Recenzija: Guillaume Musso, Možda nebo zna – Miks žanrova koji se ne ispušta iz ruku

Čovjek se začuđujuće brzo navikne na sreću.

Moje prvo čitanje Mussa, svjetski poznatog francuskog spisatelja, prošlo je s nekoliko kratkih noćnih sati u kojima sam odmah pročitala cijelu knjigu. Roman Možda nebo zna dobila sam iz suradnje s Fokusom i bila je to prva knjiga koju sam zgrabila kad sam prvi dan stigla na odmor na svoj otok Brač.

Bilo je to ujedno i moje prvo čitanje Mussa, nakon što mi ga je Hermina preporučila. Ona je pročitala i recenzirala Djevojku iz Brooklyna i rekla mi kako misli da bi mi se njegovi romani mogli jako svidjeti. I bila je u pravu.

Doduše, do sad se još nisam susrela s autorom koji u tolikoj mjeri miješa žanrove, a da je cjelokupan proizvod ispao tako odličan. Na prvi pogled, kad sam u ruke primila knjigu i pronjuškala poleđinu i kratki opis, zaključila sam da ću se u prvim danima na plaži pretežito družiti s ljubavnom dramom. Kroz noć čitanja, kako nisam bila u stanju ispustiti knjigu iz ruku i onako sam se naivno nagovarala na ”samo još jedno poglavlje”, shvatila sam da sam kao čitatelj na tristotinjak stranica prošla kroz ljubić, krimić, detektivski i duhovni roman. Sve u jednoj jedinoj knjizi.

Juliette i Sam glavni su likovi Mussovog svekolikog romana, koji se upoznaju jednog zimskog vikenda u New Yorku, kad mećava zablokira grad. Juliette se nakon tog vikenda treba vratiti u rodni Pariz, jer u New Yorku nije uspjela ostvariti svoje snove i osjeća se neispunjenom kao osoba. Sam je liječnik, ali duboko je nesretan zbog nedavne smrti supruge te se pred svijetom i samim sobom još uvijek pretvara da je oženjen. Muškarac i žena koji se naizgled nikada ne bi spojili, zaljubljuju se na prvi pogled, ali i lažu jedno drugom o svojim životima.

Opijena čarolijom nepoznatog, ona se potpuno prepusti trenutku. Zato što je dobro znala da je tih nekoliko sekundi koje slijede ono najljepše u vezi, ono što se nikada ne zaboravlja; onaj magični trenutak neposredno prije prvog poljupca.

Misleći kako imaju samo taj jedan hladni, zimski vikend za sebe, zaljubljeno ga provode zajedno, ne mareći za ništa drugo na svijetu. Ipak, svemu mora doći kraj. Posljednjeg dana, nakon prilične svađe na njujorškom aerodromu, Juliette odlazi na avion za Pariz, a Sam se ljutito vraća kući. Prekida ga zastrašujuća vijest koja ga momentalno baca u očaj, kao i, vjerujem, čitatelje u tom trenutku – avion u kojem se nalazila Juliette eksplodirao je u zraku, a Ameriku i Francusku potresa ta strašna nesreća.

Do tog sam trenutka u radnji zainteresirano i nasmijano pratila perspektive dvaju do ušiju zatelebanih likova, dok nije došlo do opisa posljednjih trenutaka putnika aviona. Da, Musso možda na početku izvrsno opisuje ljubavne scene i zavrzlame, no za mene je vrhunac cijelog romana upravo pripovijedanje o svim onim likovima koji su se pojavili na dvije, možda tri stranice i potom zauvijek nestali. Nevjerojatno je koliko sam se vezala za tih par trenutaka i likova. Gotovo sam zaplakala kad je spomenuti avion eksplodirao, shvaćajući koliko nam je pisac približio nekog sasvim sporednog, da na kratko najviše počnemo mariti za njega.

Carly pomisli kako se trebala roditi u nekom drugom vremenu, a zatim požali što nije češće posjećivala oca. Već je godinu dana odgađala posjet izmišljajući svakojake razloge.

Maude se stisne uz muža i pomisli kako su lijepo živjeli, ali bi rado odigrali i produžetke.

U posljednjim trenucima ratni reporter Antoine Rambert pomisli na svog sina. On, koji je za sebe mislio kako nije sentimentalan, sjeti se prvog poljupca u dvorištu francuske gimnazije u Milanu prije dvadeset godina. Ona se zvala Clémence Laberge, imala je šesnaest godina i usne su joj bile meke. Sekundu prije nego što će zrakoplov udariti u ocean, Antoine pomisli kako je Brassens u pravu: Nikada u životu ne zaboravljamo prvu djevojku koju smo držali u naručju…

No, čak ni nakon nesretnog pada aviona i Samovog slomljenog srca kad je shvatio da je izgubio ženu koju je u dva dana ludo zavolio, njihova priča još ne završava. Tek se zapravo zahuktavala.

Ostatak romana u početku djeluje nepovezano, od pojave misteriozne detektivke Grace Costello, policajca Marka Rutellija i još nekoliko sumnjivih likova, kao i Samovog uključivanja u neshvatljivu policijsku istragu. Ipak, kako se klupko radnje odmotava, kako Musso svojim vještim obratima u radnji nagovara na daljnje čitanje, tako se naizgled nepovezani žanrovi spajaju jedan u drugog donoseći čitatelju jednu sasvim neobičnu ljubavno-detektivsku priču.

Inače sam ljubitelj dobrih obrata, a u ovom ih romanu ima toliko da ih je teško nabrojati na prste. Posebno su mi se svidjeli citati prije svakog poglavlja, mudre izreke i rečenice iz poznatih filmova, kao i živopisno dočarani opisi New Yorka. To je jedan od gradova s mog popisa za buduća putovanja i već godinama govorim koliko bih ga htjela posjetiti, čitam knjige o njemu, ali nigdje do sad nisam pronašla tako detaljan opis grada. Kasnije sam negdje pročitala da je sam Guillaume Musso neko vrijeme živio u New Yorku te ga opisuje upravo onako ushićeno kako ga je i sam promatrao.

Za tople ljetne dane preporučam vam ovaj zanimljiv, izmiješan roman u kojem se događa sve, samo ne ono što biste nagađali da bi se dogodilo. Prijevod potpisuje Jelena Butković, roman ima 281 stranicu, u nakladi je Fokusa, a svoj primjerak možete pronaći ovdje.

Definitivno ću čitati i, naravno, recenzirati ostala Mussova djela!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s