Recenzija: Žena kojoj sam čitao – Bernhard Schlink/ Kontroverzna priča o ljubavi, pravdi i sramu

Bit ću u potpunosti iskrena. Kako bi se reklo, stavljam karte na stol. Ne sjećam se kada i jesam li se ikada toliko mučila s nekom knjigom. Bojala sam se kako ću sakupiti svoje misli i staviti ih na papir jer na kraju krajeva, ni sama ne znam što mislim. Svidjela mi se, doista je. No, ipak nisam načisto s njom.

Roman je podijeljen na tri dijela i svaki dio nosi određeni broj poglavlja kroz koja se provlače pitanja o ljubavi i seksualnom odnosu, pravdi, tajnama i sramu.

O životu.

Okosnica ove kontroverzne knjige je Michael Berg koji kroz 206 stranica pripovijeda o tajnoj ljubavnoj vezi koju je kao petnaestogodišnjak imao s Hanom – ženom od trideset i pet godina.

Radnje se odvija oko 1950-e godine, u Njemačkoj i prati Michaela u mladim danima. Dan kada mu je dijagnosticirana žutica, povraćao je na putu od škole do kuće i to je trenutak kada upoznaje Hanu koja ga nalazi na podu, prislonjenog uz zid. Umila mu je lice i oprala ruke. Vidjevši njegov sram zbog kojeg je briznuo u plač, utješno ga je zagrlila nadjenuvši mu nadimak ‘mali’, a potom ga otpratila doma.

Čim je smogao snage, uputio se prema Kolodvorskoj ulici – mjesto na kojem se nalazio Hanin stan – kako bi joj se zahvalio, ali ona ga zavede i njih dvoje započnu seksualnu vezu.

„Ona nije pozirala, niti koketirala. Ne sjećam se da je to ikad činila. Sjećam se da su njeno tijelo, njeno držanje i pokreti ponekad djelovali nezgrapno (…) djelovalo je kao da se povlači u unutrašnjost svog tijela, prepušta ga samom sebi i njegovu vlastitom ritmu, kojeg nisu ometale nikakve naredbe iz glave, jednostavno je zaboravljala na svijet oko sebe. To neosvrtanje na vanjski svijet, ogledalo se u držanju i pokretima kojima je oblačila čarape. No nije bila nezgrapna već ležerna, umiljata i zavodljiva – zavođenje koje nije značilo dojke, stražnjicu i noge, već poziv da se u unutrašnjosti tijela zaboravlja svijet.“

Svakog dana nakon nastave, Michael je odlazio Hani te su zajedničko vrijeme provodili u njezinom stanu, skriveni od drugih pogleda. Osim vođenja ljubavi, na njezinu molbu čitao joj je književna djela o kojima je učio u školi, kao što je Homerova ‘Odiseja’ ili pak Twainove ‘Pustolovine Huckleberrya Finna’ te brojne druge knjige.

Michael se zaljubio, ali nikada nije mogao sa sigurnošću tvrditi što joj on predstavlja u životu te voli li ga onako kako on nju voli. Dane i dane su provodili skupa, ali ipak mu je bila enigma. Nije znao puno o njezinom životu, osim da se zove Hana, da ima trideset i pet godina te da radi kao kondukterka u tramvaju.

Kao adolescent koji tek ulazi u svijet odraslih i doživljava nova iskustva, kao što je prvi seks, postao je opčinjen osobom koja mu je to pružila. Uvijek je bio prisutan strah da ju ne izgubi, da ne izgubi ono što imaju. Ipak, to je upravo ono što se dogodilo nakon što se Hana bez ikakvog upozorenja ili objašnjenja, jednostavno jednog dana odselila.

“Nakon što je Hana napustila grad, trebalo mi je vremena da je prestanem tražiti na najrazličitijim mjestima, da se naviknem na činjenicu da su popodneva izgubila njen lik, da počnem gledati i prelistavati knjige a da se ne pitam bi li bile pogodne za čitanje.”

Njezinim odlaskom završava prvi dio knjige koji ispituje bitnost prvog partnera u životu te igraju li godine ulogu kada je riječ o ljubavi, te može li se takav odnos uopće zvati ljubavlju.

Nekoliko godina kasnije, Michael postaje student prava na sveučilištu Heidelberg u Berlinu. Vjerujući kako je Hana ostala dio prošlosti koja je za sobom ostavila gorki okus, fokusira se na završavanje studija. Kako bi se dokazali, svi studenti profesora Rohla koji se bavio tematikom nacističke prošlosti te je i sam preživio logor, bili su dužni pratiti suđenje članicama SS odreda, te po završetku napisati seminar. Članice su bile optužene da su 1944-e godine tokom evakuacije Auschwitza, dopustile da 300 židovskih logorašica prilikom bombardiranja malog sela, izgori u zapaljenoj crkvi.

Michael otkriva kako je Hana jedna od optuženih, te nekoliko godina nakon posljednjeg susreta, ponovno ju susreće u sudnici.

Kako bi shvatio što osjeća i misli, pod dojmom suđenja posjećuje Auschwitz te razgledava barake, plinske komore i mjesta na kojima su bacali brojna beživotna tijela.

I dok suđenje traje, Michaelu se ponovno otvaraju rane koje ustvari nikada nisu do kraja zarasle.

„Bio sam siguran da sam je ja otjerao jer sam je izdao i zatajio (…). Istina, činjenica da ja nisam bio razlog njenu odlasku ništa nije promijenila na činjenici da sam je izdao. Dakle, i dalje sam bio kriv. A ako nisam bio kriv, jer izdati jednu zločinku nikog ne može učiniti krivim, bio sam kriv jer sam jednu zločinku volio.“

Drugi dio završava presudom, a ovdje završava moje prepričavanje radnje.

Cijela knjiga ne sadrži puno dijaloga, sve se nekako svodi na njegovo prepričavanje o prošlosti u kojoj je obitavala Hana, kao i o njezinom suđenju. Početak knjige je interesantan i drži pažnju, barem je tako bilo u mojem slučaju. Onda dolazi taj drugi dio knjige koji iako je probitačan, vrlo je zamoran i usudila bih se reći dosadan. Iako volim krimiće i trilere te su suđenja u takvim knjigama učestala, taj trenutak nisam mogla osjetiti. Iako je riječ o okrutnosti i teškom zločinu, čitala sam sve to s dozom indiferentnosti.

Tako da, to je ono što me muči. Ne mogu reći da je knjiga loša, a ne mogu reći ni da me očarala. Opet, ne mogu ostati između i znam da ću danima pokušati razjasniti svoje misli.

Autor je odabrao dvije, vrlo osjetljive teme. Odnos koji se kategorizira kao pedofilija, prikazan je kao svojevrstan ljubavni eksperiment koji se kako u prošlosti tako i danas, osuđuje. Niti u jednom trenutku nisam podržala njihov odnos, ali ne mogu sakriti činjenicu da mi se svidjelo što me taj isti potaknuo na spekuliranje. Može li se to zvati ljubavlju?

Nije bilo direktne prisile, ali opet bi odrasla osoba u tom odnosu trebala biti odgovorna i znati što je primjereno, a što ne. Trebala bi znati granice. Na početku sam smatrala kako ju voli, ali što sam dalje čitala shvaćala sam da je riječ o jednoj vrsti opsesije koju je ona koristila.

I ne, ne vjerujem da je riječ o ljubavi.

Druga tema je strahota Drugog svjetskog rata. Sve se vrti oko logora u Auschwitzu i Krakowu. Inače, to je nešto o čemu čitam s knedlom u grlu i do sada, nikada nisam ostala gotovo pa ravnodušna. Iznenadila sam se. Prvo sam optužila samu sebe jer, ipak je riječ o smrti 300 logorašica u zapaljenoj crkvi. Onda sam shvatila da se meni osobno, pisac nije dovoljno osvrnuo na takav čin. Nije dovoljno riječima oslikao taj mučan trenutak. Kao da je to sve ostala zamućena pozadina.

I dok je trajao taj proces za nacističke zločine, njemu je bilo bitno kako i može li ju opravdati.

Treće pitanje je o nepismenosti i koliki sram osjećaju osobe koje nisu u stanju pročitati svoju optužnicu. Toliko da su u stanju žrtvovati svoj način života, samo kako bi to ostalo sakriveno.

Kao osoba koja uživa u pisanoj riječi i pričama, nepojmljivo mi je da nemam pristup tom svijetu… toliko nepojmljivo da se čak ni mrvicu nisam mogla staviti u njezinu poziciju ali svakako mi je bilo žao.  

Nemojte da vas ova recenzija obeshrabri u čitanju jer to mi nije bila namjera. Mišljenja variraju od čovjeka do čovjeka i možda će se nekome svidjeti dugački opisi koji su meni bili malo previše.

Svakako pročitajte knjigu jer što se tiče tematike, razglasila bih ovu knjigu na sva zvona.

Ako ste pročitali, ostavite komentar jer živo me zanima što imate za reći i jel vam se svidjela knjiga te kako ste ju doživjeli.

Izdavač je Vorto palabra, a za prijevod je zaslužna Renata Jandrašek.

Za kraj vam ostavljam nekoliko citata…

“Razmišljam, dođem do zaključka, pretvorim ga u čvrstu odluku, a potom shvatim da je djelovanje stvar sama za sebe i da može slijediti odluku, ali i ne mora.”

“Jesam li zato tužan? Zbog žara i vjere koja me tada ispunjavala i koja je od života izvukla obećanje, što se nikad i nikako nije moglo ispuniti?

“Svu sam krivicu preuzimao na sebe. Priznavao sam greške koje nisam počinio, priznavao namjere koje nisam snivao”

“Osjećao sam veliku prazninu u sebi, kao da sve to vrijeme nisam gledao van, već da sam tražio u sebi samome i sad morao ustanoviti da u meni nema ničega.”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s