je da nema potrebe. Vratio mi je osobnu uz napomenu da ne budem tako kasno vani.

MOGU jer imam SEDAMNAEST GODINA. Trebala sam zalijepiti i osobnu i rodni list na čelo.

Ej, živote, teško, o jebote… kako bi rekao Štulić legenda.

Priča još nije gotova.

Pošto dečko i prijateljica nisu imali svoju osobnu, policajka me pozvala kako bih potvrdila informacije koje su dali. Sada dolazimo trenutak kada sam zajebala vlastitog dečka, ali ovog puta doista slučajno.

Pitala me godinu i datum rođenja, gdje žive, ime i prezime… Stvarno sam super frendica jer sam sve znala, međutim kada me pitala za dečka, ovako nekako je išao razgovor…

P: Kada je mladi gospodin rođen?
Ja: 21. siječnja 1997. godine (moram naglasiti kako sam to rekla ponosno i važno jer kao, ja znam sve o svom dečku)

Dečko me promatrao raširenih očiju, stavljajući dlan na čelo. Na početku mi nije bilo jasno zašto je namršten, niti zašto je policajka namrštena. Ništa mi nije bilo jasno, sve dok mi se iznad glave nije upalila lampica.

Ne samo da sam rekla krivi dan, već i krivu godinu. Uvijek zaboravim na tu banalnu razliku od tri mjeseca i da je on rođen u 1998. godine. Promašila sam samo za jedan dan, pa ajde… izvukla sam se na stres.

Svaki momak bi me za curu poželio.

Znate što? Tada smo bili skupa skoro godinu dana i nakon tog događaja, odlučio je riskirati i ne prekinuti sa mnom. Sada smo skupa već pet godina i ne brinite, znam kada mu je rođendan.

Prošlo je par mjeseci, a onda je stigla nova neugodnost.

Vozili smo se u tramvaju. Vraćali smo se iz nabavke za večerašnji tulum. Nije bilo gužve pa sam bila oduševljena time da ne moram šnjofati tuđe pazuhe. Taman dvije postaje prije naše, ušao je dječak. Bio je udaljen od nas možda tri metra i cijelo vrijeme je gledao u našem smjeru.

Izlazimo mi iz tramvaja i on izađe za nama. Stao je pored mene i nekoliko puta viknuo „Mala si, mala si“ i opalio se smijati, onako histerično. Ja sam stajala u šoku s vrećicom u ruci, razmišljajući koji se vrag upravo dogodio. Dečko i najbolji prijatelj, odvalili su se smijati. Izdajničke p**de.

Kada sam došla sebi ljubazno sam ga pitala „Hoćeš ti malo odjebati?“. To mu je postalo još smiješnije i vjerojatno me vidio kao malog zeca koji se pijeni od bijesa.

To mi nije lupilo na samopouzdanje koliko na živac. On je ostao stajati, a mi smo nastavili hodati prema stanu. Znala sam kako će im ovo biti odličan materijal da me zajebavaju barem godinu dana, pa me ni malo nije iznenadio razgovor koji smo vodili do zgrade.

Dečko: E, e, Herminaaa?
Ja: Kae?
Dečko: Malaa si
Ja: Rotacija očima naveliko prisutna
Prijatelj: E, Hermina?
Ja: Ček, da pogodim. Mala sam?
Prijatelj: Vidi, već je naučila. Bravo mala curice. *pa si je fino odmorio lakat na mojoj glavi

Znate što kažu o karmi…

Taman malo ispred zgrade, dvije su se vrećice raspale i sve se razletjelo po pločniku.

A da vam ne pričam koliko viceva i nadimaka imam. Kada im je dosadno, onda sam ja na piku.

„Kako Hermina bere jagode? Stojeći.“

„Šta Hermina radi? Stoji ispod stola.“

„Kako Hermina prelazi na suprotnu stranu ulice? Čeka da dođe niskopodni tramvaj, pa se prošeće ispod njega.“

I tako dalje. Mislim da prodajem prijatelje. Je li netko zainteresiran? Samo ozbiljne ponude molim i ne postoji mogućnost povratka.

Sigurno se pitate što me nagnalo da napišem ovaj kratki post. Prije nekih dva tjedna, vratila sam se iz toplica nakon dugih mjesec i pol. Kada vas hospitaliziraju, bazen je uključen u program i ne trebate ništa platiti ako ste tamo preko HZZO. Pošto sam primijetila da mi najviše pomaže voda, odlučila sam svaka dva dana i vikend odlaziti na bazen koji se dodatno plaća.

Navukla sam kupaći kostim, uzela ručnike i bocu s vodom. Mislila sam si šta će mi torba i novčanik, možda mi netko ukrade dok sam u bazenu. Nikad ne znaš, a to je zadnje što mi je trebalo nakon silnih događaja koje ću vam ispričati drugom prilikom.

U ruci sam držala novčanik koji sam planirala sakriti u kolica. Ljudi su bili pristojni pa su me pustili da prva prođem.

Bolje da nisu. Bolje da su svi otišli i da sam ostala samo ja i gospodin iza pulta.

„Koliko imate godina?“

„Molim?“

„Koliko imate godina? Maloljetne osobe nemaju pristup bazenima bez roditelja ili neke druge odrasle osobe.“

Duboko sam udahnula i zatvorila oči. Idemo ispočetka.

„Imam dvadeset i jednu godinu, tako da zasigurno nisam maloljetna.“ Gledao me i mahao glavom u nevjerici. Nekoliko njih se iza mene nasmijalo cijeloj toj situaciji. Djevojka koja je stajala iza mene, samo mi je rekla da zna kako mi je.

Rekao je da bi mi maksimalno dao petnaest godina. Divno, prekrasno… Potom me tražio osobnu.

Dakle, na ulaz u bazene koji su ovako i onako plitki, čovjek me traži osobnu. Došlo mi je da se okrenem oko sebe, nadajući se da ću negdje vidjeti kamere te da će netko uzviknuti: Prank!

Ali ništa od toga.

Živčano sam izvadila osobnu i kada je vidio da nisam lagala samo je kimnuo glavom uz rečenicu: Samo pazi da se ne utopiš.

Gee, thanks!

I tako sam se ljutito otkotrljala u svojoj makini, skupa sa svojih 139 centimetara.

No, nakon takvih trenutaka sjetim se svih pozitivnih stvari. Ja sam pragmatična, svugdje stanem i uvijek se nađe mjesta za mene. Ljudi me na koncertima i drugim događajima puštaju ispred sebe. Dečko se ne mora brinuti da ako obučem štikle da će pored mene biti mali pajaclek. Doduše, nikada ni ne nosim štikle.

Ne volim ih, ja sam cura za tenisice.

Kada smo već kod njih, sjećam se kada su izašle Adidas superstar tenisice. Bila sam luda za njima, ali cijena im je bila poprilično visoka. Moj broj noge je ponekad 36, a ponekad 37 – sve ovisi o kalupu. Znate li koja je prednost toga? Moj broj spada i pod dječji odjel na kojem su tenisice znatno jeftinije. I tako sam dobila tenisice za upola manju cijenu.

Tko se sada smije?

Sada idem napraviti kavu, ali prije toga idem po lojtre jer je kava na trećoj polici…

To je sve od mene, čitamo se i budite ponosni na svoje centimetre!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s